Vjera: čin pouzdanja u Boga koji je Otac i koji me ljubi
Draga braćo i sestre, u Evanđelju koje smo navijestili apostoli mole Gospodina: »Umnoži nam vjeru!« Zanimljivo je primijetiti da oni ne mole Gospodina za neke druge svoje zasigurno važne potrebe, poput zdravlja, uspjeha u djelovanju, materijalne sigurnosti… Nesumnjivo su ih imali, kao što ih ima svaki čovjek, kao što ih svatko od nas ima. Ne, nego oni mole Gospodina da im umnoži vjeru! To nas itekako iznenađuje. Znamo iz prethodnih stranica Evanđelja da se ova molba u njihovim srcima rodila nakon Isusove pouke o tomu kako nije moguće da ne dođu sablazni, skandali i da će onomu koji bude uzrokom skandala biti jao i »bolje da s mlinskim kamenom bude strovaljen u more nego da sablazni jednoga od malenih«; da je potrebno prekoriti brata ako on pogriješi, a ako se obrati, oprostiti mu. Štoviše, ako se naš brat sedam puta na dan ogriješi o nas i ako nam se sedam puta obrati izražavajući svoje žaljenje, da je potrebno oprostiti mu svaki put (usp. Lk 17, 1-5). Pred tolikom zahtjevnošću života po Kristovim pravilima na koji su bili pozvani, očito je da se u apostola rodila upravo molba: »Umnoži nam vjeru!« Doista, tko to može ostvariti u svome životu bez vjere?!
Draga braćo i sestre, ova molba apostola i naša je molba, molba svakog od nas. Pozvani smo od Gospodina u ovaj zemaljski život, ušli smo u Otajstvo njegova, božanskog života po sakramentu krštenja te kao kršćani hodimo ovim svijetom sa svom zahtjevnošću i odgovornošću koje sa sobom donose visoke norme kršćanskoga života. A to je život u vjeri i po vjeri. Takav život nije lagan život. Gospodin na ovu molbu apostola odgovara govorom o vjeri iz kojega iščitavamo svu dragocjenost ovoga dara, sav njegov intenzitet i velikodušnost. Dvije kratke prispodobe u današnjem evanđeoskom tekstu podsjećaju nas upravo na ta dva svojstva vjere: Kako bi istaknuo vrijednost minimalne, ali doista čvrste vjere, Krist naglašava učinke koje ona može proizvesti u našim životima: premještanje čak i najdublje ukorijenjenog stabla, duda, u more! Kako bi pak naglasio vjeru kao Božji dar, Gospodin se koristi primjerom sluge koji svoje služenje Gospodaru stavlja ispred brige za vlastite potrebe. Vjera se dakle očituje u konkretnom življenju.
Često raširena zabluda, čak i među nama vjernicima, jest promatrati vjeru kao čisto intelektualni stav, kao jednostavno prihvaćanje određenih vjerskih istina. To je pogrešno shvaćanje koje vjeru svodi u teorijski stav, bez ikakva njegova stvarnog utjecaja na naš konkretni život. Na to se nadovezuje i određena vrsta kulture koja nas okružuje i, htjeli mi to ili ne, svrstava nas unutar obzorja samo onoga što su stvari, samo onoga što je izvedivo, vjerovanja samo u ono što se vidi i dotiče vlastitim rukama. Uz to, nije mali broj onih pa među nama, koji se osjećaju dezorijentiranima i, unutar takve horizontalne vizije stvarnosti, spremni su u sve povjerovati, pa i u ono što se, nažalost, često i kosi s čovještvom.[1] Međutim, i u tomu kontekstu uvijek iznova se javljaju neka temeljna pitanja, koja su mnogo konkretnija no što se to čini na prvi pogled, a to su: Kojeg smisla ima živjeti? Ima li budućnosti za čovjeka, za nas i za nove naraštaje? Kako usmjeriti naše slobodne svakodnevne izbore da naš život ima dobar i sretan ishod? Što nas čeka kada prijeđemo prag smrti?[2] Iz tih za svakog čovjeka nezaobilaznih pitanja zorno se vidi kako to neko horizontalno shvaćanje čovjeka i svijeta, iako je i ono važno za čovjeka, sámo nije dovoljno. Potreban nam je materijalni kruh, ali nam je uz njega, mnogo više, potrebna ljubav, nada, siguran temelj i čvrsto tlo pod nogama koje nam pomaže živjeti život prožet autentičnim smislom također i u razdobljima krize, u tami, u svakodnevnim teškoćama i problemima.[3]
Upravo nam to daje vjera: ona nam daje povjerljivo pouzdanje u jednoga “Ti”, koji je Bog. A Bog nam daje jednu drukčiju sigurnost. Ona nije tek puki čovjekov pristanak uz pojedine istine o Bogu; Ona je čin kojim slobodno stavljam svoje pouzdanje u Boga koji je Otac i koji me ljubi; to je prianjanje uz jedan “Ti” koji mi daje nadu i pouzdanje, kojim smo svjesni da nam se sam Bog očitovao u Kristu, da nam je dao vidjeti svoje lice i postao stvarno blizak svakomu od nas. Štoviše, taj nam je Bog objavio da je njegova ljubav prema čovjeku, prema svakom od nas, neizmjerna: na križu, Isus iz Nazareta, Sin Božji koji je postao čovjekom, jasno nam pokazuje dokle seže ta ljubav. Ona seže do darivanja samoga sebe, do potpune žrtve. U tom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Kristova, Bog se spustio sve do našeg čovještva da ga ponovno vrati sebi, da ga uzdigne u svoje visine. Vjera znači vjerovati upravo u tu Božju ljubav koja se ne umanjuje pred čovjekovim opakošću, pred zlom i smrću, već je kadra preobraziti svaki oblik ropstva, dajući nam mogućnost spasenja.[4] Imati dakle takvu vjeru, znači susresti Boga; imati takvu vjeru znači pouzdati se u Boga poput djeteta, koje dobro zna da se unatoč svim teškoćama, svim problemima, može osjećati sigurnim u krilu svoje majke.[5]
Drama nevjere suvremenoga svijeta
Koliko nam svima, draga braćo i sestre, treba takve vjere? Čvrste vjere! Prokušane vjere! Vjere koja živi i raste u dobrom poznavanju Svetoga pisma; vjere koja se hrani sakramentima Crkve, njezinim naukom i njezinim istinama. Vjere koja je plod novog životu u Duhu Svetom i po Duhu Svetom, života u prisutnosti onoga Boga koji nas podupire na našem životnom putu i otvara nas vječnom životu. Vjere koja rađa konkretnim plodovima u konkretnosti života. Koliko nam samo treba takve vjere – vjere koja, makar bila poput zrna gorušičina, ima u sebi potencijal činiti ono što je ljudski gledano nemoguće činiti?! Takvu vjeru od nas Gospodin zahtijeva!
Ona se u ovom našem svijetu nužno suočava s nevjerom, i to s nevjerom golemih razmjera. Nevjerom koja postaje načinom života i načinom mišljenja – života i mišljenja kao da Boga nema. Nevjera je to nadojena relativizmima raznih nadahnuća i motivacija u kojima je čovjek puka materija, a život materijal koji se kroji mjerilom tzv. pravā. Pravā podložnih impulsu trenutka, mode pa čak i hira, ali sa samovoljnom pretenzijom odlučivanja o životu i o smrti, pa i onih najnemoćnijih, začetih i još u majčinu krilu. Naša se vjera suočava s nevjerom kojoj je profit pod svaku cijenu sve, a načela društvene pravednosti i poštenja priča koja ni na što ne obvezuje. To je ujedno nevjera koja nema osjećaja za patnju čovjekovu, za njegovu bol i za siromaštvo, osjećaja za nepravednu i nezasluženu odbačenost u kojoj osoba nema prava niti mogućnost za novi, sretniji početak. Takvoj nevjeri obitelj je najveće zlo, odgoj za čestit ljudski i kršćanski život prisila koje se treba osloboditi, zdravo obrazovanje i škola prostor za nametanje vlastitih ideoloških koncepcija nošenih iskrivljenom slikom onoga što je čovjek. To je nevjera koja se hrani podjelama, projicira sukobe, namješta kompromise, ne trpi suprotna mišljenja, agresivna je i istodobno prijetvorno tolerantna. To je nevjera koja buči u medijskom prostoru namećući svoje predrasude kojima smeta vjera, iritantna im je svaka molitva, i privatna i javna; snebiva se nad dugim redovima onih koji rado, često i u velikom broju pristupaju sakramentima. To je nevjera kojoj su crkve tek materijalna nepokretna kulturna dobra, a ne prostor životnog susreta s Bogom; nevjera kojoj su kateheza i mladih i odraslih utočište za neprosvijećene i one nesposobne za društveni život i svakodnevnu borbu s izazovima života. Nekada su nam govorili da je religija – vjera opium za narod! Takvoj je nevjeri briga za starije i nemoćne gubljenje vremena, potrošena na one koji ničemu više ne koriste, briga za okoliš iluzija naivaca koji ne znaju zakone ekonomije, a domoljublje romantična saga utemeljena na mitovima…
To je, braćo i sestre, sve nevjera. I sve su ovo njezini gorki plodovi. Ona je, nažalost, sveprisutna. Svakodnevno ju gotovo dotičemo, zapljuskuje nas svojim često i nasilnim valovljem… S njom se može i treba sučeliti naša zrela, odvažna, radosna vjera! Vjera koja nipošto nije nešto izvanjsko, odijeljeno od konkretnog života, već je sama duša našega života. Vjera u Boga koji je ljubav, i koji je postao blizak svakomu čovjeku utjelovivši se i predavši samoga sebe na križu da nas spasi i ponovno nam otvori vrata Neba. Takva, dakle, vjera ovom našem svijetu poručuje, štoviše, zorno i jasno pokazuje da se čovjekova punina sastoji samo u predanju Onomu koji je i sam postao čovjekom, a koji jedini zna što je uistinu čovjek i koje mu je dostojanstvo: Kristu Gospodinu, kako bi nas on učinio sretnima, spašenima. I dok kulturne i svake druge promjene kojih smo svednevice svjedoci pokazuju često tolike oblike nečovještva, koje nam se nameće pod krinkom “kulturnih postignuća”, ona, naša kršćanska vjera kaže nam da nema pravog čovjekoljublja osim u mjestima, činima, vremenima i oblicima u kojima je čovjek nošen ljubavlju koja dolazi od Boga.[6]
Vjerovati, dakle, znači prihvatiti upravo tu preobražavajuću poruku u našem životu, znači prihvatiti objavu Boga, koji nam daje spoznati tko On doista jest, kako On djeluje i koji su njegovi planovi za nas.[7] Takva je vjera – ona vjera koja daje pravi život! Njezino odbacivanje nužno vodi u propast. Njezino prihvaćanje nužno vodi u život jer je ona sudjelovanje u životu Boga živoga, sukladno riječima starozavjetnoga proroka Habakuka: »Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.«
Crkvena dimenzija naše vjera
Dužnost je i poslanje Crkve prenositi takvu vjeru, naviještati čvrsto i jasno Krista, Krista raspetog, »Božju snagu i Božju mudrost« (usp. 1 Kor, 23-25), Spasitelja i Otkupitelja čovjeka i njegovo Evanđelje. I s ovoga mjesta, u ovom dragom nam našem nacionalnom svetištu, danas, i uvijek, naviještamo i želimo odlučno navještati tu spasenjsku poruku: Isus Krist je Spasitelj čovjeka! On je » Put, Istina i Život« ( Iv 14,6). Samo se u njemu, Kristu, otkriva smisao čovjeka. I jedino taj smisao priječi put životu bez jasnih ideala i čvrstih nada, životu promjenjivih i prolaznih društvenih i obiteljskih veza, relativizmu bez čvrstih uporišta, hirovitostima koje uzrokuju lomove u našim međuljudskim odnosima, životu podložnu eksperimentima kratkoga vijeka, nihilističkomu mentalitetu beznađa koji je zavladao u srcima mnogih naših suvremenika.[8]
»Mi govorimo – govorio je sveti Augustin – sijemo sjeme, širimo ga posvuda. Ima onih koji preziru, koji će koriti, koji se izruguju. Ako se takvih plašimo, nemamo više što sijati i na dan žetve ostat ćemo bez uroda. Neka stoga dođe sjeme dobrog tla.«[9]
Crkva se, unatoč svemu, nikada neće umoriti naviještati i prenositi takvu vjeru. Takva vjera zahvaća u cijelo čovjekovo biće. Ona zahtijeva počesto i podnošenje patnji, jer čovjeka pretvara u Kristova svjedoka spremna na potpuno predanje i vjerno služenje Bogu, poput sluge iz evanđeoske prispodobe koji sebedarno i nesebično u potpunoj raspoloživosti služi svomu gospodaru. Kojemu daje sve i od kojega sve očekuje! Novost vjere od nas čini nova stvorenja, preobražena Ljubavlju kojoj smo se otvorili.[10] Sveti je Pavao za sebe mogao reći: »Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni« (Gal 2,20), opominjući: »Neka Krist po vjeri prebiva u vašim srcima« (Ef 3,17). U vjeri se doista vjernikovo “ja” širi da bi ga nastanio onaj Drugi, da bi on živio u Drugome, i tako se njegov život širi u Ljubavi.[11]
Takva vjera nužno ima crkveni oblik; ispovijeda se iz unutrašnjosti Kristova tijela, kao konkretno zajedništvo vjernika. Ona tako nije privatna stvar, individualistička koncepcija, subjektivno mišljenje, već se rađa iz slušanja i predodređena je da se izgovori i postane navještaj. Doista, kako da ovaj svijet, kako ljudi, naši suvremenici, mogu vjerovati u onoga za koga nisu čuli? I kako mogu čuti bez navjestitelja? (usp. Rim 10,14). [12] A to smo svi mi! Doista: »vjerovati na kršćanski način znači to predanje s povjerenjem dubokom smislu koji drži mene i svijet, onom smislu koji ne možemo mi sami sebi dati, već samo primiti kao dar, i koji je temelj na kojem možemo živjeti bez straha. Tu oslobađajuću i umirujuću sigurnost vjere moramo biti kadri naviještati riječju i pokazivati ju svojim kršćanskim životom.«[13]
Kad vjera slabi, prijeti opasnost da oslabe i temelji čovječanstva. Pitanje koje se danas svakomu od nas postavlja jest: Stidimo li se mi možda Boga zvati svojim Bogom? Jesmo li mi ti koji ga možda ne ispovijedamo kao takvog u svojem privatnom i javnom životu? Naviještamo li riječju i pokazujemo li svojim kršćanskim životom oslobađajuću i umirujuću sigurnost vjere? Jer, vjera osvjetljava sve naše odnose, ona, upravo ona, posjeduje ono stvaralačko svjetlo za svaki novi trenutak u povijesti, jer sve događaje našeg osobnog i zajedničkog života stavlja u odnos s podrijetlom i sudbinom svih stvari u Ocu koji nas ljubi.[14] A On nas ljubi u Srcu svoga Sina. Kad je naše srce sjedinjeno s Kristovim Srcem, onda postajemo sposobni za pravo društveno čudo, a to su zdravi i sretni odnosi te izgradnja kraljevstva ljubavi i pravde na ovom svijetu.[15]
Marijanska dimenzija naše vjere
Draga braćo i sestre, u Blaženoj Djevici Mariji, Isusovoj Majci i našoj Majci i Majci Crkve, vjera se pokazala u svoj svojoj plodnosti. Ona je u svom životu dovršila hodočašće vjere slijedeći stope svoga Sina. Marija je, kroz svoju vezu s Isusom, usko povezana s onim u što mi kao vjernici vjerujemo.[16] »Svojim potpunim pristajanjem uz volju Očevu, uz otkupiteljsko djelo njegova Sina, uz svaki poticaj Duha Svetoga, Djevica je Marija za Crkvu uzor vjere i ljubavi“.[17] Molimo se njoj, Majci Crkve i Majci naše vjere, da nam Gospodin po njezinu moćnom zagovoru uveća vjeru; da nam uveća vjeru u ovim vremenima goleme nevjere, u vremenima velike suprotstavljenosti vjeri s kojima je naša vjera pozvana hrabro se suočavati. Da Krist Gospodin, jedini Spasitelj čovjeka, uvijek bude svjetlo na našem putu i da svjetlo vjere trajno u nama raste.[18]
Najvjernija odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Amen.
