Ove godine stvari su se bitnije promijenile. Brojni zbog problema nisu stigli u svoj rodni kraj. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u intervju za Večernji list BiH govori o iskušenjima s koronavirusom, problemima njegovih vjernika, međunacionalnim odnosima u BiH i odnosu prema ženama.
Uzoriti oče, kako se osjećate, je li vas iscrpila ova borba s koronavirusom?
Koliko god je naporno nositi se s ovim restrikcijama koje se uvode radi zaraze, ipak čovjek mora imati mudrosti i snage nositi se sa svim izazovima. Problem je što takva situacija stvara neizvjesnost i ne vidi se kraj ovog stanja. Treba mnogo toga planirati, ako isplaniraš, moraš odgađati. I u javnosti je hiperinflacija vijesti o koronavirusu.
Velika Gospa za ovdašnje vjernike posebna je svetkovina, svima su u sjećanju prizori okupljanja, susreti... Ovog puta posve drukčije. Imate li osjećaj da je ovo stanje pomutilo radost Velike Gospe?
Dosad su posebno brojna okupljanja bila uz Božić. U posljednje vrijeme počelo je brojno okupljanje upravo oko Velike Gospe, što radi godišnjih odmora, pa se iskoristi pohod kojem svetištu, a što namjernih putovanja za hodočašće u koje svetište. Kako je u javnosti jako puno poruka o restrikcijama da se spriječi zaraza, mnogi će od straha od zaraze odustati od putovanja, a drugi u strahu da im se blokira povratak. Vjerojatno će se smanjiti broj hodočasnika na ta sveta mjesta. No, unatoč svim tim stanjima, brojni će kuražno poći u Gospina svetišta moliti da se zaustavi ovo zlo zaraze.
Bojite li se da bi Crkve opet mogle postati prazne zbog širenja koronavirusa?
Mislim da ne treba živjeti u strahu, nego u zauzetosti kako se nositi sa svim izazovima. Više se neće crkve zatvarati, ali broj će opasti, što zbog čuvanja osoba rizične dobi, što zbog straha od zaraze, što zbog klime koja se stvara u javnosti. Unatoč svemu tome, mnogi će potražiti utjehu i hrabrost vjere u molitvi, sakramentima i euharistiji.
Brojne su marijanske pobožnosti, od molitava, krunica, pjesama, brojne crkve nose njezino ime, kod ovdašnjih katolika posebno je emotivna ‘Rajska Djevo, kraljice Hrvata’. Čime je Gospa ‘zaslužila’ takvu ulogu u životima ljudi?
Mislim da nema nijedne crkve bez Gospina lika, slike ili kipa, makar crkva ima patron kojeg sveca. Također, Gospine slike redovito su krasile i zidove obiteljskih kuća. Ovdje moram reći da nije u pitanju Gospina zasluga, nego je nama darovana da je smijemo zvati Kraljica Hrvata. Naš je narod tijekom sve povijesti sačuvao svoje korijene i svoj identitet upravo pobožnošću Majci Božjoj. Čini mi se da je u ovom materijaliziranom svijetu Uznesenje BDM na nebo izazov da čovjek počne misliti i na vječne stvarnosti koje je Marija ostvarila.
Je li žena dovoljno vrednovana u današnjem društvu i kako ga učiniti jednakijim, je li to pravac Istanbulske konvencije?
Duboko se slažem s predsjednikom Poljske koji je rekao da je Istanbulska konvencija veće zlo od komunizma. U javnosti treba prestati gledati na ženu kao “robu”, treba je se gledati kao osobu. Posebno njezinu ulogu majčinstva jer je ona nositeljica života. Društvo se mora tako postaviti ne da daje ženama pravo nego da to prizna i uvaži u svagdanjem životu. Žena to pravo i dostojanstvo ima Božjim darom.
Neki kažu da su kršćani danas kao oni prvi sljedbenici “u katakombama” te odbijaju prihvatiti novu realnost s koronavirusom tvrdeći da je riječ o svojevrsnom dresiranju ljudi. Kako komentirate takva stajališta?
Nažalost, živimo u vremenu kad se sve izmanipulira, pa tako i ova zaraza. Zbog tih kriminalnih radnji ljudi gube povjerenje u struku, koja bi trebala biti glava u slanju uputa i poruka.
Najveći broj ljudi ne gubi nadu, upućuje molitve ponajprije Gospi, ali ima i onih koji se boje za egzistenciju, tvornice se zatvaraju, djeca ne idu u škole. Prijeti li novi egzodus i što činiti da se, koliko je moguće, ublaže posljedice?
Treba jasno reći da egzodus ne rješava problem jer je ova zarazna pandemija zahvatila cijeli svijet. To da čovjek, doživjevši se nemoćan pred tom sićušnom zarazom, traži Božju pomoć. Zato nam je svima istinski moliti i boriti se protiv zla. Bijegom se ne rješava ovo stanje. Možda je ovo iskušenje da se u poniznosti s Bogom računa, a ne bahato kao da smo mi bogovi.
Svejedno, brojni nisu oboljeli samo od korone, često se govori o psihičkim smetnjama izazvanim ovom bolešću. Koliko mediji, medicinari upravo paničarenjem uspijevaju liječiti jednu, a potiču druge bolesti?
Paničarenje ne pomaže nego ubija nadu. Zato je potrebno s razboritošću pristupiti ovom problemu i sačuvati stabilnost duha i pouzdanje u Boga. Možda mediji trebaju ovom odgovornije pristupiti, a ne samo trčati za što stresnijim vijestima. Svaka stvar koju proživljavamo u strahu i neizvjesnosti donosi psihička opterećenja i posljedice. Zato je važno da se čovjek, prihvaćajući svoje granice, ozbiljno osloni na Boga i pouzdaje u Njegovu pomoć.
Svaka tema iz prošlosti izaziva prijepore, nastoje se dodatno zatrovati odnosi. Kako gledate na hrvatsko-bošnjačke prijepore oko ‘Oluje’?
Nedostaju korektni odnosi da ono što se ne želi da drugi čine, ne smiju ni oni drugima činiti. Dvostruka mjerila ruše zdrave odnose. Ne pristupa se činjenicama nego politizacijom, a time se ne grade dobri odnosi.
Predvodili ste misno slavlje u Međugorju kojim je završen Mladifest, a na početku tog skupa papa Franjo poslao je vlastoručno napisano pismo. Kakva je to poruka i može li se vezivati s fenomenom Međugorja?
Papa podržava formaciju mladih, njihovu molitvu, primanje sakramenta i jačanje u vjeri kroz pobožnost Mariji. Očekuje od mladih da budu hrabri svjedoci i navjestitelji Isusa Krista.
