Dan poslije blagdana rođenja Blažene Djevice Marije, okupili smo se na XXIII. nedjelju u godini kako bismo nekoliko dana prije samoga blagdana proslavili Uzvišenje Svetoga Križa.
Kako je Križ, sredstvo najokrutnije i najsramotnije smrti, postao simbolom kršćanstva? Taj se križ uzdiže na tornjevima crkava i svetišta, podignut je na vrhovima tolikih brda, visi na zidovima naših domova i radnih mjesta, ponosno ga nosimo oko vrata.
U vrijeme Apostola, križ je bio na veoma zlu glasu: bio je glupost Grcima koji traže ljudsku mudrost, sablazan Židovima i ludost poganskim narodima, kako kaže sveti Pavao (1 Kor 1, 22-23). Primjećujemo da se danas iznova vodi borba protiv Križa koji počinje smetati, iako je postao plemenitim znakom tolikih svjetovnih inicijativa kao što su Crveni Križ, i iako krasi razna odličja kao što su križ časti, križ za zasluge itd.
Blagdan Uzvišenja Svetoga Križa daje nam novu prigodu da se prisjetimo veličine i vrijednosti Križa. Otkrivamo da Isusov Križ – kao znak beskrajne ljubavi – posjeduje neodoljivu privlačnu snagu. Pogledajmo zašto.
U prvome čitanju (Fil 2, 6-11) sveti Pavao nam pokazuje kako se Krist ponizio, „oplijenio“, sišao iz najviših visina do najdubljih dubina: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe…“ Bog, koji postaje čovjekom, unižava se. Beskrajno postaje konačno i ograničeno. Zatim postaje „poslušan do smrti, smrti na križu.“ To je smrt zločinca kojega svi preziru i odbacuju!
U Apostolskom vjerovanju ispovijedamo da je sašao nad pakao, što znači do dna patnje, do dna poništenja, do dna smrti! Bogočovjek je iskusio sudbu koju su mu namijenili ljudi koje je došao spasiti! „Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: 'Isus Krist jest Gospodin!' - na slavu Boga Oca.“ Tako sveti Pavao objašnjava Kristovo uzvišenje, to neusporedivo djelo Milosrdnoga Oca.
Sveti Ciprijan nam pak pomaže shvatiti tu Božju ludost. Kaže, naime, da je njegov Sin želio postati sinom čovječjim kako bismo mi postali sinovima Božjim. Želio se poniziti kako bi uzdignuo svoj posrnuli narod. Trpio je zbog rana koje su mu bile nanesene kako bi iscijelio naše rane. Postao je slugom kako bi mi, sluge – robovi, mogli postati slobodni. Pretrpio je i smrt kako bi po njegovoj smrti smrtnici postali besmrtni.
Sada dobro shvaćamo zašto ovdje svakoga petka častimo Sveti Isusov Križ. Čašćenje Križa trebalo bi biti prije svega čin zahvalnosti i hvalospjeva, čin zahvaljivanja i utjehe.
Zašto molimo Križni put penjući se uz Križevac na čijem se vrhu nalazi proslavljeni Križ koji sa svoje visine dominira nad cijelim krajem otkad je bio sagrađen u Svetoj godini Otkupljenja 1933.? U dubini svoje neopisive i neizmjerne patnje, Isus nije mislio na sebe, nego uvijek na nas, grješnike. Uzdignut na Križu, izgovorio je riječi koje spašavaju svijet. Prva je najpotresnija: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34) Odgovor na golemost grijeha bogoubojstva i krajnje sljepilo je praštanje Boga koji je odbačen i zgažen.
Charles Journet je napisao da po Božjem praštanju „u srcima, u kojima je grijeh pokosio ruže prve ljubavi, njihovu čistoću i svježinu, sada cvjetaju jednako lijepe, a ponekad i ljepše tamne ruže druge ljubavi i njihovo kajanje, njihove suze i njihova gorljivost.“ Koje li nade za nas grješnike!
S Križa dolaze i prodorne riječi: „Gledaj, tvoja majka“ (Iv 19, 27). Umirući, Isus nas ne napušta kao siročad: ostavlja nam svoju Majku. Koje li ljubavi i velikodušnosti!
Križ je postao simbolom pobjede, pobjede koju je potvrdilo Uskrsnuće. Od tada liturgija često pokazuje Uskrsloga Krista s križem, s proslavljenim Križem u pozadini. Ovdje u Međugorju, Uskrsli Krist kojega vjernici tako časte sadrži otajstvo Križa koji je izvor našega spasenja i obećanje života koji je dostojan Boga. Amen. medjugorje.hr
