Što je korizma? Korizma je sveto, milosno, blagoslovljeno, te od Boga darovano vrijeme. Korizma je pravo pokorničko vrijeme, sveto i ozbiljno vrijeme – vrijeme obraćenja i razmatranja, vrijeme intenzivne molitve i posta i milosti, vrijeme radosnoga predanja u vjeri... Vrijeme priprave na Uskrs!
Korizma je vrijeme duhovnog čišćenja i konačne odluke za Boga, vrijeme dubljeg promišljanja zašto smo na svijetu, te čemu naš život i naše življenje na zemlji? Što nas čeka iza ovoga života…?
Mi obično odgovaramo, na pitanje što je korizma, da je to vrijeme pokore. To je istina. Ali bit korizme je u tome da je ona duhovno iskustvo obraćenja – i to osobno… Ona je iskustvo milosnoga vremena koje nam govori o ljubavi Božjoj prema čovjeku i o čovjekovu odgovoru vjere na tu Božju ljubav, koja se očitovala u Isusu Kristu. Mnogo je toga što nas u životu čini praznima i razočaranima: kao što su razne brige, ovisnosti i nebitne stvari…
Ući u korizmu znači osloboditi se svega što nas rastresa kako bismo mogli slušati Boga i uroniti u njegovo otajstvo ljubavi, kao što je to činio Isus. Nađimo mirne kutke, kako bismo se u tišini srca sabrali i našli pred Bogom i poslušali njegov glas, a odbacili sve druge zavodljive glasove.
Korizma je milosno, duboko i žarko iskustvo ljubavi Božje. Da bismo živjeli tu ljubav trebalo bi otići s Kristom u pustinju i tako biti u šutnji i molitvi s Bogom.
"Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drukčiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova Uskrsa i nade, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti". (don Tomislav Ivančić)
U Korizmi motrimo svoj vlastiti život u svjetlu evanđelja. Jesmo li se udaljili od Boga, jesmo li postali mlaki u svom odnosu prema Bogu, bližnjemu i vječnom životu. Upoznati što bolje sebe, postati kritičniji prema sebi, priznati svoje nedostatke, svoje srce očistiti od svake ovisnosti, obraćati se vraćajući se Bogu i tražeći njegovo milosrđe i tako bivati sve više pravedniji i ponizniji…
Vjera je milost, koja nije samo u srcu i na usnama. Ona bi trebala biti u životnom ostvarivanju. I u srcu, i na usnama i u djelima! Istinski živjeti. Vjera je živi odnos čovjeka s Bogom. S vjerom smo na Kristovu putu.
Ovo milosno vrijeme i nama Bog svake godine dariva, kako bismo se mijenjali, popravljali, poboljšavali svoje putove te se čistili od grijeha i postali novi ljudi. Pozvani smo na istinsko obraćenje srca. Da bi u tome uspjeli potreban nam je molitva, post i djela ljubavi…
Evanđelje nam govori kako je Isusa Duh vodio četrdeset dana pustinjom. Pustinja je u biblijskom smislu mjesto sabranosti, povučenosti i susreta s živim Bogom. Isus je postio i molio.
Ovo je vrijeme i nama Bog svake godine dariva, kako bismo se mijenjali, popravljali, poboljšavali svoje putove te se čistili od grijeha i postali novi ljudi. Pozvani smo na istinsko obraćenje srca. Da bi u tome uspjeli potreban nam je molitva post i djela ljubavi…
I mi bismo trebali s Isusom poći u pustinju. Naša pustinja može biti naša sobica, neki kutak ili mjesto gdje ćemo biti u samoći, sjediniti se s Bogom u duhu i moliti srcem, s ljubavlju. Tu ćemo otkriti čega se trebamo odreći, kojih prolaznih vrijednosti… Uvidjet ćemo gdje smo slabi i navezani na prolazno i što nam priječi da živimo u slobodi i ljubavi sa svojim Bogom.
U ovom milosnom vremenu pozvani smo činiti djela ljubavi našim bližnjima, siromasima. Ne zaboravimo: mi smo katolici vjernici, opečaćeni snagom svetih sakramenata, hranimo se Tijelom i Krvlju Kristovom: može li naš bližnji prepoznati u nama nazočnost Božju?
Mogu li proći ravnodušno pokraj brata ili sestre koji su u nevolji, tjeskobi i neimaštini? Bog mi je toliko toga darovao i od mene očekuje da pomognem braći i sestrama u nevolji.
Iznenađeni smo kako je Isus bio izložen kušnji, napastovanju sotone. Kako to da je On, Bogočovjek, bio iskušavan od začetnika i vođe grijeha? Mnogi duhovni pisci su pokušavali dati odgovor na ova pitanja.
Krist je bio napastovan, kušan od sotone:
- da bi nam pokazao kako se mi trebamo vladati u kušnjama, napastovanjima sotone;
- da nam pomogne u našim napastima;
- da nas opomene: neka se nitko ne umišlja da je siguran od napasti;
- da nam dade primjer tj. da nas pouči kako treba nadvladati sotonske napasti.
- da nam ulije povjerenje u Božje milosrđe koje je veliko i neizmjerno.
Sjetimo se kako je Sotona je kušao naše praroditelje u zemaljskom raju. Oni su nasjeli i pali na ispitu, podlegli su njegovoj kušnji. Uzoholili su se i nisu poslušali Boga. Učinili su istočni grijeh, čije posljedice i sami osjećamo.
I danas sotona zavodi ljude. Samo se lukavo kamuflirao, te ga je teško prepoznati. I danas kuša ljude na isti način kao što je kušao Krista u pustinji. On i danas ljudima nudi: vlast, posjedovanje, užitak... Vladati drugima, biti zapažen, moćan; biti priznat i slavljen, ne oskudijevati ni u čemu; biti dobro osiguran i imati sve... To su moderne napasti…
Pođimo zato redoslijedom evanđelja i usporedimo Kristove kušnje s kušnjama našega svakodnevnog života.
1. Kada Krist ogladnje pristupi mu sotona i reče: "Ako si zaista Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruh". Drugim riječima „Gladan si, pretvori ovo kamenje u kruh.“ Zna sotona da Isus ima moć to učiniti. Želi ga nagovoriti da tu moć iskoristi za sebe.
Isus odbija kušnju i odgovora sotoni: "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta!“
Ovo je kušnja tjelesne požude. Isus, kao i svaki čovjek, napastovan je da se osamostali od Boga, koji daje kruh i život svim ljudima. U skladu s nadvladavanjem ove kušnje Isus će u Govoru na gori moći reći: „Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: što ćemo jesti? Što ćemo piti? U što ćemo se obući?... Zna Otac vaš nebeski da vam je sve ovo potrebno“ (Mt 6, 31-32). Isus nadvladava ovu kušnju i upućuje na onu hranu koja je za njega mnogo važnija od kruha: "činiti volju mojega Oca!".
Zar Krist ne bi i nama mogao reći iste riječi: "Prijatelju, ne živi čovjek o samu kruhu!" Nije kruh najvažnija stvar u životu, važnija je duša i duhovne stvari. Zavirimo u svoju svakidašnjicu. Zar nas nije zarobila briga za svakidašnjim kruhom, da smo toliko puta zbog kruha zaboravili Boga, Crkvu, zanemarili vjerničke dužnosti, zaboravili svoga bližnjega? Gomilamo bogatstvo, imanje, a ne pomislimo da ćemo danas sutra sve morati ostaviti.
Sjetimo se divne molitve koju nas je Krist naučio: "Oče naš". Toliko puta izgovaramo: "Kruh naš svagdanji daj nam danas."
Daruj nam danas, a ne sutra. Izgovaramo li svjesno riječi "daj nam danas?" Pouzdajemo li se toliko u providnost da se samo brinemo za danas. Jesmo li svjesni da je život prolazan?
Na ovoj zemlji smo putnici, hodočasnici. Možda će netko prigovoriti, pa moramo se brinuti što ćemo jesti i u što ćemo se obući. I Krist nije rekao da se ne brinemo što ćemo jesti i u što ćemo se obući, nego je rekao: "Što se toliko brinete i to tjeskobno".
Još nešto. Potrebno je moliti za kruh naš svagdašnji ali ne samo za svoj, nego i za susjedov, za brata bližnjega. I on treba svoj kruh svagdanji, a naša je dužnost moliti za njegov svagdanji kruh. Ako tako ne radimo, ne možemo izgovarati riječ "Oče"!
Nismo djeca nebeskoga Oca, ako nismo međusobno braća i sestre. Mislimo na svakoga brata čovjeka i na one koji nemaju od čega živjeti nego umiru od gladi.
(8 milijuna ljudi umire od gladi godišnje, svakoga dana oko 20.000, svake minute oko 10).
Dakle, prva je kušnja pohlepa za užitkom koji daje sitost.
2. Odvede đavao Isusa visoko, pokaza mu za tren oka sva kraljevstva cijelog svijeta pa mu reče: "Sva će pripasti tebi ako mi se pokloniš".
Ova druga kušnja je požuda očiju. Đavao nudi Isusu vlast, kraljevstva svijeta, bogatstvo. To je napast moći, karijere, gospodarenja. Ova druga kušnja je još zamamnija: imati vlast nad svime. I materijalnim i ljudskim potencijalima. Sve imati u svojim rukama, biti gospodar. Koliko je danas svuda borbe za vlast… Đavao pokušava nagovoriti Isusa da mu se pokloni, a on će mu onda dati tobožnju vlast koju ima. A zapravo, on je uopće nema…To je đavolska laž, napast…
Isusov odgovor je miran i beskompromisan: Stoji pisano: Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinome služi!" (Lk 4,5-8)
I današnji se čovjek klanja, ali ne pravome Bogu, nego svome bogu: bogu tehnike, napretka, civilizacije. Pravoga su Boga već davno pokopali ili misle da su ga pokopali.
30. travnja 1758. proriče bezbožni Voltaire u Francuskoj: "Za 20 godina Galilejac neće više biti poštivan“.
Točno 20 godina kasnije 30. travnja 1778. Voltaire umire u očaju i polazi Galilejcu na sud.
„Bog je mrtav" bjesomučno je vikao Nietsche. Umro je u ludilu. Bog ne umire i danas mu se klanjamo. Bez Njega ne možemo zamisliti ovaj život.
Tako redom kroz povijest. Bilo je poklonika sotone. Danas su u grobu, Bog i dalje živi. Milijuni mu se klanjaju, priznaju ga i raduju se što će s Njim biti u raju kroz svu vječnost.
Sotona je s Kristom izgubio bitku, ali ju je kod tolikih dobio. Uvjerio ih je, da nema Boga, da je mrtav. Ali ne! Nije Bog mrtav. Bog je posvuda. On živi zauvijek. Živi na nebesima, živi u našim crkvama, živi u srcima milijuna ljudi.
3. Tada đavao odvede Krista na vrh hrama te mu reče: "Ako si zaista Sin Božji, skoči odavle dolje. Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovijediti za tebe da te čuvaju."
Treća kušnja je kušnja oholosti, častohleplje, hvalisavost, moć. Neka Isus učini čudo. Neka se baci s hrama, a da mu se ništa ne dogodi. Po đavlovoj prosudbi to bi bila slava.
Krist mu odgovori: "Ne kušaj Gospodina, Boga svoga!“ Isus želi reći da to iskušavanje Boga. Zapravo sva slava, čast i veličina pripada Bogu.
Koliko je danas u svijetu borbe i truda da se bude slavan i čašćen, bolji od drugih, uvaženiji, viđeniji. Zar Krist ne bi mogao nama toliko puta u životu uputiti riječi: "Ne kušaj Gospodina, Boga svojega!" Korizmena dužnost zove nas k ispovijedi, ili bolje Bog nas zove, a mi odgađamo. Naš je život daleko od pravoga kršćanskog života, a mi odgađamo za kasnije. Računamo da ćemo imati vremena pod stare dane. Toliki u mladim godinama odgađaju za stare dane, a ne znaju, da će ih dočekati.
Za sve imamo vremena, a za Boga i za svoju dušu premalo ili skoro nikako nemamo vremena. Odgađamo za kasnije, igramo se s Bogom, iskušavamo ga. Preuzetno se pouzdajemo. Krist nam s pravom može uputiti riječi: "Ne kušaj Gospodina Boga svojega!“
Naš život je pun kušnja, napasti... Sotona ne prestaje i nas kušati i napastovati. Krist nas uči kako ćemo se u napastima vladati, kako sa sotonom postupati, kako njegove varke predusresti i kako ostati vjerni svome Bogu. Borimo se protiv trostruke požude u nama: požude tijela, požude očiju i oholosti života.
Suprostavimo se Kristovim riječima. Kad nam bogatstvo i užitak počne obuzimati dušu i zatvarati pogled na više, recimo: "Ne živi čovjek o samu kruhu".
Kad se u nama pojavi osjećaj preuzetnosti u Božju dobrotu, kad nam duša i Bog budu na zadnjem mjestu, sjetimo se Kristovih riječi: "Ne kušaj Gospodara, Boga svojega.“
Napokon kad vidimo da se toliki klanjaju zlatnom teletu tehnike, poput Židova u pustinji, pomislimo na Krista, na posljednju navalu sotone i recimo: Odlazi sotono! Pisano je Bogu svojemu klanjaj se i njemu jedinome služi!“ Ja vjerujem Bogu i želim mu svim srcem služiti. Amen.
Kako je Felix nadvladao napast
Ugledni gospodin Felix odlučio je poći u samostan. Ostavio je svijet i sve radosti ovoga svijeta. Postao je redovnik, jednostavan, siromašan i u svemu poslušan svojim poglavarima. Redovnička su pravila bila stroga, ali ih je s voljom izvršavao. Jedino se nije mogao priučiti na samostansku hranu.
Kruh je bio odviše crn i tvrd. Đavao iskoristi tu njegovu slabost i poče ga napastovati, da napusti samostan i da se vrati u svijet. I uspio je. Tako redovnik jedne noći odluči ostaviti samostan i povratiti se u svoj dom, gdje ne će više morati jesti tvrdi kruh. Tiho je prolazio dugim samostanskim hodnikom.
Zaustavio se po običaju pred velikim križem koji je visio na zidu. Tu je često molio. Klekao je i ovaj put da se oprosti sa Spasiteljem. No tad mu se ukaže Spasitelj u pratnji Blažene Djevice Marije.
Držao je u svojoj ruci tvrdi kruh i upita redovnika: Zašto ostavljaš svoje zvanje? Redovnik odgovori iskreno. Kod kuće sam živio mnogo bolje. Ovdje nikako ne mogu održavati stroga samostanska pravila. Tad se Spasitelj tvrdim kruhom dotakne svoje rane na presvetom Srcu i potom ga preda redovniku govoreći: Uzmi sad i jedi ovaj kruh!
Redovnik posluša, uze kruh i pojede i bio je vrlo ukusan Spasiteljev kruh. Vratio se nakon toga natrag u svoju sobicu i kad god ga je opet snašla napast, svaki je put mislio na Spasitelja na križu, na njegovu muku i smrt, na tajnu njegove rane na prsima i svaka je napast bila nadvladana, svaka poteškoća uklonjena i svaki križ bio mu je sladak i nije se više nikada ni na što tužio.
