Glumac Robert Kurbaša vruće ljetne dane provodi u rodnoj Žrnovnici. Osim odmora s obitelji na moru, u slobodno vrijeme pomaže voditeljima dviju dramskih grupa iz Kaštela, Kulturno umjetničkom društvu Karol Wojtyla i udruzi Sveti Jeronim. Za Spektar smo razgovarali u "Mačka" u Slatinama, pa je i Kurbaša mogao doživiti koliko je novi most olakšao život svima koji žive i odmaraju se na Čiovu, a nije isključena ni neka buduća suradnja u okviru "Slatinskih fraja".
Što vas motivira da radite s kazališnim amaterima. Je li lakše glumiti s njima ili s kolegama profesionalcima?
- U ovom slučaju samo pomažem voditeljima dramskih grupa da finaliziraju svoje dramske uratke i zapravo uživam. Naravno da je lakše raditi s profesionalcima jer već posjeduju zanat i svjesni su činjenice da je to njihova egzistencija. Ipak, amateri imaju onu svježinu i strast prema poslu koja ponekad nedostaje u profesionalnim ansamblima zbog raznih razloga.
Kakvo je po vama stanje u hrvatskom glumištu. Postoji li, baš kao i u političkom životu, podjele unutar kazališne struke?
- Svakako da postoje jer politika se permanentno bavi kulturom. Razne političke strukture, interesi i lobiji koriste kulturu kao alat za postizanje svojih ciljeva. Stanje je loše, pogotovo za mlade glumce kojih je sve više, a posla sve manje. Nema nikakve strategije, novog kazališnog zakona, svrsishodnog sindikata koji bi nas štitio, strukovne udruge su same sebi svrha...
Može li se kroz kulturu premostiti taj svjetonazorski jaz koji se reflektira i u repertoarima naših kazališnih kuća, gdje u prvi plan dolaze autori poput Olivera Frljića, Boruta Šeparovića, Mirana Kurspahića i sličnih, uglavnom iz lijevog i liberalnog svjetonazorskog bloka?
- Trebalo bi biti prostora za sve, iako se neki uporno trude rezervirati taj prostor samo za sebe. Isključivost je veliki problem jer uzrokuje sukobe koji ne donose nikakve plodove, već stvaraju sve veći razdor unutar društva. Kadrovsko naslijeđe kod nas je takvo da se cehom bave uglavnom ljudi i/ili njihova djeca koji su to radili u onoj državi, pa su nažalost zadržali određene stavove, poznanstva, privilegije... a borba za dušu svakog pojedinca vodi se upravo kroz kulturu. Takva Hrvatska i takvo kazalište daleko je od onog kakvo sam ja zamišljao dok sam odrastao.
Protiv destrukcije
Nekadašnja kazališna kritičarka Sanja Nikčević, sada profesorica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, objavila je ovih dana intrigantnu knjigu “Slika Domovinskog rata u hrvatskom kazalištu 1990. - 2016.”. Među inim, u njoj optužuje kazalište glavne struje da je namjerno iskrivljavalo sliku Domovinskog rata te da je odveć inzistiralo na dramama koje se bave hrvatskom krivnjom i gajenjem stereotipa o ludom i zlom hrvatskom branitelju koji postaje zlostavljač obitelji. Uz to, Sanja Nikčević spominje i nekoliko redatelja koji su svojim "autorskim projektima" dodatno betonirali hrvatsku krivnju, dok je hrvatska javnost od kazališta očekivala "katarzu i pročišćenje emocija prikazivanjem hrvatskih žrtava, hrvatske muke, a onda i hrvatske pobjede i hrvatskih junaka". Slažete li se s navedenim?
- Gospođa Sanja Nikčević je izrazito kompetentna osoba i vrsna poznavateljica prilika u hrvatskom glumištu. Ona s dobrim razlogom piše knjige takvog i sličnog sadržaja boreći se na taj način s destruktivnim silnicama koje egzistiraju u kazališnom životu ne samo u Hrvatskoj nego i na cijelom europskom kontinentu. Jedan je od pokretača festivala kršćanskog kazališta kod nas i nositeljica renesansno-kršćanskih vrijednosti u kulturi i društvu općenito. Stvari treba staviti na svoje mjesto i nazvati ih pravim imenom. Sanja je osoba koja odgovorno promišlja kazalište, vraća ga svojim temeljima stavljajući opće dobro a ne osobne interese ili estetike na prvo mjesto.
"Politika je teatar, no problem je što su njeni akteri najčešće dosadni ljudi…", izjavio je nedavno bivši ministar Zlatko Hasanbegović. Ne čini li vam se da su ministri kulture poprilično pasivni kad je u pitanju stanje na daskama koje život znače, kao i u ostalim scenskim umjetnostima, i da se kulturna politika uglavnom svodi na kadroviranje podobnih?
- Na žalost, moram se složiti s vama. Dosjetka gospodina Hasanbegovića je točna, ali i kontekstualno promašena jer teatar nije tu da bi samo zabavljao, a politika bi trebala biti, barem za nijansu, dosadnija od živog teatra. Tako bi trebalo izgledati uređeno civilizirano društvo. No, kod nas normalan kulturni i društveni život ustupio je mjesto dnevnopolitičkom cirkusu pa se puno toga, uglavnom lošeg, događa, a sve se nažalost i vrlo brzo zaboravlja.
Kandidirali ste se za ravnatelja Gradskog kazališta Gavella u Zagrebu ali ste dočekani neprijateljski od velikog dijela ansambla kojima očito niste odgovarali radi svojih životnih i profesionalnih uvjerenja. Je li to bio razlog odustajanja od kandidature?
- Nakon što je grad Zagreb raspustio kazališno vijeće i odabrao novo, bilo mi je jasno kakvi su vjetrovi zapuhali pa sam odustao. Mislim da je i gospodin Dražen Ferenčina dobro rješenje, ali mu zasigurno neće biti lako s većinom glumaca u ansamblu koji se ponašaju poput jedne poznate navijačke udruge. Da, što se tiče mojih svjetonazorskih stavova, mogu reći da su u dobroj mjeri oprečni trenutačnom mainstreamu kazališnog miljea.
Još 2009. godine napustili ste sigurno mjesto u ansamblu drame splitskog HNK, i od tada ste u statusu slobodnog umjetnika. Možete li usporediti ta dva položaja i je li se teško održati u samostalnim glumačkim vodama?
- Biti slobodan umjetnik danas zasigurno nije lako. Tržišne utakmice zapravo i nema, nema audicija. Sve se svodi na par ljudi koji vedre i oblače. Bitno je pripadati, biti poslušan i aktivan recimo na društvenim mrežama kao politički aktivist pa ako uđete u to elitističko drustvo stalan radni odnos vam je zajamčen, honorarni rad na filmu i televiziji, sav medijski prostor...
Tko je ubio Zvonka Bušića?
Kao bivši zaposlenik, kako komentirate nedavni neuspjeli izbor za intendanta nacionalnog kazališta u Splitu, u kojem vlada kriza na svim razinama, što se po prosudbi nekih kazalištaraca manifestiralo i u siromašnom programu izvedenom na ovogodišnjem Splitskom ljetu?
- Tko sam ja da upirem prst u nekoga ili nešto, ali očito je da nagomilani problemi rade svoje i dok se stvari iz temelja ne promijene teško će publika doći na svoje. Po mom mišljenju, međuljudski odnosi unutar kuće su najveći problem i to nezadovoljstvo ubija kreativne procese na kojima umjetnost počiva.
U posljednje vrijeme obilazite Hrvatsku i dijasporu s predstavom "Tko je ubio Zvonka Bušića?". To je vaše autorsko djelo po tekstovima novinara Tihomira Dujmovića, a u njemu igrate više likova zajedno s glumicom Anom Vilenicom. Kakve su reakcije publike i javnosti?
- Sjajne! Nema predstave gdje se publika nije ustala na noge i zdušno pljeskala. Silno mi je drago da je s nama cijelo vrijeme i Julie Bušić, kojoj je zapravo ova predstava i posvećena.
S kolegicom Vilenicom poznajete se još iz vremena dok ste snimali televizijske sapunice. One su vam značajno pridonijele popularnosti, no, ne vidimo vas više toliko na malim ekranima. S čime ste sada konkretno zaokupljeni?
- Igram svoju monodramu "Ispit savjesti" nastalu po prozi Tina Ujevića, Školska knjiga mi je izdala i knjigu s nosačem zvuka posvećenu Tinovoj poeziji. S prijateljem i kolegom Enesom Kiševićem pripremam novu predstavu posvećenu hrvatskom pjesniku Josipu Pupačiću.
A zašto vas nema u hrvatskom filmu. Nema prave uloge za vas, ili je nešto drugo posrijedi?
- Kad malo bolje promislim i bolje da je tako. Od odabira tema za filmove unutar HAVC-a pa do same realizacije istih zapravo mi je drago što nisam dio toga. Ti autori su zapravo otuđeni od naroda a ja se samo nadam da će ta kriza proći i da će doći neki novi ljudi koji prepoznaju ovo naše mjesto i vrijeme i koji imaju talenta ispričati našu stvarnost filmskim jezikom.
Splićani su i ove godine imali priliku pozdraviti cara Dioklecijana u vašoj interpretaciji. I dok ste vi postali nezamjenljivi na prijestolju (nakon što je zbog teške bolesti prerano preminuo vaš kolega Čedo Martinić), carice Priske se, uglavnom ljepotice, mijenjaju svakoga ljeta. Kako na to gledate, i je li uspijevate svoj obiteljski život sačuvati dalje od svjetala reflektora?
- Trudim se održati svoj intiman obiteljski život na distanci. No kao osoba iz javnog života prisiljen sam neke stvari podijeliti sa okolinom. Ima to svoje prednosti i mane ali sve u svemu meni je puno lakše nego recimo onomad caru Dioklecijanu :)
Politički angažman? Zašto da ne!
Javno ste se deklarirali kao član HDZ-a i u vrijeme Tomislava Karamarka vodili stranačke predizborne skupove. Zanima li vas možda jednoga dana i politička karijera ili je to samo bila usputna epizoda?
- Ne znam, nikad ne reci nikad. Ono što me trenutačno zanima je rad u struci, pa ako je za to potrebno i politički se aktivirati kako bi se stvari mijenjale na bolje, zašto ne?
Nedavno je u hotelu Palace u Zagrebu bila izložba unikatnih krunica koje ste izrađivali s Feđom Aronom Bučićem. I dok su neki to htjeli prikazati kao vjerski biznis, vi stevam, inače, znači vjera u životu i hoćete li sudjelovati na Nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji u Splitu i Solinu u rujnu ove godine?
- Moram skoro za Zagreb pa nažalost neću moći. Vjera i pripadnost naciji u dobroj mjeri određuju naš identitet, a čovjek bez identiteta je kao stablo bez korijena i vrlo brzo se osuši. Vjerujem da se to nama neće dogoditi i da ćemo se i kroz kulturu znati izboriti za sebe.
RAZGOVARAO IVAN UGRIN|misija.slobodnadalmacija.hr
