U Međugorje dolazim od 1987. godine. Prvo kao hodočasnik, učenik u Gospinoj školi, a zatim sam imao priliku voditi različita hodočašća pa i živjeti neko vrijeme ovdje živjeti sa svojom obitelji. Pripadam jednoj talijanskoj Zajednici koja se zove „CASA DI MARIA“ u kojoj žive laici, svećenici i redovnici i koja ima svoje kuće u Rimu, Lurdu, Fatimi i Loretu, a također smo aktivni i ovdje u Međugorju na način da pratimo hodočašća koje organizira talijanska agencija Rusconi Viaggi.
Ovim duhovnim obnovama prisustvovao sam već prije, ali prije puno godina 1999. 2000. i 2001., a zatim zbog svojih drugih poslanja u Zajednici nisam imao prilike biti tu. Sada sam opet u Međugorju pa koristim priliku sudjelovati. Po meni vrlo je važna postavka koja se izabrala, prije svega u predavanjima i osvrtima fra Marinka. Posebna poruka i koja je po meni najvažnija poruka koju trebamo ponijeti svojim kućama je VAŽNOST SLUŠANJA. To je za mene prvi korak svakog hodočašća – slušanje, prva cigla svakog svetišta, prvi element koji nam pomaže rasti u ovoj velikoj Marijinoj školi kako je fra Marinko sam rekao pozivajući se na riječi fra Slavka Barbarića: naučiti slušati!
Ove Duhovne obnove su doista vrlo korisne, kako u onom informativnom djelu, duhovnim katehezama o slušanju, tako i u molitvenom dijelu koji sve kompletira.
Kako se tebi čini odaziv vodiča hodočašća na ovaj susret? Naime, među prisutnima se šuška kako na ove susrete dolaze uvijek iste i na kraju ne tako važne osobe, dok veliki organizatori ili agencije koje organiziraju hodočašća zapravo nikad ne dolaze.
Velike agencije već imaju unutar svojih struktura edukacije svojih vodiča i mnoge od njih, vjerujem još se nisu susrele sa stvarnošću Međugorja. Makar koliko bile velike, mnoge od njih još ne poznaju Međugorje na odgovarajući način. Dolaze uvijek isti, jer su već od prije odlučili da će hodati i slijediti Gospinu školu. Polako oni uvlače i druge osobe u taj hod. Ide se na način osobnog svjedočanstva. Možda će vrijeme u kojem će se uključiti i velike agencije tek doći, ali važno je da oni koji su sada tu budu sigurni i postojani u ovom hodu.
Kakva je situacija sa hodočašćima sada u Italiji? Naše iskustvo ovdje je da malo talijanskih organizatora hodočašća traži ovdje lokalnog vodiča!
Vjerujem da je situacija što se ovoga tiče vrlo šarolika. Koliko poznajem hodočasnički svijet u Italiji, traženje lokalnog vodiča, kako je npr. običaj u Lurdu i Fatimi (u Lurdu je lokalni vodič jako tražen) je uobičajen, jer se s vremenom shvatila važnost njihove podrške i pomoći. Ovdje je možda slučaj da puno talijanskih organizatora dolazi ovdje već dugi niz godina pa već imaju neku ideju i neki orijentir hodočašća, a kad Međugorje dobije jedan svoj hodočasnički identitet, odnosno kada ga priznaju svetištem, možda će onda i ovi strani organizatori shvatiti važnost lokalnog vodiča kao glavnog orijentira u svetištu.
Druga bolna točka sada u Italiji je ta što su veliki sistemi informiranja, službeni mass media, jako malo izvještavali o prisutnosti Mons. Hosera u Međugorju. To znamo mi koji smo već na neki način povezani s Međugorjem, ili koji slijedimo međugorske kanale koji su prenijeli ovu vijest, ali primijetio sam da kada je mons. Hoser u srpnju prošle godine slavio svetu misu kojom je započinjao svoje poslanje ovdje, u Italiji su bila izašla samo dva članka o tome. Jedno u Vatican news, i to vrlo lijep i kompletan članak, koji je onda prenio Avvenire. Nakon toga više ništa.
Razgovarao sam s puno hodočasnika i sa puno svećenika koji su mjesecima nakon te inauguracije došli u Međugorje, i nisu imali pojma o prisutnosti Mons. Hosera ovdje ili su o njoj bili čuli, ali na pogrešan način. Naime smatrali su ga nekim policajcem, optužiteljem ili čistačem, onakvim kakvim su ga mnogobrojna tiskana štampa, TV ili Internet prikazali. Dakle moramo puno raditi i na tome da svi shvate ispravnu važnost njegove prisutnosti koja je ključna za hod Međugorja u slijedećim godinama.
Suradnja sa župom je svakako jedna specifičnost Međugorja. Naime nikada prije Gospa nije tako inzistirala na uključivanju u život jedne župe. Ovdje nikada nećemo imati svetište negdje tamo dole, a župu ovdje; kako to nalazimo drugdje - dva objekta potpuno različita koja je npr. sama BDM zatražila i u Lurdu i u Fatimi. Ovdje je međutim tražila da se izabere jedna župna zajednica. Dakle ako mi, u organiziranju hodočašća, slijedimo upute koje je Gospa dala u porukama, suradnja sa lokalnim vodičem kao znak ujedinjenosti sa župom je evidentan i ne može se zaobići.
Kako ti vidiš razliku između hodočasnika/hodočašća i turiste/turističkog putovanja?
Ovo je jedno ozbiljno i opširno pitanje. Čini mi se da je najvažnija SVRHA SVEGA, odnosno CILJ. Npr. Civilni zakon u Italiji kaže: Tko god ide posjetiti neku crkvu u svrhu razgledavanja umjetničkih djela koja su u njoj, može se smatrati turistom. Tko god ide u crkvu kako bi tamo slavio Misu ili molio je hodočasnik. Znači, prije svega važan je cilj, koji onda određuje i način na koji se koristi vrijeme koje imaš na raspolaganju. Stvara se određena klima putovanja, bude se pažljiv na detalje kojima ćeš posvetiti vrijeme bilo za neke zajedničke aktivnosti bilo kako se koristi slobodno vrijeme. Naravno da će u hodočašću naglasak biti stavljen na molitvu, sakramentalni život, šutnju, odlazak na svetu misu… i druge aktivnosti koje će za cilj imati produbljivanje osobnog susreta s Bogom. Vjerujem da će u budućnosti biti sve važnije razlučivati ove dvije stvari, na način da će se i kategorija religioznog turizma koja je vrlo raširena, a koja zapravo nije ni hodočašće ni turizam (nedefinirana) konačno rascijepiti. Na način da tko želi raditi hodočašće, bude pomognut hodočastiti, a tko želi turistički obilazak, dobro se provede kao turista.
Glasnik Mira
