Nema boljeg i ljepšeg osjećaja nego kad vas usreći neka naizgled mala stvar koja izazove vrelo sreće, ljubavi i veselja. A kad su glavni akteri djeca, drukčije ni ne može biti.
Nakon što je mama osmogodišnjeg Filipa Božića, koji je prošle subote na plaži Lučica na otoku Visu pronašao poruke u boci što su ih u svijet poslale njegove vršnjakinje Matea i Mia sa svojom “tetom čuvalicom” Danijelom iz Kaštel Novog, krenula u potragu za Kaštelankama s ciljem da ih razveseli i kaže im da su pisma doplutala do 23 milje udaljenog Visa, cijela je priča u samo nekoliko sati dobila nevjerojatan epilog.
Rodilo se, kako kaže Danijela Novak za Slobodnu Dalmaciju, veliko prijateljstvo među, do jučer, potpunim neznancima.
No, tu zanimljivostima ili slučajnostima, kako vam drago, nije ni približno kraj, no krenimo redom.
DJECA SE TREBAJU DRUŽITI
– Kad mi je susjeda, frizerka Sretna, kakve li slučajnosti, poslala poruku o tekstu objavljenom na jednom lokalnom portalu, mojem uzbuđenju i sreći zbog djevojčica kojima sam čitavo vrijeme govorila kako će naše poruke netko naći i pročitati, mada ni sama nisam previše vjerovala u to, doslovno nije bilo kraja. Još uvijek drhtim od zadovoljstva što sam uspjela postići ono što mi je i bila namjera, a to je da budemo bolji jedni prema drugima, otvorimo i smekšamo naša srca u ovom svijetu poremećenih vrijednosti u kojem se sve vrti oko novca i djeci usadimo ljubav, kao ono najvrjednije i najjače – u dahu nam sva ushićena, ne skrivajući svoju radost, ispričala “teta Danijela” koja se zajedno sa svojim sinom Petrom u Kaštela nedavno doselila iz Belišća.
Otkrivajući usput kako je baš ona mama prve kaštelanske “muške tete”, ali i sama dugogodišnja novinarka Jutarnjeg lista i Glasa Slavonije.
Istog je trenutka, kaže, dobre vijesti javila svojim curama Matei i Miji, koje su bile presretne što je netko pronašao njihove poruke, premda su se nadale kako će to ipak biti gusari na gusarskim brodovima.
Photo: Slobodna Dalmacija
– Ili možda neka djevojčica s kojom će imati mnoštvo zajedničkih tema. No, svojem vršnjaku Filipu, koji je bocu pronašao na viškoj plaži, odlučile su napisati pismo čim ozdrave. Ovaj put ipak će ga poslati poštom, kako bi bile sigurne da će stići baš na njegovu adresu.
Svoju ljubav prema djeci, koja izvire iz svake riječi dok govori o djevojčicama koje čuva, ali i podučava, a koje je temperatura zadržala u krevetu prilikom našeg susreta na rivi gdje su bocu s porukama bacile u more, Danijela je uspjela prenijeti i na svojeg sina, koji je postao odgojitelj i dalje širi ono što je usadila u njega.
Tko zna gdje će more odnijeti njezine želje i tko će ih pronaći, no usreće li ga makar upola kao što su Filipa, Mateu, Miju i Danijelu, bit će i više nego dovoljno. Jer, za sreću je potrebno malo, a ova Slavonka zaljubljena u more i Kaštela ima prijedlog kako je i podijeliti.
Photo: Slobodna Dalmacija
– Želja mi je da zajedno s djecom iz kaštelanskih vrtića i škola i svima onima koji to žele, jer ja sam tu još uvijek nova i ne poznajem mnogo ljudi, pokrenuti inicijativu da odredimo jedan dan u mjesecu i da se, od djece vrtićke dobi pa da onih najstarijih, po godinama, ne po duhu, okupimo na ovom mjestu pokraj kule i puštamo u more poruke u boci. Ljudi bi se na taj način počeli više družiti i zbližavati, a opet će i neka od tih boca zasigurno naći put do nečijih ruku, što će izroditi još neko novo prijateljstvo, ne preko virtualnog svijeta, mobitela, televizije, interneta, nego preko ovog čarobnog mora, preko pisma, preko topline – veli naša sugovornica.
DOBRE ŽELJE GUSARIMA
Oduvijek ju je, kaže, oduševljavala mogućnost i činjenica da poruke u boci netko pronađe nakon niza godina, posebice nakon čitanja istoimene knjige, pa je u igri sa svojim curicama jednog dana, nakon što su napisale domaću zadaću i naučile sve za školu, došla na ideju da i njih tri pošalju u svijet svoje dobre želje. Što su učenice trećeg i prvog razreda Osnovne škole “Bijaći” spremno prihvatile.
– Dogovorile smo se da svaka u svojoj poruci napiše ono što želi, a kako su njima gusari dobri ljudi koji plove morima, one su odlučile pisati njima ne bi li im olakšale dug boravak na moru i odvojenost od obitelji. To je, pokazalo se, bio lakši dio jer sam naše poruke tek nakon nekoliko pokušaja uspjela ugurati u staklenu bocu, ne želeći plastikom onečišćavati okoliš. Bocu smo onda zajedno i ubacile u more pokraj kule Rotondo kad smo krenule u šetnju i igru u obližnjem parku. Matei sam ipak morala ispuniti njezinu želju i dopustiti da u plastičnoj bočici pošalje još jednu poruku, onu koju je napisala ribicama – otkriva nam s osmijehom Danijela, napominjući da još ne može vjerovati kako je ta boca u samo 20 dana doplutala do Visa, kako je uspjela isploviti iz Kaštelanskog zaljeva, kako se nije negdje razbila o stijene.
A kakve su bile reakcije malenog Filipa, ispričala nam je njegova majka Ivana Božić, koja kaže kako ne može vjerovati kako se iz jedne “male” stvari rodila velika priča puna ljubavi.
– On je taj dan dotrčao doma i donio tri pisma. Vikao je: “Vidi, mama, što sam pronašao u boci!” Meni na prvu nije bilo jasno o kakvoj boci govori i kakva je pisma donio. Nakon što mi je rekao da je na plažici gdje se mi inače kupamo, a on se tu i igra kad je lijepo vrijeme, pronašao staklenu bocu i razbio je kako bi izvadio pisma, odmah mi je palo na pamet o čemu se radi.
Na taj način poslane poruke on je vidio jedino na televiziji, na filmu, i njegovoj znatiželji, tko ih je napisao, nije bilo kraja. Po cijele dane me je “upirao” da objavim sve na Fejsu i da će se netko javiti.
Kako je na pismima pisalo da su poslana iz Kaštel Novog, javila sam se na Portal Grada Kaštela i upitala mogu li mi pomoći da dođem do ljudi koji su napisali ove lijepe poruke i želje. I eto, uspjeli smo, čuli smo se telefonski i odlučili se svi zajedno upoznati. Teta Danijela će sa svojim curama doći kod nas na Vis, i vjerujem kako je sve ovo početak jednog lijepog prijateljstva – zaključuje nam Filipova mama Ivana za Slobodnu Dalmaciju.
