Knjižničarka je po struci, a radi u Marijanskom pokretu. Nakon dolaska na studij u Zagreb iz rodnog Ivankova, od 2011. u dodiru je sa Isusovcima. Bila je deset godina volonter u SKACU, zatim u drugoj isusovačkoj udruzi „ Centar Ignacije“, i na kraju spletom okolnosti sada radi u Marijanskom pokretu.
Ono što ju je najviše potaknulo da se pridruži pokretu je da je sama osjetila rat u svom životu i u svojoj obitelji. Rođena je malo prije tih ratnih godina pa kaže kako „i sama imam sjećanja na rat, kao klinka sam prolazila kroz ta ratna područja iako je moje selo Ivankovo pokraj Vinkovaca ostalo očuvano. Prolazila sam kroz Nuštar i imala sam te neke svoje traume iz tog vremena. Također, u našoj se kući uvijek pozitivno govorilo o braniteljima, o Domovini (iako moji porijeklo nose iz BiH), pa sam tako uvijek simpatizirala i ovaj Marijanski pokret za Domovinu, jer mi je to bilo nešto lijepo i plemenito za naš narod, u službi obnavljanja njegovog nacionalnog i vjerskog identiteta. Vidjela sam važnost u svemu tome, na poseban način za branitelje – da oni imaju neku, ne samo socijalnu, nego i katoličku udrugu koja će im pomoći raditi na buđenju i osnaživanju njihove vjere, a također i da mladi ljudi imaju priliku upoznati braniteljsku populaciju.“
Na pitanje kakvo je njezino iskustvo rada s braniteljima, Katarina kaže „branitelji su predivni, mi mladi jako smo dobro prihvaćeni od njih i budu presretni kad hodamo s njima, pričamo s njima, ne toliko o ratnim temama, nego općenito o životu i baš se lijepo družimo. S druge strane, vidim tu njihovu izranjenost i neshvaćenost od društva i to ih jako boli.“ – istaknula je Katarina.
Paula Tomić/medjugorje-info.com
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
