Don Juan Andrés Verde je sredinom srpnja 2022. po prvi puta boravio u Međugorju. Za svećenika je zaređen 2017. godine i sada je već 5 godina svećenik na službi u crkvi „Stella Maris“ u Montevideu u Uruguayu. Radi puno s mladima, a trenutno radi i sa jako siromašnim ljudima i beskućnicima. Došao je sa svojim prijateljem, svećenikom također iz Uruguaya, don Marcelom Marcianom zainteresiran zbog njegovog iskustva obraćenja kojeg je doživio u Međugorju. „Jako sam sretan i zadovoljan što sam konačno ovdje. Već duže vremena želio sam doći i osjetiti što je to u Međugorju što je izazvalo tako radikalnu promjenu kod njega.“
Na ovom kratkom posjetu (15. – 17. srpanj 2022.) ipak je uspio osjetiti puno mira, jedan pravi duhovni odmor. Dirnula su ga brojna iskrena svjedočanstva koja je čuo, zatim svjedočanstva vjere poput ljudi koji se bosi penju na Brda ili hodaju ulicom s krunicom u ruci, te redovi za ispovijed. A i sam je ispovijedajući ostao dirnut željom ljudi da daju sve, da pronađu ono najvažnije u svom životu. „Tako da mogu reći da je za mene Međugorje mjesto u kojem svaki čovjek, ukoliko je otvorena srca, može pronaći ono najvažnije u životu.“ – zaključuje Juan.
U nastavku slijedi njegova interesantna životna priča:
SPORTAŠ I BUNTOVNIK
Don Juan Andrés Verde danas ima 32 godine. Drugi je sin po redu u obitelji koja ima četvoricu sinova. Priznaje da su on i njegova braća bili pravi 'enfant terrible' i da su se ljudi križali kad bi ih vidjeli da dolaze, što sigurno nije bilo zbog njihove religioznosti. Iako je religioznost bila i ostala duboko u njegovoj obitelji.
„Ako je postojao netko tko nikad nije razmišljao o tome da postane svećenik, to sam bio ja“, kaže Juan. Bio je pravi nestaško. Među svojim prvim nepodopštinama s Crkvom pamti onu kada je s glave jedne časne sestre skinuo njezin veo. Imao je tada samo sedam godina: "Nisam razumio zašto je to 'nešto'nosila na glavi" – pojasnio je.
Njegovo vjersko obrazovanje počelo je u školama koje je pohađao: Monte Sexto, Pío IX, Juan XXIII-, ali njegov odnos s crkvenom institucijom bio je dalek. Sebe je više vidio kao buntovnika.
Nešto što se još pojačalo kad je došao u pubertet. Tada se već počeo baviti ragbijem i puno je putovao, te će mu karijera ići uzlaznom putanjom sve do međunarodnih natjecanja, uključujući i Svjetsko prvenstvo U-20.
ISKUSTVO S UMIRUĆIM
Svoju sportsku aktivnost nastavio je i tijekom najgore ekonomske krize 2002. godine, zbog koje se njegova obitelj preselila u kuću u Villi Colón. Juan je morao preći pola grada autobusom kako bi otišao na trening. No, dok je još vjerovao kako njegov život nema nikakve veze s Crkvom, doživio je jedno od iskustava koje ga je obilježilo.
"Imao sam 17 godina i sjećam se da sam ponekad pokušavao uvjeriti majku da me odveze na trening kako bih izbjegao putovanje autobusom", kaže.
Jednom mu je prilikom majka rekla da će ga ona odvesti, ali prvo ju je morao otpratiti do bolnice CTI gdje je majka dragog prijatelja bila hospitalizirana. John je nevoljko pristao. Čekao je majku dok je otišla u posjet, a kada vratila rekla mu je: "Sad si ti na redu."
Prizor u sobi intenzivne njege bio je sumoran. Pacijentica je bila u krevetu, intubirana i sva u cijevima, ali pri svijesti. "Bio sam jako impresioniran, nikada nisam vidio nikoga u takvoj situaciji", objašnjava. I sinulo mu je da je najbolje što može učiniti to da s njom izmoli jednu Zdravomariju. I učinio je to.
Dok se molio, bolesnik u susjednom krevetu ga je dozvao. Također intubiran, nije mogao govoriti, samo je mrmljao i micao rukom. Na taj se način dao razumjeti. “Htio je da ja molim i s njim”, kaže. I tako sam i učinio.
Obećao im je da će se vratiti sutradan. Sutradan su primili vijest o ženinoj smrti. "Zamolio sam majku da me vrati u CTI jer sam obećao onom drugom pacijentu da ću se doći s njime pomoliti.
Ali kad je stigao i pitao za njega, izašla je medicinska sestra da ga pozdravi. Izgledala je ljutito i odmah ga je prekorila. “Sve ovo vrijeme nisi ovog čovjeka posjećivao, a sada si ga došao vidjeti kad je preminuo” - prekorila ga je. Juan nije ništa razumio i počeo se ljutiti. “Na kraju sam joj objasnio da sam se jučer molio s njim i da sam mu obećao da ću se vratiti” - kaže. A sestra je zurila u njega razrogačenih očiju. Okrenula se i rekla svojim radnim kolegama što je Juan rekao. “Ali taj čovjek je bio u komi četiri godine” - priopćila mu je medicinska sestra. A onda je došao red na Juana Andrésa da se zapanji. “Bilo je to jedno od iskustava za koje sada mislim da su me obilježila”, kaže.
Došao je do 20. godine i osjećao se ostvaren. Studirao je, igrao ragbi - bio je već u reprezentaciji -, imao "lijepu djevojku", prijatelje i život kakav svaki mladić može poželjeti. Međutim, bilo je nešto u njemu što nije mirovalo. “Pitao sam se zašto imam sve, a još uvijek nisam sretan”, kaže.
POZIV NA SVEĆENIŠTVO
Kada je imao 23 godine, čuo je za rad otaca salezijanaca u Sarandí del Yí i odlučio je pridružiti im se. "Stavio sam sve u mirovanje: ragbi, zabave, sobu za trening, pa čak i svoju djevojku, rekao sam joj da se odvoji neko vrijeme i otišao sam", prisjeća se.
Bila je to radikalna odluka. "Razdao sam sve, čak i svoje najdraže trofeje, a to su bili dresovi koje sam mijenjao na utakmicama ragbija", kaže.
I proveo je godinu dana sa 70 dječaka, većinom djece seoskih radnika, učeći zanate: stolariju, keramiku, uz rutinu fizičkog rada i molitvu. “U ovom iskustvu života sa seoskom djecom na selu, otkrio sam sreću koju ne mogu objasniti”, kaže Juan. I tu je otkrio da u životu najviše želi biti svećenik.
To je za Juana Andrésa bio početak njegovog svećeničkog poziva. Nije to bilo nešto nabrzaka, ali ubrzo je ušao u sjemenište i započeo školovanje. Nije to bila laka odluka, morao je ostaviti sve iza sebe, pa tako i djevojku. Međutim, ona ga je ohrabrila da traži svoj poziv, a tada je taj zov za svećeništvom bio uistinu snažan.
SVEĆENIČKO REĐENJE
To poslijepodne početkom prosinca 2017. za Juana Andrésa je posebno nezaboravno. U prepunoj katedrali u Montevideu, kardinal Daniel Sturla konačno mu je udijelio svećenički red. Među okupljenim vjernicima su bili njegovi prijatelji, njegova obitelj, njegovi uzbuđeni i ponosni roditelji, njegova braća i teta koja je doputovala iz Kanade da ga vidi. Također su bili prisutni bivši predsjednik Uruguaya Luis Alberto Lacalle i tadašnji senator iz Colorada Pedro Bordaberry.
Razgovarala: Paula Tomić/medjugorje-info.com
