U intervjuu za mrežni portal National Catholic Register, kardinal Müller odgovorio je na posljedice deklaracije koja dopušta ‘pastoralne’ i ‘spontane’ neliturgijske blagoslove osoba u istospolnim vezama i drugim ‘neredovitim vezama’. Dokument je naišao na širok otpor, posebno u Africi.
Kardinal je ponovio stav da za deklaracijom nije bilo potrebe te osobe s istospolnim sklonostima „ne dovodi u Crkvu relativiziranje istine i pojeftinjenje milosti, nego nepatvoreno Kristovo evanđelje”.
„Kako se usuđujemo sofistikom, kao sluge Isusa Krista, božanski nauk učiniti nejasan ljudima?”, naglasio je kardinal.
Kardinal Müller se zatim požalio na posljedice deklaracije „Fiducia Supplicans“, jer sada „nitko ne govori o blagoslovu braka, djece, obitelji”, što je „naša dužnost“, a „ne dijeljenje Crkve“.
Nedavno je papa Franjo u intervjuu za talijanski katolički časopis Credere pokušao ponovno objasniti deklaraciju „Fiducia Supplicans“.
„Nitko nije sablažnjen ako dam blagoslov poslovnom čovjeku koji možda iskorištava ljude, a to je vrlo ozbiljan grijeh”, rekao je Papa. „A oni su skandalizirani ako ga dam homoseksualcu. Ovo je licemjerje!”.
Dodao je kako blagoslivlja sve u ispovjedaonici: „Ne blagoslivljam ‘homoseksualni brak’; Blagoslivljam dvoje ljudi koji se vole [tal. che si vogliono bene]”.
Papa Benedikt XVI. imenovao je kardinala Müllera prefektom vatikanske Kongregacije za nauk vjere 2012. godine, a tu je dužnost obnašao do 2017. godine.
Vaša Eminencijo, na nedavnom plenarnom zasjedanju Dikasterija za nauk vjere, papa je ponovio da blagoslovi neredovitih veza trebaju biti spontani, neliturgijski i ne trebaju zahtijevati moralno savršenstvo, jer se radi o blagoslovu pojedinaca, a ne unije. Ali ako je to slučaj, je li postojala potreba za takvim dokumentom, budući da su takvi pojedinačni blagoslovi već dopušteni?
Nije bilo potrebe za ovim dokumentom, ali sada se relativizira i samo produbljuje pomutnja. Ne mogu objasniti koja je razlika između liturgijskog i privatnog blagoslova. Oni iznose nebulozne konotacije umjesto da kažu ono što je apsolutno jasno u Evanđelju, koje prenosi riječ Isusa Krista. Kako se usuđujemo sofistikom, kao sluge Isusa Krista, božanski nauk učiniti nejasnim ljudima?
Neki komentatori smatraju ovaj dokument potrebnim kako bi se spriječilo, posebice, Crkvu u Njemačkoj, s nastavkom liturgijskog blagoslova istospolnih parova. Što Vi kažete na to?
Ovakvim ‘diplomatskim’ manevrima ne možemo riješiti probleme oko njemačkih biskupa. Moramo reći istinu: to je bogohuljenje; to je grijeh. Možete izdati sebe, možete izdati druge, ali nitko ne može izdati Boga. Moramo govoriti istinu, ne zato što smo mi sveci, a drugi su grješnici. Ako propovijedam Evanđelje, pod sudom sam Evanđelja. Sam propovjednik mora svima biti uzor. Mora se jako truditi dati dobre primjere, predati vjeru vjerodostojnošću propovjednika. Ali mora govoriti Božju riječ koja nas oslobađa, a ne predstavljati se liberalnijim i slobodoumnijim od Boga, koji je prikazao vlastitog Sina za spasenje svijeta.
Što kažete na tezu da je u našoj pretjerano seksualiziranoj kulturi, s mnogima ranjenima tragičnim posljedicama takozvane seksualne revolucije, takav dokument bio neophodan jer nije postojao drugi način dolaska do tih ljudi, do njihovog povratka u Crkvu?
Te ljude u Crkvu ne dovodi relativiziranje istine i pojeftinjenje milosti, nego nepatvoreno Kristovo Evanđelje. S obzirom na slabost čovjeka, osobito na području spolnosti, Isus nije pokazao nimalo suosjećanja prema preljubu, nego je rekao da tko god ženu samo pogleda s požudom, već je u svom srcu počinio preljub, tj. već je prekršio šestu zapovijed Boga u Dekalogu i tako se odrekao Božjeg života i njegove istine (usp. Mt 5, 28).
Druga kritika dokumenta nije samo njegov sadržaj, već i ono što mu nedostaje. Nema spomena bludnih grijeha, na primjer, spolnih odnosa izvan braka ili istospolnih odnosa, važnosti pokajanja i čvrste namjere ispravljanja ili poticanja osobe da dođe Kristu.
Oni to izbjegavaju. Za njih su ti ljudi samo u teškim situacijama zbog svoje slabosti, pa poriču postojanje grijeha kao spremnosti da čine zlo i djeluju razumski i voljno protiv Božje svete volje; oni su, po njima samo ljudi koji ne poznaju Boga i mi im moramo pomoći.
Ali kakva je pomoć Isusa Krista? To je pomoć milosti; to je obnova života. Svi su pozvani u kraljevstvo Božje. Svi su pozvani. Ali spasenje je novi život u Isusu Kristu, biti slobodan od grijeha, i ne samo poštivati moralni standard kao ideal koji je postavila nekakva elita, ili pravila koja je postavilo društvo, već to činiti u skladu sa svetom voljom Isusa. To je smisao posvećenja, a to je istinska sreća koja ide putem Božjim. To je prava sreća, a ne uporno ponavljanje grijeha.
A to se ne spominje u dokumentu.
Ne. Nije spomenuto. U dokumentu ne postoji jasna antropologija i potvrda doktrine: Što je milost? Što je grijeh? Što je istočni grijeh? Koji su osobni grijesi? Što učiniti svojom voljom i suradnjom slobodne volje s milošću? U Tridentskom saboru imamo veliko djelo o opravdanju i istočnom grijehu. I tamo stoji: „Ako netko kaže da također uz pomoć milosti ne možete izbjeći grijeh, slijedi anathema sit i isključuje se iz punog zajedništva Crkve“. Umjesto toga potrebno je stvarno okretanje od grijeha i potpuno obraćenje Gospodinu.
Dakle, mislite li, s obzirom na ove slabosti i pogrješke koje postoje u deklaraciji „Fiducia Supplicans“, da bi dokument trebalo povući i, kao što su neki tražili, kardinal Fernández podnijeti ostavku?
To je pitanje za papu, to je njegova odgovornost. Ali mislim kako svim tim intervjuima i objašnjenjima stanje ne ide na bolje. Potreban je povratak jasnoći Božje riječi i onome što je rečeno u Katekizmu, a ne poklanjanje toj apsolutno pogrešnoj LGBT i woke ideologiji. To je vraćanje na staro poganstvo, kao u starom grčkom, rimskom i perzijskom svijetu: kada su bili dopušteni sodomitski čini i pedofilija, a oni nisu imali visoki standard morala koji je dan u Deset Božjih zapovijedi. S druge strane, sv. Pavao rekao je da su i pogani, u svjetlu vlastitog razuma i savjesti, sposobni razumjeti ono što im je zapisano u srcu (naravni moralni zakon).
