Koje kvalitete mora posjedovati riječ da bi dospjela do ušiju i srca slušateljstva? Kakvi moraju biti navjestitelji riječi da bi bili vjerodostojni? Od kakva tvoriva moraju biti ti koji donose svijetu, prema njihovu uvjerenju, jedini spas i budućnost? Sve su to pitanja koja se nameću i svijetu, ali isto tako i onima koji upućuju bilo svoju ili tuđu riječ u pustinju života. Što se mora dogoditi u svijesti i ponašanju ljudi da bi učinili nužni životni zaokret? Stanje u kome živimo nezavidno je. Međutim, 'ništa nova pod suncem'. S istim se problemima susreću ili su se susretali i onovjeki kao i ovovjeki proroci.
Amosa je sam Gospodin uzeo. Amos ne bulazni. Uzmemo li njegovu kratku knjigu i pročitamo li je, vidjet ćemo što znači biti prorok. Naći ćemo upravo u toga 'neotesanog' naravnog čovjeka mnoštvo pojedinosti koje nam osvjetljuju pravi lik. Svoje djelovanje točno smješta u povijesno surječje i prema onome što on navodi možemo s velikom sigurnošću odrediti i vrijeme nastupa, i mjesto poziva, i smisao poslanja. Poslan je biti glas i glasnik Božji u društvenoj pustinji, nepravdi, iskorištavanju, tlačenju, bezboštvu. Po svome pozivu nije "profesionalac" u službi, ali je u njoj ugrožen prijetnjama i grožnjama moćnika. Isto prolaze danas i mnogi misionari u zemljama u razvoju. Prijeti im se i grozi smrću jer naviještaju u Božje ime jednakost i pravdu. Svi koji smo Gospodinovi dužni smo naviještati upravo to. Biti misionari. Nisu bitna sredstva ni oprema kojom se čovjek zapućuje u misije, bitna je ozbiljnost poruke, njezina aktualnost i što ona po sebi donosi svijetu. Ne šalje ih ni s cijenom da moraju pošto poto požnjeti uspjeh. Uspjeh, vidljivi i vanjski, nije nikada za Isusa mjerilo učinkovitosti i djelotvornosti njegove poruke. Ona nosi svoju vrijednost u samoj sebi. Ništa ne činiti s prisilom. Sve s ljubavlju jer se samo u ljubavi može nastaniti i izrasti vjera. Zašto se unesrećujemo vlastitim i tuđim nesrećama, kad smo pozvani i stvoreni biti bića sretna u Očevu naručju? 'Ja ljude ne mrzim, se ja ih se bojim'. Tako je netko rekao za čovjeka. S prijetnjama po vlastiti život susreo i Amos. A isto i Isus Krist. Samo što ni Amos ni Krist nisu ustuknuli, nisu pobjegli pred svojim nalogom i poslanjem, nego su spremno išli i založili svoje živote.
Navjestitelj se ne postaje strukovnim studijem, sa završnom diplomom u džepu gdje je možda sve izvrsno. Ne postaje se ni pripadnošću nekom klanu, grupi, obitelji, ni svojom voljom. Navjestitelj se postaje pozivom i poslanjem. Prorok je Božji glas, pozvani pozivatelj. Istu ulogu imaju i apostoli u Isusovu okružju. Isusov neuspjeh u rodnom mjestu nije razlog da baci koplje u trnje, povuče se u svoj kut i ondje stvara nove planove za uspješniju 'strategiju'. Ne. On je u svoje uvjeren, pokriće svojoj riječi ima u potvrdi s Neba na Jordanu. "Ti si Sin moj, Miljenik". Prevesti bi se to dalo i ovako: "S tobom računam. Ti si određen donijeti ljudima slobodu i spas. Određen si uvesti ih u sretni život. Poslan si ispuniti čežnju čovjekova srca koje je bez Boga nesretno. Ti imaš riječi Života".
Evanđelje nam donosi smisao apostolske službe. Isus ih poziva da budu s njime, da se zapute u njegovu školu, da budu i ostanu njegova duhovna djeca. Neposredno prije ove zgode o odašiljanju imamo veoma loše iskustvo u Nazaretu koji je okrenuo leđa svome sumještaninu. Nisu mu vjerovali, nije mogao učiniti ondje nikakva čuda osim što je neke bolesnike izliječio polažući na njih ruke. Razočarao se on do kraja u svoje sumještane, čudio se njihovoj nevjeri. Ali to ga nije uspjelo smesti u njegovoj nakani. Nije bacio koplje u trnje, nije se ostavio svoga poslanja, nego štoviše, odsada je sve pojačano. Svoje snage usmjeruje u drugom smjeru. Odašilje učenike u svoje ime, daje im naputke što im je govoriti, želi što više ljudi dosegnuti svojim govorom o kraljevstvu.
Prvo čime ih osposobljuje jest da izgone nečiste sile. To je najvažnija uloga apostola. Čistiti svijet, oslobađati svijet od nečistih sila, upravo kako je to činio i sam Isus. Sjetimo se prvoga čuda u sinagogi, gdje bijaše čovjek opsjednut nečistom silom. Isus čovjeka oslobađa, nečista sila čovjekom omlati, a svi su se divili sili koju je Bog dao čovjeku. Nije najvažnije najaviti neki novi nauk, nije najvažnije u Isusovu poimanju ljudima donositi nešto novo, nego je prva zadaća: Oslobađati! Dopustiti da čovjek napokon postane čovjek. Oslobađati od svega što čovjeka tlači, što ga čini neslobodnim. Dakle, Isusova Radosna vijest jest ponajprije oslobođenje, sloboda, služba u slobodi i za slobodu.
U trinaestom stoljeću imamo heretičke pokrete u Francuskoj – katare i albigenze. Crkva bijaše na vrhuncu svoje moći, duhovne i svjetovne. Ti su pokreti htjeli povrat izvornoj Crkvi, htjeli su vjernost izvorima i Isusovoj riječi. Govorili su o izdaji Isusovih ideala sa strane crkvenih dostojanstvenika. Napadali su hijerahriju. Kakva je bila reakcija crkvenih vlasti? Poslali su doslovce križarsku vojnu da heretike 'urazume', da ih vrate u krilo Crkvi. Krvoproliće ih nije vratilo Crkvi. Nemoguće je mačem nekoga pridobiti za Kristovo djelo. Mržnja rađa većom mržnjom, nasilje većim nasiljem.
Gdje bijaše lijek i rješenje. U onome što je započeo sveti Franjo i sveti Dominik. Započeli su bez igdje išta, u krajnjem siromaštvu. Ne na konju, nego su išli pješice i tako propovijedali izvornost Isusove Radosne vijesti. Bili su vjerodostojni. Dominik je mnoge vratio u krilo Crkve svojim načinom života, a isto tako i sveti Franjo. Obojica su utemeljila redove koji su trebali reformirati Crkvu. U tome su uspjeli. U krajnjem siromaštvu. Bili su 'naoružani' jedino Božjom riječju. Ne mačem, ne toljagama, nego su ljubavlju osvajali ljude. Nije im trebala križarska vojna, nego posvemašnja izvlaštenost. Pedester praedicare – pješice propovijedati. Ili današnjim rječnikom: Ne velikim nastupima, ne na pozornicama ni u velikom show, nego krajnje obazrivo, tankoćutno, ljudima primjereno.
Na koji način govoriti o slobodi. Na koji način ljude oslobađati. Isus daje naputke za njihovo djelovanje. Trebaju se zaputiti dva po dva, biti slobodni od svega. Ni torbe, ni novca, ni dviju haljina, ni cipela, nego samo sandale. I k tomu štap da se mogu obraniti od bijesnih pasa, divljih životinja ili zmija. Dakle, do kraja slobodni od svega i slobodni za Radosnu vijest.
Naizgled to nema nikakve veze s Isusovim nalogom o oslobađanju od nečistih sila. A zapravo je duboko povezano. Naime, istinski može donositi slobodu samo onaj tko je do kraja slobodan, tko nije vezan ni uza što. Ni uz uspjeh, ni uz novac, ni uz moć. Tko nije zabrinut za stotine stvari. I tko se ne uzda u provedbu svojih zamisli i planova u vanjska pomagala i sredstva. Nemoguće je materijalnim stvarima postići duhovne vrijednosti. Učenici moraju biti slobodni od vanjskih briga, od nervoze. Oni moraju staviti sve u Božje ruke, pouzdavati se u Božju silu kojom ih je Isus opskrbio. I ta sloboda, ta nenavezanost jest ono što ih u očima svijeta i ljudi čini vjerodostojnima. Ići po dvojica, jer na temelju iskaza dvojice vrijedi svjedočanstvo.
Ne obećaje Isus uspjeh. Njegovi moraju računati i s odbijanjem. Stoga ne smiju praviti reklamu, ne smiju ljude mamiti, biti dosadni. Ne prelaziti iz kuće u kuću. Prepustiti ljudima posvemašnju slobodu prihvata ili odbijanja. Dakle, navješćivati nenasilno. Treba da njihova djela svjedoče. Ne primjenjivati silu.
Poslanje apostola vezano je uz dvoje: Poziv na obraćenje i izgon nečistih sila. Jedno se nužno veže uz drugo. Gdje je očišćen svijet, sile tame nemaju pristupa. A ako se čovjek odrekne tame u sebi i oko sebe, onda nužno mora birati drugog gospodara i podariti mu svoj glas i srce. Trećeg izbora nema. Poruka koju apostoli imaju navijestiti nije prazna fraza, nije svakodnevni TV-Dnevnik. Riječ je tu o životu i smrti, spasu ili propasti. Bog nije čovjekov konkurent koji mu pristupa s grožnjom, nego spasitelj i prijatelj. Treba srušiti uhodane predodžbe o Bogu, da bi se iskristalizirao lik Isusova Oca. Upravo u nama. U svakome pojedincu. Jer moramo biti svjesni da smo jedinstveni i jedincati. Svaki pojedini od nas. I da smo u povijesti svijeta i svemira neponovljivi. Kolika je onda sreća za svakoga pojedinog od nas izroniti iz uhodanosti, iz kolektivnih prisila, masovne svijesti! Zaviriti u svoju dušu i upravo tu otkriti da me Isusova poruka oslobađa. Te postupno rasti i urastati u ono što je Isus živio i proživio u svojim zemaljskim danima. U tome je sve umijeće života i življenja.
Upravo su bolesnici najotvoreniji za takve male korake o kojima govori i Isus. Bolest čovjeka nauči razmišljati u drugim kategorijama. Iskonska želja za životom upravo je u bolesti tako snažna, da bolesnik ulaže sve. Postaje kao malo dijete koje se otvara liječniku ili iscjelitelju očekujući od njega sve za sebe i svoj život. "Zdravi ne trebaju liječnika", riječi su samog Isusa. A tko je zapravo zdrav? I tko ne treba Isusovu blagu ruku na svojoj glavi, ramenima? Cijelo stvorenje uzdiše u bolovima... A Gospodin već dvije tisuće godina šalje svoje glasnike na vrata naših kuća, života, srdaca. Jesmo li spremni prihvatiti ih i dati se izliječiti. Milosni trenutak je tu, možda jedinstven, jedincat, neponovljiv. Tko zna hoće li se vratiti, ako Gospodin otrese prašinu sa svojih nogu zbog naše neljubaznosti i odbijanja prihvatiti njegovu poruku i osobu.
Fra Tomislav Pervan
