U autobusu su hodočasnici različite dobi i zvanja, različite naravi, životnih iskustava i sklonosti. U jednom trenutku ona sve suputnike nadahnuto pozove da zajednički mole krunicu. Ne, neće to biti uobičajena molitva krunice. Bit će, u određenom smislu, osobnija. Posve osobna, ali i posve zajednička. I ona započne: 'Zdravo Marijo, milosti puna... blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus, koji neka blagoslovi Mirjanu...', 'Zdravo Marijo... blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus, koji neka blagoslovi Jasenku', '...koji neka blagoslovi Branku', '...koji neka blagoslovi...' Redaju se tako imena svih suputnika. I svatko se osjeti dotaknut molitvom. Svatko se osjeti potaknut moliti za one uz sebe. Molitva snažno prožima čitav autobus.
I kada su već sva imena spomenuta, svi osjećaju da još nije vrijeme za završetak molitve. U istom Duhu nastavljaju moliti za domovinu, za Crkvu, za obitelji, za katekumene, za bolesne, za nezaposlene, za one koji trpe nepravdu...
Zdravo Marijo... blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus, koji blagoslivlje svakoga čovjeka, koji blagoslivlje sve narode, koji blagoslivlje svaki naš dan, svaki naš susret... Da, on nas blagoslivlje i potiče da i mi blagoslivljemo jedni druge. Da jedni drugima budemo blagoslov.
Vrativši se s hodočašća, svi se međusobno srdačno pozdravljaju. Ta nisu samo zajednički dijelili vrijeme i prostor. Zajednički su dijelili i duše. Govore: 'Baš je bila lijepa ova krunica... krunica po nama...'
