Kroz razgovor se stalno vraća jednoj misli: želi da ljudi upoznaju Boga kao Oca koji ih ljubi i želi biti s njima. Upravo je to, kaže, temelj njegova osobnog duhovnog života i razlog zbog kojeg je odlučio uključiti kameru i razgovarati s drugima o vjeri.
„Prvo što bih rekao jest da sam dijete Božje koje je pronašlo ljubav u zagrljaju Boga Oca. Moj rast u vjeri bio je jednostavan: svakodnevna krunica, česta misa, propovijedi svećenika i razgovori s osobama za koje sam vidio da žive Božju ljubav. Iz toga je došla želja da drugima prenesem ono što sam primio, da ljubav koju sam primio od Boga Oca dotakne i druge”, govori Vlaho.
Boga naziva i „Bogom Tatom”, ističući osobnu bliskost koju želi približiti gledateljima.
„Jednostavno sam dijete Božje koje je pronašlo ljubav u svojem Ocu i želi je pružiti drugima.”
Od posvete svetom Josipu do razgovora o vjeri
Kanal je nastao iz odluke da snimi tridesettrodnevnu pripravu za posvetu svetom Josipu. Za taj je projekt tražio svećenike, redovnice i laike koji bi mu se pridružili.
Među onima koji su sudjelovali spominje zajednicu Cenacolo, Branka Medaka, sestru Katarinu Vučić, Marinka Miličevića i druge koji su pomogli da zamisao postane stvarnost. Radi se, dodaje, i na snimanju sadržaja na engleskom jeziku, u čemu mu je mnogo pomogao pater Robert Rieger iz zajednice Oaza mira, a spominje i pomoć zajednice Cenacolo.
Objavljivanje prvih videosadržaja otvorilo je prostor za nastavak.
„Kada sam postavio te videe na YouTube, imao sam želju nastaviti snimati za Krista. Ta je želja već godinama bila u meni, jednostavno razgovarati s drugima o Bogu. Sada vidim da sam pogriješio što nisam započeo prije. Otkako sam počeo, vidim koliko to prije svega pomaže meni osobno”, kaže.
Važan dio tog iskustva čine razgovori s gledateljima nakon objave pojedinih epizoda.
„Uvijek mi je drago razgovarati s ljudima koji su pogledali podcast i vidjeti što ih je dotaknulo. Drago mi je primiti i kritiku, čuti ako nešto nije dobro i što bih mogao popraviti.”
Zašto upravo sveti Josip?
Izbor svetog Josipa povezuje s razmišljanjem o ulozi muškarca i oca u suvremenom društvu. Smatra da se očinstvo nedovoljno cijeni te da su muškarci pozvani preuzeti odgovornost za obitelj i odnose.
„Živimo u svijetu u kojem otac nije cijenjen. Zaboravili smo ulogu oca, a to nije počelo danas”, govori Vlaho.
Svoje viđenje objašnjava kroz biblijski prikaz Adama i Eve. Adamovu pogrešku vidi u pasivnosti, zanemarivanju povjerene odgovornosti i propuštanju da zaštiti svoju ženu. Prema njegovu tumačenju, problem počinje prije samog pada u grijeh, u trenutku kada Adam prestaje živjeti ono na što ga je Bog pozvao.
„Adam je bio pasivan, a Eva aktivna. Adam će uvijek imati problem s time što je pasivan, a Bog ga zove da bude aktivan. Eva će imati problem s time što želi biti aktivna, a Bog je zove da bude pasivna. Bog zove Josipa da vodi, a Mariju da sluša i služi. Ali jedna je stvar važna: Josip je služio Mariji tako što je vodio”, iznosi svoje razumijevanje tih odnosa.
U Josipu vidi primjer muškarca koji ljubav pokazuje životom, brigom za obitelj i svakodnevnim služenjem. Govori o njemu kao o onome koji je odgajao Isusa, učio ga moliti, radio s njim te sudjelovao u njegovu odrastanju, učenju ponašanja i, kako navodi, sportu.
„Josip je taj koji je ljubio svojim životom. Želja mi je prije svega ukazati na njegov lik i svetost, na Josipa koji je živio pravu muževnost i dao svoj život za Mariju i Isusa.”
Vlaho govori i o svojem uvjerenju da su Josip i Marija još prije nego što su se upoznali odlučili živjeti potpunu čistoću. U njihovu primjeru pronalazi poticaj muškarcima da odnos prema bližnjima grade iz odnosa s Bogom.
„Danas nam trebaju muškarci koji će ljubiti Boga svim srcem i bližnjega svoga kao sebe samoga. Kada ljubimo Boga svim srcem, lakše ćemo podnijeti križ i ljubiti druge, a istodobno biti svjesni da smo ljudi i da ćemo pasti.”
Pritom razlikuje životni neuspjeh od svjesnog činjenja grijeha.
„U redu je započeti posao i propasti, igrati nogomet i izgubiti. Međutim, nije u redu činiti grijeh.”
Svaki razgovor otkriva čovjeka i njegove rane
Na pitanje koji ga je razgovor posebno dotaknuo ne želi izdvajati pojedinog gosta. Svaka mu je priča, kaže, donijela nešto vrijedno i pomogla bolje razumjeti čovjeka koji sjedi nasuprot njemu.
„Svaki me razgovor na svoj način potakne da Boga ljubim još više, ali i da još više razumijem čovjeka ispred sebe. Dolazimo iz različitih obiteljskih situacija, različiti problemi i rane utjecali su na naše živote.”
Kroz ta svjedočanstva, govori, postaje svjesniji koliko na ljudske odluke utječu iskustva koja izvana nisu vidljiva.
„Mnogo ljudi određene stvari ne čini iz slobode, nego, nažalost, iz rana, iz ovisnosti, iz želje da dobiju zagrljaj koji nisu dobili od oca. Malo je ljudi koji žive slobodu na koju ih je Bog pozvao”, smatra.
Otvoren je za prijedloge gostiju, a važno mu je da njihova iskustva i riječi mogu pomoći drugim ljudima. Posebno rado snima sa zajednicom Cenacolo, s kojom je prijateljski povezan desetak godina.
„S njima sam trenirao, igrao nogomet, večerao, a znao sam s njima provesti i Božić”, kaže, opisujući odnos koji nadilazi samo snimanje podcasta.
Reakcije gledatelja nisu uvijek jednake. Bilo je kritika da to što radi nema smisla, kao i neugodnih komentara, no ističe da prevladavaju pozitivne poruke.
Posebno ga dirnu roditelji kojima su razgovori o zajednici Cenacolo i iskustvima ovisnosti osobno važni. Neki mu prilaze jer im je dijete u zajednici, a drugi zato što u objavljenim svjedočanstvima prepoznaju nešto što bi moglo pomoći njihovu djetetu.
„To me mnogo dotakne”, govori.
Osobe koje se bore s ovisnostima, osjećajem besmisla, depresijom ili tjeskobom potiče da upoznaju zajednicu Cenacolo. Iz svojeg iskustva naglašava vrijednost zajedništva i odmaka od svakodnevice u kojoj su se njihove poteškoće razvijale.
„To je nešto predivno, kada se čovjek na drukčiji način susretne s Marijom, prihvati je kao svoju majku i želi po njoj sve činiti. Molimo na njezine nakane jer, kada molimo na njezine nakane, ona uzima naše i daje ih Isusu.”
Marijin zagovor opisuje kroz odnos majke i sina, vjerujući da Isus odgovara u skladu s onim što je najbolje za čovjeka. Pritom ističe da odgovor na molitvu ne promatra samo kroz vlastitu korist.
„Crkva je tu za grešnika, ranjenog i nesavršenog čovjeka”
Muškarcima koji žele produbiti vjeru, ali ne znaju kako početi ili osjećaju nelagodu javno je pokazati, najprije želi poručiti da ne moraju čekati da postanu savršeni.
„Crkva je tu za grešnika, za bolesnog, za ranjenog, za nesavršenog. Bog je savršen, a mi smo nesavršeni. Bog nas je stvorio nesavršenima. Nikada nije bio njegov cilj da budemo savršeni, nego da budemo s njim”, kaže Vlaho.
Primjećuje da se osobu koja moli i ozbiljno živi vjeru često odmah povezuje sa svećeničkim pozivom. On, međutim, naglašava osobni poziv svakog čovjeka, koji, prema njegovu uvjerenju, Bog daje već pri začeću.
Govori i o mogućnosti promjene života kod ljudi koji su prošli kroz ovisnosti, bolesti, teške rane ili udaljavanje od Boga. Vjeruje da takva prošlost ne mora zatvoriti put ni prema duhovnom pozivu.
„Naš poziv, ono na što nas Bog zove, ne ovisi o tome što smo učinili i tko smo, nego o tome tko je Bog. Bog je taj koji zove, traži i ide ususret.”
Za početak duhovnog puta važnim smatra otvorenost da čovjek preispita sliku Boga koju je dotad nosio.
„Bog je Otac koji želi biti s tobom. To moramo zapamtiti.”
Tu ljubav opisuje mišlju da je svaki čovjek Bogu toliko važan da bi, i kada nitko drugi ne bi postojao, stvaranje svijeta za njega imalo smisla. Takva spoznaja, kaže, treba omekšati čovjekovo srce.
„To te ne treba učiniti oholim, nego raznježiti tvoje srce i učiniti te svjesnim da si stvoren iz ljubavi za ljubav, da s Bogom provodiš vrijeme i na poslu, i u obitelji, i u sportu, i u molitvi.”
Kratke molitve tijekom dana naziva „nježnim poljupcima upućenima Bogu”. One, govori, mogu biti sasvim jednostavne i iskrene, osobito kada čovjek osjeća otpor ili ima težak odnos s nekim.
„Isuse, pomozi mi da te danas ljubim na poslu. Imam loš odnos s ovom osobom. Isuse, ne želim te ljubiti, ali pomozi mi da te ljubim. Omekšaj moje srce, daj mi srce od mesa, uzmi ovo kameno srce.”
„Molite krunicu nesavršeno, ali je molite”
Kao konkretan prvi korak preporučuje svakodnevnu krunicu, uz strpljenje i postupno stvaranje navike.
„Odlučite svaki dan do kraja života moliti krunicu. Molite je nesavršeno, ali je izmolite. Idite laganim tempom. Izmolite deseticu u automobilu, deseticu s prijateljem, deseticu prije posla, tijekom posla i nakon posla. Evo jedne krunice”, govori.
Krunicu opisuje kao kristocentričnu, meditativnu i kontemplativnu molitvu kroz koju se razmatra evanđelje i upoznaje Boga. U njoj vidi i povezivanje novozavjetnih događaja s obećanjima Starog zavjeta.
Naglašava njezinu dostupnost: može se moliti samostalno ili s drugima, u tišini i buci, u različitim okolnostima svakodnevnog života.
„To je molitva koja te prije svega opusti da dođeš k Bogu u trenutku koji možda nije lagan”, kaže.
Javno svjedočenje počinje odnosom prema bližnjemu
Kada govori o javnom pokazivanju vjere, Vlaho se ponovno vraća običnim životnim situacijama.
„Nije cilj pokazati javno da moliš. Cilj je ljubiti gdje god jesi i vidjeti kamo te Bog zove. Javno svjedočiš kada zagrliš svoju ženu. Javno svjedočiš kada odeš na kavu i ne ogovaraš.”
U takvo svjedočenje ubraja i način na koji se planira odmor: razmišljanje o blizini crkve, odlazak na misu, vrijeme provedeno s obitelji i uživanje u onome što doživljava Božjim darovima.
Govoreći o druženju uz vino, naglašava umjerenost i zahvalnost. Vjeru, smatra, treba živjeti i u načinu na koji se drugoga upozorava na ono što nas vrijeđa.
„Kada blago i nježno opomeneš svojeg brata i kažeš mu da ne psuje, učini to s ljubavlju, a ne s uzvišenog prijestolja. Reci mu da to vrijeđa tebe i Boga kojeg ljubiš.”
Ako druga osoba uporno zanemaruje takvu molbu, smatra da se čovjek može mirno povući iz druženja. S vremenom će, kaže, druga strana možda promijeniti način govora ili će se njihov odnos promijeniti.
„Svjedočiš kada živiš predbračnu čistoću. Kada te netko povrijedi, oprostiš mu, a ne prekrižiš tu osobu. Kada se ispričaš, i tako javno svjedočiš. To je najdostojniji način svjedočenja.”
Vidljivost svojeg rada na internetu ne smatra mjerilom njegove vrijednosti pred Bogom.
„Ovo što ja radim na kraju je prah i pepeo. Osoba koja ljubi Boga, svaki dan odlazi na posao, bilo u trgovinu, vinograd ili općinu, tijekom tjedna ide na misu, svakodnevno moli krunicu, ljubi i vodi svoju ženu i djecu te živi Božje darove onako kako Bog želi, može pred Bogom imati mnogo veće zasluge nego ja.”
Pozivajući se na djelo svetog Ljudevita Montfortskog o pravoj pobožnosti, ističe vrijednost Isusova skrovitog života i podložnosti roditeljima. U njegovu čitanju tog djela, poslušnost i svakodnevica imaju veću vrijednost nego što im ljudi obično pripisuju, čak i u usporedbi s izvanrednim djelima i čudima.
„Bog gleda što činimo u svakodnevici. Gleda te male stvari na koje nas poziva i činimo li ih s ljubavlju. Matematika ovoga svijeta pred Bogom ne vrijedi jer Bog gleda tvoje srce.”
Za pročišćavanje srca, dodaje, potrebni su vrijeme, molitva, pokora i mala djela učinjena s ljubavlju. Poniznost pritom ne poistovjećuje s ponižavanjem sebe ili lošim govorom o sebi, nego s ljubavlju prema onome koji ga je stvorio.
Kako prihvatiti odgovor koji nismo očekivali?
Na pitanje o molitvama koje naizgled ostaju bez odgovora Vlaho kaže da s godinama sve više uči prepustiti Bogu način na koji će odgovoriti.
„Trebam pitati, ali trebam prepustiti Bogu kako će odgovoriti. On je Otac i vidi sve. Odgovorit će onako kako smatra da je najbolje. Dat će, neće dati ili će dati na drukčiji način. Kako god bilo, vjerujem da će to biti na moje dobro i dobro ljudi oko mene.”
Iz tog uvjerenja izgovara i tvrdnju da za njega nema molitve bez odgovora.
„Svaka je molitva uslišana. Veći je problem što ljudi ne mole, ne pitaju i ne ustraju u molitvi. Za određene stvari treba moliti godinama.”
Među takvim životnim pitanjima navodi razlučivanje poziva, odluku o braku ili duhovnom životu, pronalazak osobe s kojom će se dijeliti život te posao na kojem čovjek provodi velik dio svojeg vremena.
Upravo na poslu, kaže, postoji mnogo prilika za služenje i svjedočenje: pozdraviti kupca, osmjehnuti mu se ili ga pitati kako je.
„To su male stvari, mali radosni trenutci koji su pred Bogom veliki”, govori.
Istodobno otvoreno priznaje da ni njemu vjera ne uklanja teškoće.
„Bit ću iskren, to je svakodnevna borba.”
Smatra da čovjek uvijek nečemu služi, bilo Bogu, bilo ovisnostima, grijehu ili nečemu drugom. U vlastitim teškoćama zato se vraća jednostavnoj molitvi.
„Došao sam do toga da kažem: ‘Isuse, teško mi je ovo. Budi sa mnom ovdje.’ I to je sasvim dovoljno.”
U problemima nastoji prepoznati priliku za rast, ali i podsjetnik na vlastitu ranjivost i potrebu za pomoći. Važnima smatra odlazak na misu, molitvu krunice i razgovor s drugima.
„Budi svjestan da si stvoren za zajednicu, da Bog želi biti s tobom i da te želi čuti.”
Upozorava i na opasnost da teškoće zauzmu sav prostor čovjekova života. Govoreći o Kristovoj muci, želi naglasiti da patnja nije cjelina života.
„Moramo zapamtiti da je križ dio života, a ne život. Trebamo nositi svoj križ s Bogom, tada on ima smisla. Taj naš križ tu je da nas približi Bogu i da živimo za Boga.”
Podcast, zajednička molitva i veća pozornost samcima
O budućnosti podcasta govori prvenstveno kao o nastavku služenja. Želi približiti ljudima Boga Oca i poruku da se svetost živi kroz svakodnevne dužnosti.
„Želim da ljudi shvate da je Bog njihov Otac i da je svetost sveto vršiti svakodnevne dužnosti. Bog ne želi da se odvojimo od ljudi, nego da poput njega budemo među ljudima.”
Vraća se Isusovu svakodnevnom životu i radu s Josipom, naglašavajući da se vrijednost čovjekova odnosa s Bogom ne mjeri izvanrednim pothvatima.
„On od nas ne traži čuda, nego traži nas. To je glavno što želim da ljudi shvate.”
Na YouTube kanalu, kaže, svakodnevno organiziraju i molitvu krunice uživo. Poziva ljude da se pridruže prema svojim mogućnostima. Neki molitvu slušaju dok rade, a neki uz nju lakše pronađu mir i zaspu.
„Ne zaboravimo da molitva čisti srce. Potrebno je dosta vremena da se srce očisti: ispovijedi, molitve i pokore. Dobro je uključiti molitvu i slušati je dok radimo”, govori.
U daljnjem djelovanju želi više pozornosti posvetiti samcima koji osjećaju poziv na brak. Tu, kaže, prepoznaje područje u kojem može pomoći.
Pozivajući se na poruke koje povezuje s Fatimom i napadima na obitelj, iznosi uvjerenje da poteškoće često počinju prije nego što dvoje ljudi zasnuje brak. Muškarca i ženu koji se ljube i međusobno podupiru opisuje kao čvrstu utvrdu, dok rane, grijesi, ponos i druge poteškoće mogu opteretiti čovjeka već dok je sam.
„Muškarac je tu da ljubi svoju ženu i pomaže joj, a žena da ljubi svojeg muža i pomaže mu. Tada su oni čvrsta utvrda koju je teško osvojiti”, govori.
Najavljuje početak Pompejske devetnice 19. listopada, namijenjene osobama koje osjećaju da ih Bog zove u brak. Uz molitvu naglašava i potrebu rada na sebi.
„Želimo posvetiti svoj život i raditi na sebi duhovno, mentalno, psihički i fizički, raditi na ranama srca te moliti da nam Bog u svojoj ljubavi daruje osobu koja će nam pomoći živjeti sveto.”
Prema njegovim riječima, molitva će se moći pratiti uživo na YouTubeu, a planirani su i materijali i predavanja koja bi sudionicima pomogla u osobnom rastu. Nakon toga želi kroz novu Pompejsku devetnicu otvoriti i druge teme.
Poruka onima koji traže mir i nadu
Ljudima koji prolaze kroz teško razdoblje preporučuje molitvu krunice uz razmatranje otajstava i pitanje kako bi Marija postupila u njihovoj situaciji.
Kao primjer izdvaja njezin odlazak Elizabeti. U tom događaju vidi poticaj da čovjek, čak i kada nosi vlastite poteškoće, ostane otvoren za potrebe drugih.
„Marija je u trudnoći, u svojim poteškoćama, otišla Elizabeti i donijela joj Krista. Nije se zadržavala na sumnji, boli i preprekama, nego je išla drugima i gledala kako pomoći. Idimo i pomozimo”, poručuje.
Iz vlastitog iskustva kaže da je najviše koristi imao od problema koje je predao Bogu i potom ih s njim postupno rješavao. Za neke se poteškoće, dodaje, pokazalo da su se s vremenom razriješile i bez njegova stalnog nastojanja da sve drži pod nadzorom.
„Treba zajedno s Gospodinom vidjeti što činiti, ali s Gospodinom. Idi Majci da ti pomogne. Idi Bogu Ocu, pronađi u njemu ljubav i zagrljaj koji ozdravlja srce. Nemojmo se zadržavati samo na sebi, iziđimo iz sebe”, govori Vlaho.
Razgovor završava mišlju koja sažima i njegov pogled na vlastito javno djelovanje:
„Na kraju, nisam ja bitan. Bog je bitan.”
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
