Mons. Hoser najprije je postao liječnik, potom redovnik palotinac (Društvo katoličkoga apostolata) i svećenik, potom misionar u Ruandi… Već je i to dovoljno da mons. Hoser bude dobrodošao sugovornik svakomu mediju. No, hrvatskoj je javnosti nadbiskup Hoser posebno zanimljiv kao apostolski vizitator za Međugorje. Stoga mons. Hoser u intervjuu govori o nekim etapama svojega životnoga puta, s posebnim naglascima na Marijinu prisutnost u njemu.
Drugi je dio intervjua pak vezan uz Međugorje. Marijanska pobožnost u Međugorju čini ono što Marija inače čini u životu Crkva i vjernika, privodi k Isusu, potiče na obraćenje; obraćenje pak donosi mir i nadu – crvena je nit koju u intervjuu razvija nadbiskup Hoser.
„Zemaljski i nebeski život, ne samo Marijin, nego svih nas, događa se u kontinuitetu. Kod Marije je taj kontinuitet bio savršen: već je u zemaljskom životu bila ‘blažena’, ‘milosti puna’, ‘bezgrešna’. Uznesenjem na nebo dogodilo se samo svojevrsno proširenje, univerzalizacija toga stanja, zahvaljujući kojoj ona može biti prisutna u životu svih nas, za sva vremena. No, svi smo mi pozvani živjeti zemaljski život u perspektivi vječnoga života“, kaže među ostalim sugovornik.
A na pitanje je li makar hipotetski moguće da Međugorje ostane mjestom „zdrave i svete” „ marijanske pobožnosti a da ukazanja ne budu priznata, sugovornik odgovara pozitivno.
„U svijetu postoje, kao prvo, mnoga marijanska svetišta u kojima uopće nije bilo ukazanja. A postoje i ona u čijim su počecima bila navodna ukazanja, posebno u davnini, ali ona nisu priznata. Ukazanja nisu uvjet za štovanje Marije, niti su ukazanja predmet štovanja. Nije to slučaj ni ovdje u Međugorju. U Međugorju fenomen još uvijek traje, tako da nije zaokružen. Valja biti strpljiv“, kaže mons. Hoser.
