Nedjelja je. Međugorje, 28. lipnja 1981. Peti dan ukazanja na Podbrdu, djeca-vidioci mole i pjevaju, a muški glas diktira u diktafon: „Šest sati i 20 minuta, već 30 minuta neki vjetar puše, drače se ljuljuškaju, njih šest ustaju, klečali su… mole Zdravomarijo… opet su kleknuli. Je l’ došla? Evo došla je Gospa u 18.30 sati. I traži da svi kleknu…“
Ovo je snimka s jedne od tri kazete koje smo ovih dana dobili na preslušavanje, a na kojima su snimljena prva ukazanja u Međugorju i razgovori vidioca s ondašnjim župnikom fra Jozom Zovkom. Ti prvi dani posebno su važni jer, kako je nedavno pisao poznati vatikanist Andrea Tornielli, posebna komisija za Međugorje, koju je osnovao papa Benedikt XVI., utvrdila je da je prvih sedam dana međugorskog fenomena autentično. No, dok će se zacijelo još neko vrijeme čekati službeni stav Crkve o Međugorju, snimke tih dana otkrivaju silno uzbuđenje koje je vladalo u Međugorju prije 36 godina.
OVDJE poslušajte kako fra Jozo Zovko ispituje malog vidioca Jakova...
– Gospe moja, što želiš od nas? Gospe moja, što želiš od nas? – pita glasno vidjelica Vicka Ivanković, a muški je glas zapitkuje gdje se Gospa točno nalazi.
– Gdje se nalazi? Tu? Ovdje? Govori li vam išta?
Djeca su, naime, obasuta pitanjima ljudi koji su u tisućama došli sa svih strana na Podbrdo i mnogi po užarenom suncu čekaju ukazanje u predvečerje još od podneva. Mnogi se pitaju zašto se baš ovdje ukazuje.
– Gospe moja, što se baš ne ukažeš u crkvi da te svak živ vidi – pita Vicka dvaput zaredom i govori: „Blaženi oni koji ne vidješe, a vjeruju“, što se odmah prenosi dalje narodu.
– Gospe moja, ‘oćeš opet doći? “Oće opet će doći ovdje na isto mjesto.” Gospe moja, što želiš od ovog naroda što se ovdje skupio? (Gleda narod) Eto je tu, ovdje… Nestaje, nestaje…. Polako. Ode! Otišla je! Opet ćemo moliti jer nam nije ništa rekla… – govore djeca i ponovno mole, a glas u diktafon govori da je „za 19 minuta sedam sati“.
Što ću kad je vidim!
Potom slijedi razgovor međugorskog župnika fra Joze Zovka.
– Jako je važno da odgovara onaj koga pitam – govori fra Jozo nakon što je uključio diktafon.
– Ti si prva vidjela? Što si rekla kad si je vidjela? – pita fra Jozo vidjelicu Ivanku Ivanković, koja je s Mirjanom Dragićević prva vidjela Gospu 24. lipnja dok su se šetale ispod Podbrda.
– Nisam ništa rekla.
– Jesi li je pozdravila ili ona tebe?
– Klekli smo i pjevali – odgovara ona.
– Mirjana, jesi li ti govorila s Gospom? – pita naizmjence fra Jozo vidjelicu Mirjanu.
– Pitala sam koliko će dana ostati s nama i ona je rekla još tri dana. Znači, do petka. Ljuti li se što smo otišli s brda na drugo mjesto… Pitali smo hoće li se ljutiti ne budemo li više išli na brdo, nego u crkvu i bila je nekako neodlučna kad smo je to pitali, kao da joj baš nije bilo drago, ali rekla je da se neće ljutiti. Da će biti u isto vrijeme u crkvi – odgovara Mirjana govoreći kako joj nije drago da su postali popularni i da bi radije da na ukazanjima nema nikoga.
– Možda vam narod i pomaže da je bolje vidite? – pita fra Jozo.
– Čujemo neke psovke, bezobrazni su… – odgovara Mirjana, no fra Jozo inzistira kako narod želi da im Gospa da neki znak.
– Kako ćete se opravdati pred narodom, Bog strašno kažnjava one koji zavode narod, je l’ znate vi to? – govori im fra Jozo pomalo prijeteći.
– Što ću kad je ja vidim, a oni ne vide – odgovara jedan od vidioca.
– Da vas Bog udari sutra kaznom? – kaže fra Jozo.
– Ja mislim da neće zbog toga što ne lažemo!
– Onda vas ne može ako ne lažete, ali ako se nama čini… Pazi, ona ništa ne poručuje narodu – sumnjičav je fra Jozo pitajući jednu vidjelicu vodi li sa sobom i svoju rođakinje.
– Idu i one.
– Vide li one?
– Ne.
– Zašto? Ne može se svakome ukazati.
– Zašto kada si rekla da bi to bilo najljepše, zašto se i tvojoj rodici ne bi ukazala? – pita fra Jozo Mirjanu Dragićević.
– Ne znam.
– Zašto se ukazala tebi, a njoj nije, držiš li da si bolja od nje? – pita fra Jozo.
– Ne znam, nije. Takav izbor.
– Je l’ ti palo na pamet da si bolja od drugih?
– Ne, isto kao i drugi.
– Barem bi se sada trebala razlikovati od svih drugih?
– Da, trebala bih biti još bolja, imati više vjere… – odgovara Mirjana.
– Osjećaš li, imaš li?
– Osjećam.
– Što te nagoni ta vjera da činiš, iskreno i prijateljski?
– Samo bih činila dobra djela. Pomogla bih svakome gdje god mogu, što god bi tko zamolio, učinila bih.
– Bude li ti žao naroda kad ne vide Gospu?
– Strašno mi je žao, voljela bih da je svi vide – govori Mirjana objašnjavajući fra Jozi kako su Gospu na molbu roditelja pitali za ozdravljenje četverogodišnjeg Danijela Šetke pa su prenijeli poruku da čvrsto vjeruju i da će ozdraviti.
– Kako kad je mali? – pita on.
– Neka vjeruju on i njegovi roditelji… – odgovara ona.
– Kad bi mogao ozdraviti?
– Za godinu – odgovara Mirjana, a kasnije je potvrđeno da je ozdravljenje Danijela Šetke bilo među prvima u sklopu međugorskog fenomena.
Međutim, fra Jozu Zovka najviše muči ispražnjena crkva pa pita Mirjanu mogu li oni nekako obvezati Gospu da se ukaže u Crkvi, a ne na brdu.
– Ne znam. Nismo o tome razmišljali – govori Mirjana.
– Ja mislim da bi je mogli obvezati da vam se ukaže u crkvi, što misliš? – kaže fra Jozo, a Mirjana kratko šuti i uzvraća pitanjem: – Vi biste željeli da kažemo narodu da ide u crkvu?
– Ja bih volio da vjernici dođu u crkvu i da molimo Boga!
– Onda nas ne bi ni policija pratila – kazuje Mirjana.
– Ma ne to, nego molili bi Boga, jer Bog kaže molite i bit će vam… Kaže, vjerujte i ustrajte i što god zamolite u vašem srcu bit će vam. Razumiješ? Treba ustrajati u molitvi i čvrsto vjerovati i dobit ćeš – pokušava fra Jozo „obraditi“ Mirjanu da narod s brda dovede u crkvu.
Ivanka Ivanković govori fra Jozi o tome kako mole Gospu da im ostavi neki znak te koliko će im se dugo ukazivati.
– Kad sam joj postavila pitanje kakvu želju ima na ovome mjestu, nije rekla do kraja… Počela je govoriti, slušali smo da je čujemo, ali su nas odjednom gurnuli i svi smo popadali. Počela je govoriti „anđeli“ i srušili su nas… – kaže Ivanka o velikoj gužvi koja je tada vladala na Podbrdu, ali i o tome kako ljudi gaze Gospinu haljinu, nakon čega ona odlazi i ponovno se vraća nakon kraćeg vremena.
Prvo se vidi svjetlost, a onda Gospa – govori Ivanka.
– Je l’ vas učila neku molitvu moliti? – zanima fra Jozu.
Nije.
– Kako je druge učila, kao krunicu u Fatimi. Kako ne govori nešto novo, nego vazda isto? – pomalo je nervozan fra Jozo.
– Ne znam – odgovara Ivanka, a fra Jozo je upozorava da mora govoriti istinu pred križem i pred Bogom.
– Strašno je izigravati se s vjerom i Bog to ne može ostaviti nekažnjeno – govori on strogim glasom.
– Ali, to nije laž! Vidim je kao što i vas vidim tu – brani se Ivanka.
– Ali, morate reći narodu… – govori fra Jozo bojeći se valjda da se narod ne pobuni s vremenom.
– Ona će sigurno jednoga dana ostaviti znak. Sigurna sam u to i uvjerena – kaže Ivanka.
– Gdje će ga ostaviti?
– Na brdu.
– Kakav će to biti znak?
– Ne znam. Najviše bih voljela da je narod vidi… – govori Ivanka, s time da su vidioci kasnije, u tajnama koje im je Gospa otkrila, doznali i kakav će to biti znak, trajan i neuništiv na mjestu ukazanja.
– Psuje se, tamo gdje se Gospa ukazuje ne psuje se! To nije Gospa! Kako će im se ukazati kad psuju? – pomalo je ljutit fra Jozo i nagovara je da nakon sljedećeg ukazanja narodu kaže da je Gospa rekla da oni koji vjeruju u Boga dođu u crkvu i mole krunicu. Ona ga moli da joj on to napiše kako bi mogla reći, s time da će prvo pitati Gospu može li to reći.
– Gospe, mogu li ti ovo pročitati, da idemo svi u crkvu da molimo? A mi ćemo opet doći na brdo da nitko ne zna… – diktira fra Jozi Ivanka, a on govori da će oni morati doći skroz ispred oltara u crkvi, dat će im i mikrofon.
– Što ćemo je još pitati? ‘Ajmo je pitati… Što bi je pitali?
– Ne znam ja – odgovara Ivanka.
– Marija, molim te, nauči nas nešto moliti. Sljedeće, gdje si se sve dosad ukazivala narodu? – čuje se kako zapisuje pitanja fra Jozo Zovko.
U snimljenim svjedočanstvima tih prvih dana najposebnije je zacijelo Jakova Čole, koji je najmlađi vidjelac pa na pitanja odgovara simpatičnim dječjim glasićem.
– Jakove, reci mi, ti si i sinoć bio gore? – pita fra Jozo.
– Jesam.
– I što si vidio?
– Vidio sam Gospu! I kad smo pošli, ona je ondje bila i mi smo otišli. Pitam je, Gospe ostavi nekakav znak da se narod uvjeri, a kaže onda doći će opet sutra i „vi ste moji anđeli, anđeli moji“. I onda pokaza križ siv kao haljina joj gore – brzo odgovara Jakov.
– Je l’ je još netko vidio sinoć?
– Svi mi koji smo je prije vidjeli.
– Je l’ bilo svijeta? Što mu ona govori?
– Govori da „pratri“ vjeruju, da svi koji je ne vide vjeruju kao da je ovdje vide. Rekla je da smo njezini anđeli i da je ona Blažena Djevica Marija.
– Tko ju je to pitao? – pita fra Jozo.
– Vida. Da kako joj je ime. Ona kaže da je Blažena Djevica Marija.
– Je li vas blagoslivljala, je l’ išta radila? – pita fra Jozo.
– Triput se vraćala. Ovako… Spustila se i opet otišla pa se vratila.
– Kako je bila obučena jučer?
– Svaki dan ista. Ima bijeli šal i sivu haljinu, noge joj se ne vide, haljina ih prekriva. Kad je otišla gore, zvijezda se pokazala na nebu – opisuje dječak Jakov.
– Jesi anđela vidio?
– Nisam.
– Kako, kad su se anđeli vidjeli s Gospom?
– Nisam vidio anđele… – smireno odgovara Jakov.
Gospa samo kima glavom?
Fra Jozo je strpljiv s djecom i ima dobru taktiku pa ispočetka razgovor počinje uobičajenim pitanjima, npr. o školi. Tako doznajemo da su Vicka Ivanković i Marija Pavlović tih dana na produžnoj nastavi zbog zaključene jedinice u školi u Mostaru.
– Najprije sam joj vidjela oblik lica, crvenilo sam prvo zapazila, onda tijelo… – govori Marija o tome što je prvo zapazila kod Gospe.
– Kako je bila obučena?
– Bijeli veo, kad sam je prvi put vidjela i dolje haljina, kako bih vam rekla, kao siva, a nije siva. Ne znam kakva je ta boja.
– Je li išta govorila prvi put?
– Prvi put je nikako nisam čula.
– A u petak?
– U petak sam je i ja čula.
– Što je govorila?
– Sve što su pitale. Ova mala pitala kako mi je mama. Rekla je da je dobro… – govori Marija o tome kako je Ivanka pitala za svoju majku koja je umrla mjesec dana prije ukazanja.
– Vidiš li je kad govori?
– Da, čujem je. Mirjana sutradan pitala hoće li opet doći i ona kima glavom da hoće.
– Gospa samo kima glavom? – začuđeno pita fra Jozo.
– Da. Mi govorimo između sebe da će doći, a ona gleda u ravnicu, prema križu, pa opet u nas. A mi govorimo, gledaj kako okreće glavu, joj… – kaže Marija, također potvrđujući priču ostalih vidioca kako ljudi gaze po Gospinoj haljini dok traje ukazanje.
– Napravili su krug i opet su joj stali na veo, pa je opet nestala. Onda je došla treći put – kaže ona i dodaje kako Gospa ima mekan glas, kao da pjeva i da malo oteže.
– Nije ni glasan previše ni blag. Srednji – svjedoči ona.
– Mirjana, kako ti nju vidiš, kao što mene vidiš sada? – pita fra Jozo vidjelicu Mirjanu Dragićević, koja je došla u Međugorje na ljetovanje iz Sarajeva.
– Tako je gledam.
– Ozbiljno? Je l’ ti bliže ili dalje od mene sada?
– Pa, ovako. Mi klečimo pored nje…
– I kolika je? Je li kao ti?
– Pa, ovako kao ja.
– Vidiš li joj kosu?
– Ne skroz. Ima crnu kovrčavu kosu – kaže Mirjana dodajući kako su vidjeli i križ uz Gospu.
– Drži li rukom taj križ? – pita fra Jozo.
– Ne. On stoji gore.
– Kako ne padne?
– Ne znam.
– Isusa nema na križu?
– Nema – kaže mu Mirjana, koja je policiji bila najsumnjivija jer su je odmah optužili da je donijela drogu iz Sarajeva, što se pokazalo kao notorna laž. To su vidioci u jednom od razgovora rekli i Gospi.
– Mirjana je pitala da svijet govori da smo drogeraši i padavičari, a ona je rekla da je u svijetu bilo nepravde pa i sada – potvrdila je fra Jozi Ivanka Ivanković.
– Što misliš, bih li je ja mogao vidjeti? – pita je fra Jozo.
– Ne znam. Možda i bi.
– Kad bi ti netko sad rekao ubit ćemo te ako kažeš da si vidjela Gospu, što bi ti napravila? – pita je on.
– Rekla bih – ubijte.
– Stvarno bi bila spremna?
– Bih – odgovara mu ona.
– Bi li ti bilo žao da te ubiju?
– Ne bi.
– Zbog čega?
Zato što sam je vidjela. I znam gdje ću, doći ću kod nje – odgovorila mu je ona na ova pitanja koja su mnoge uvjerila da djeca ne lažu kada su spremna umrijeti za svoja svjedočanstva.
Vidjelicu Vicku (Vidu) Ivanković fra Jozo pita je li Gospa lijepa.
– Jest, ne bih joj dao 20 godina – odgovara mu Vicka, koja je otpočetka bila najkomunikativnija među vidiocima.
– Možeš li je uhvatiti za veo? – pita je fra Jozo.
– Mi nju hvatamo za haljinu i tako, ali kao da nam se ruke lijepe, klizi nam iz ruku, ne mogu se uhvatiti kao što mogu za svoje hlače. Uhvatiš ovako, ali ništa, ode to… – pokušava mu objasniti Vicka.
Na vrpcama se nalaze i fra Jozini razgovori s djecom i socijalnim radnicama, s kojima su vidioci (osim Ivana Dragićevića) sedmoga dana ukazanja otišli na izlet do slapova Kravice i Čapljine, ali se nisu u Međugorje stigli vratiti do vremena ukazanja. Ima onih koji sumnjaju da su djeca namjerno odvedena u to vrijeme iz Međugorja kako ne bi imala ukazanje, ali im se Gospa ukazala u Cernom, mjestu nedaleko od Međugorja, s kojega se moglo vidjeti Podbrdo, na povratku. To je prvi put da im se Gospa ukazala izvan Međugorja i upravo taj sedmi dan vatikanska komisija uzima kao razdoblje s kojim se zaokružuje priča o ukazanjima koja bi mogla biti priznata kao autentična.
