Postoji nešto duboko dirljivo i gotovo mistično u prizoru koji se već godinama može vidjeti iza crkve svetoga Jakova u Međugorju, gdje ljudi iz različitih dijelova svijeta strpljivo stoje pred brončanim kipom Uskrsloga Krista, u rukama držeći male bijele rupčiće, dok se na njegovu desnom koljenu polako oblikuju prozirne kapljice tekućine koje mnogi nazivaju Isusovim suzama, a koje su tijekom godina postale jednim od najneobičnijih fenomena vezanih uz mjesto poznato po Gospinim ukazanjima, molitvama, obraćenjima i svjedočanstvima o čudesnim ozdravljenjima.
I dok promatram taj prizor, teško mi je ne razmišljati o neobičnoj povezanosti koja se gotovo sama nameće, jer je upravo Međugorje mjesto u kojem se, prema svjedočanstvima šestero vidjelaca, od lipnja 1981. godine ukazuje Blažena Djevica Marija, pozivajući čovječanstvo na molitvu, mir, post i obraćenje, dok samo nekoliko koraka od crkve stoji lik njezina uskrsloga Sina, na čijem se tijelu pojavljuju kapljice koje hodočasnici doživljavaju kao znak posebne Božje blizine.
Možda je upravo u tome jedna od najljepših duhovnih dimenzija Međugorja, jer Gospa, koju vidioci nazivaju Kraljicom Mira, u porukama koje joj pripisuju neprestano poziva ljude da se približe Isusu, da otvore svoja srca njegovoj ljubavi i da u njemu pronađu mir koji svijet ne može dati, a nedaleko od mjesta gdje se desetljećima okupljaju vjernici pred njezinim likom, Uskrsli Krist kao da svojom podignutom pojavom podsjeća na cilj svakoga istinskoga marijanskog hodočašća.
Od Gospinih ukazanja do suza Uskrsloga Krista
Kada su 24. lipnja 1981. godine šestero mladih iz Međugorja i Bijakovića prvi put posvjedočili da im se na brdu Crnica ukazala Gospa, nitko nije mogao predvidjeti da će to malo hercegovačko mjesto tijekom sljedećih desetljeća postati jedno od najpoznatijih svjetskih odredišta marijanskih hodočasnika, niti da će se uz ukazanja vezati toliko svjedočanstava o neobičnim pojavama, od svjetlosnih fenomena na Križevcu i Sunca koje se, prema kazivanjima očevidaca, prividno okretalo i mijenjalo boje, do ozdravljenja koja su pojedini hodočasnici prepoznavali kao poseban dar Božje milosti.
Upravo su ti događaji, zajedno s dubokim duhovnim iskustvima ljudi koji su ondje dolazili, postupno oblikovali međugorsku povijest, a osobito mjesto među njima zauzeo je fenomen kapljica na kipu Uskrsloga Krista, koji je za Uskrs 1998. godine postavljen iza župne crkve svetoga Jakova, prema zamisli slovenskoga kipara Andreja Ajdiča.
Kip je nastao mnogo godina nakon prvih prijavljenih ukazanja, pa njegova pojava nije dio događaja iz lipnja 1981., ali je s vremenom postao prepoznatljiv dio međugorskoga molitvenog prostora, a osobito nakon što su hodočasnici počeli primjećivati tekućinu koja se pojavljuje na njegovu koljenu.
Ajdič je u jednom razgovoru opisao kako je tijekom stvaranja skulpture došao na ideju prikazati Krista koji se uzdiže iznad križa položenoga na zemlju, ostavljajući iza sebe trag muke, ali istodobno otkrivajući veličinu uskrsnuća, zbog čega skulptura u sebi nosi neobičnu napetost između patnje i pobjede, smrti i života, ljudske nemoći i Božje svemoći.
I upravo tu počinje simbolika koja me posebno dotiče, jer Marija, koja je prema evanđeoskom svjedočanstvu stajala pod križem svojega Sina, poznaje dubinu boli koju može nositi majčinsko srce, dok Uskrsli Krist svjedoči da ni najveća patnja nema posljednju riječ, pa se u Međugorju, kroz Gospine pozive na molitvu i lik njezina uskrsloga Sina, susreću dvije stvarnosti koje kršćanstvo nikada nije razdvajalo, majčinska ljubav i Kristovo otkupljenje.
Zašto upravo u Međugorju, mjestu koje Gospu naziva Kraljicom Mira?
Postoji jedna osobito snažna poveznica između međugorskih ukazanja i fenomena Uskrsloga Krista, a ona se nalazi u samoj srži poruka koje vidioci desetljećima pripisuju Gospi, jer Marija u tim porukama ne poziva čovjeka da se zaustavi na njoj, nego da po njezinu majčinskom zagovoru pronađe put prema Isusu, prema njegovu milosrđu, njegovoj prisutnosti u euharistiji i njegovoj ljubavi koja može preobraziti i najranjenije ljudsko srce.
Posebno je znakovita poruka pripisana Gospi tijekom godišnjega ukazanja 25. prosinca 2002. godine, kada je, prema svjedočanstvu vidjelice, s djetetom Isusom u naručju pozvala na molitvu za mir i otvaranje srca kako bi se u njemu rodio Kralj mira.
Koliko je samo dubine u toj slici Majke koja u naručju nosi dijete, a svijetu neprestano pokazuje onoga koji će jednoga dana na Golgoti raširiti ruke i prihvatiti križ, jer između betlehemske štalice, Marijinih suza pod križem i praznoga groba postoji jedinstvena priča ljubavi koja je spremna proći kroz smrt kako bi čovjeku otvorila put prema vječnome životu.
Kada se toj slici pridruži Uskrsli Krist u Međugorju, na čijemu koljenu hodočasnici godinama promatraju kapljice koje nazivaju suzama, teško je ne osjetiti duboku simboliku, kao da se u jednom malom prostoru susreću sve velike tajne naše vjere, Majka koja nas poziva, Sin koji nas otkupljuje i čovjek koji, opterećen vlastitim grijesima, bolestima i strahovima, traži put povratka Bogu.
Ne tvrdim da su Gospina ukazanja i kapljice na brončanom kipu nadnaravno povezani na način koji bi se mogao dokazati, ali vjerujem da je njihova duhovna povezanost iznimno snažna, jer i jedno i drugo mnogim vjernicima govori o istoj čežnji, o potrebi da čovjek ponovno povjeruje kako nije zaboravljen i kako iznad njegovih životnih rana postoji ljubav koja ih poznaje bolje nego što ih on sam može razumjeti.
Kada iz brončanoga Kristova koljena počnu teći kapljice
Fenomen kapljica na desnom koljenu Uskrsloga Krista tijekom godina privukao je pozornost velikoga broja hodočasnika, a mnogi od njih opisuju kako se na površini bronce pojavljuje sitna kap tekućine koja postupno raste, a zatim polako klizi niz nogu skulpture, pri čemu se taj prizor ponavlja u različitim vremenskim okolnostima i s različitim intenzitetom.
Posebno su dirljivi prizori ljudi koji pred kipom stoje u molitvi, čekajući da rupčićem dotaknu mjesto na kojem se pojavljuje tekućina, jer iza svakoga od tih bijelih komadića tkanine može se skrivati neka ljudska sudbina, bolesno dijete, majka koja je izgubila nadu, supružnici koji pokušavaju spasiti svoj brak ili čovjek koji je nakon godina udaljenosti od vjere ponovno pronašao hrabrost obratiti se Bogu.
Neki te rupčiće odnose svojim najbližima, drugi ih čuvaju kao dragocjenu uspomenu na hodočašće, a mnogi o kapljicama govore s dubokim poštovanjem, ne zato što bi u samoj tekućini nužno vidjeli izvor moći, nego zato što ih taj neobičan fenomen podsjeća na prisutnost Krista kojemu su povjerili svoje molitve.
A kada se prisjetimo da su međugorska ukazanja od samih početaka bila povezana sa svjedočanstvima o znakovima, svjetlosti, miru i neobičnim duhovnim iskustvima, postaje razumljivo zašto su mnogi hodočasnici i pojavu kapljica doživjeli kao dio iste velike priče koja se već desetljećima odvija između Podbrda, Križevca i crkve svetoga Jakova.
Svjedočanstvo koje je dirnulo mnoge: djevojka koja je ponovno progledala
Među brojnim kazivanjima o kapljicama Uskrsloga Krista posebno mjesto zauzima svjedočanstvo Nene Mucak, majke djevojke koja je, prema njezinim riječima, od rođenja imala ozbiljno oštećenje vida, a čiju je priču 2008. godine prenio hrvatski portal Dnevnik.hr.
Majka je opisala kako je s kćeri tijekom hodočašća došla pred kip Uskrsloga Krista, primijetila kapljice na njegovu koljenu i njima dotaknula djevojčine oči, nakon čega je djevojka počela govoriti da osjeća promjenu vida, a prema majčinu svjedočanstvu, naknadni liječnički pregled pokazao je da ranije utvrđeni problemi više nisu bili prisutni.
Spominje se i priča talijanske djevojčice Federice, čija je obitelj tijekom trudnoće bila suočena sa zabrinjavajućim medicinskim nalazima, a koja je, prema obiteljskom kazivanju, nakon rođenja pokazivala znatno povoljniji razvoj od očekivanoga, pri čemu se u njihovu svjedočanstvu pojavljuje i rupčić koji je tijekom hodočašća bio dotaknut kapljicama s Kristova kipa.
Kada čitam takve priče, razmišljam o svim majkama koje u Međugorje dolaze noseći fotografije svoje djece, medicinske nalaze i molitve koje često više ne znaju ni izgovoriti, a upravo u njihovim očima možda najbolje možemo razumjeti zašto je Gospina prisutnost toliko snažna u duhovnom životu mnogih hodočasnika, jer majka koja moli za svoje dijete posebno duboko razumije drugu Majku koja je pod križem promatrala patnju vlastitoga Sina.
I nije li upravo to jedna od najdirljivijih poveznica Međugorja i Uskrsloga Krista, ta slika ljudske majke koja dolazi pred Isusa sa svojom boli, vjerujući da je razumije njegova Majka, ona koja je, prema kršćanskoj vjeri, stajala pod križem i koja je u svojemu srcu nosila i patnju i nadu uskrsnuća?
Što su istraživači otkrili o kapljicama?
Neobična tekućina na koljenu Uskrsloga Krista nije ostala samo predmetom hodočasničkih svjedočanstava, nego je tijekom godina pobudila i zanimanje pojedinih istraživača koji su pokušavali razumjeti njezin kemijski sastav i način nastanka.
Prema podacima koje je u svojoj knjizi Vivere Medjugorje prenio talijanski autor Saverio Gaeta, profesor Giuseppe Zagotto 2010. godine analizirao je uzorak tekućine, pri čemu je utvrđeno da se sastoji približno od 99 posto vode, uz tragove različitih mineralnih elemenata, među kojima su kalcij, bakar, željezo, kalij, magnezij, natrij, sumpor i cink.
U pojedinim izvještajima pojavila se i tvrdnja da tekućina svojim sastavom odgovara ljudskim suzama, što je dodatno pobudilo zanimanje javnosti, premda dostupni rezultati nisu dovoljni da bi se takva istovjetnost mogla smatrati znanstveno dokazanom.
Zanimljive su i procjene inženjera Giulija Fantija i Giuliana Bolisa, koji su razmatrali mogućnost nastanka tekućine kondenzacijom, ali su pritom izrazili dvojbe može li taj proces u potpunosti objasniti količinu kapljica koja se prema pojedinim opažanjima pojavljuje na kipu.
Spominju se i termovizijska snimanja koja su zabilježila temperaturne razlike na pojedinim dijelovima skulpture, kao i moguća objašnjenja povezana s unutarnjom strukturom bronce, vlagom i mikroskopskim pukotinama, no javno dostupni rezultati tih istraživanja ne daju konačan, neovisno potvrđen odgovor na sva pitanja o nastanku tekućine.
Za mene je osobito zanimljivo što fenomen koji se na prvi pogled čini toliko jednostavnim, tek nekoliko kapljica vode na brončanome koljenu, već godinama izaziva toliko pozornosti, promišljanja i različitih tumačenja, jer nas podsjeća koliko smo, unatoč svemu što znamo, još uvijek skloni zastati pred pojavama koje nas iznenade, osobito kada se događaju na mjestu toliko duboko povezanom s vjerom i molitvom.
A možda upravo zato ne trebamo suprotstavljati znanstveno istraživanje i duhovno iskustvo, jer istinsko traganje za istinom nikada ne mora biti protivnik vjere, kao što ni vjera ne mora zatvarati oči pred pitanjima koja čovjek postavlja, osobito kada ih postavlja iz iskrene želje da razumije ono što promatra.
Gospa pod križem i Isus koji je plakao
U Evanđelju po Ivanu postoji jedan prizor koji me posebno podsjeća na međugorski kip Uskrsloga Krista, a to je trenutak kada Isus dolazi pred Lazarov grob i, suočen s boli onih koji su izgubili voljenu osobu, zaplače, premda zna da će uskoro učiniti čudo i Lazara pozvati natrag u život.
U tim suzama otkriva se nešto duboko o Božjoj ljubavi, jer Krist ne ostaje ravnodušan pred ljudskom patnjom, ne promatra je iz daljine i ne umanjuje njezinu težinu, nego joj se približava toliko da i sam dijeli bol onih koji plaču.
A kada toj slici pridružimo Mariju pod križem, Majku koja promatra muku vlastitoga Sina i koja je, prema kršćanskoj predaji, u svojemu srcu nosila bol koju nijedna majka ne bi poželjela doživjeti, postaje gotovo nemoguće ne razumjeti zašto su upravo Gospa i Uskrsli Krist toliko duboko povezani u duhovnosti Međugorja.
Jer Gospa se u porukama koje joj se pripisuju obraća ljudima kao majka, poziva ih da otvore svoja srca, da se mole za mir i da dopuste Isusu djelovati u njihovim životima, dok Uskrsli Krist svojim likom podsjeća na ispunjenje onoga prema čemu svaka istinska molitva treba voditi, na pobjedu ljubavi nad smrću i na obećanje da patnja nije posljednja istina o čovjekovu životu.
Možda se zato u Međugorju tako snažno susreću ljudske i nebeske suze, one koje hodočasnici donose sa sobom, one koje su stoljećima povezivane s Marijinom boli pod križem i one kojima mnogi nazivaju kapljice na koljenu Uskrsloga Krista, kao da se u toj simbolici spaja čitava povijest ljudskoga trpljenja i Božjega milosrđa.
Tajna koja povezuje Majku i Sina
Ponekad razmišljam koliko je neobično što su upravo dva brda iznad Međugorja, Podbrdo i Križevac, postala toliko snažni simboli njegove duhovnosti, jer se jedno povezuje s Gospinim ukazanjima i majčinskim pozivom na obraćenje, dok drugo nosi veliki križ koji podsjeća na Kristovu muku, a između njih, uz župnu crkvu, stoji Uskrsli Krist koji svojom pojavom govori o pobjedi nad smrću.
Teško je zamisliti snažniju duhovnu sliku, jer se u njoj gotovo može pročitati cijeli put kršćanske vjere, od Marijina poziva da čovjek otvori srce Bogu, preko križa na kojem se očituje veličina Kristove ljubavi, do uskrsnuća koje daje smisao svakoj ljudskoj nadi.
A upravo u tom prostoru, između Gospina poziva i Kristova uskrsnuća, pojavljuju se kapljice koje hodočasnici godinama promatraju s divljenjem, noseći ih na rupčićima u svoje domove i povezujući ih s molitvama koje su možda izgovarali na Podbrdu, s križevima koje su nosili uspinjući se na Križevac i sa suzama koje su prolijevali u tišini međugorskih ispovjedaonica.
Možda će buduća istraživanja donijeti nove odgovore o podrijetlu tih kapljica, možda će neka pitanja ostati otvorena, ali vjerujem da njihova simbolika već danas govori mnogo o čovjekovoj potrebi da u svojoj patnji ne ostane sam, da se može obratiti Majci koja razumije njegovu bol i Sinu koji je vlastitom mukom i uskrsnućem pokazao koliko daleko seže Božja ljubav.
I kada ponovno pomislim na bijele rupčiće u rukama hodočasnika, na ljude koji dolaze iz dalekih zemalja, na majke koje mole za svoju djecu i na one koji se pred kipom Uskrsloga Krista ne mogu suzdržati od suza, nameće mi se misao da je možda upravo ta povezanost Gospine majčinske blizine i Kristove neizmjerne ljubavi razlog zbog kojega Međugorje toliko snažno dotiče ljudska srca.
Jer možda najveća tajna suza Uskrsloga Krista nije samo u pitanju odakle dolaze kapljice koje se pojavljuju na njegovu koljenu, nego i u onoj dubokoj duhovnoj povezanosti koja se proteže od Gospinih ukazanja na Podbrdu, preko Kristova križa na Križevcu, sve do uskrsnoga jutra koje čovjeku obećava da ni smrt nema posljednju riječ.
I možda upravo zato nije slučajno što mnogi hodočasnici svoj put u Međugorju započinju pred Gospinim likom, a završavaju ga u molitvi pred njezinim uskrslim Sinom, jer je Marija kroz cijelu povijest kršćanstva bila ona koja čovjeku pokazuje Isusa, ona koja ga vodi prema njegovoj ljubavi i koja, kao Majka, nikada ne prestaje pozivati svoju djecu da mu se vrate.
A dok se na brončanome koljenu Uskrsloga Krista oblikuje još jedna kapljica, možda je najljepše pomisliti da se u Međugorju, mjestu u kojem se desetljećima govori o Gospinoj prisutnosti, susreću dvije ljubavi koje se nikada nisu razdvajale, ljubav Majke koja čovjeka vodi svojemu Sinu i ljubav Sina koji je za čovjeka prošao kroz smrt kako bi mu otvorio vrata vječnoga života.
Jer ako je Međugorje za mnoge mjesto na kojem osjećaju Gospin majčinski zagrljaj, onda je Uskrsli Krist njegovo najdublje ispunjenje, podsjetnik da nas Marija ne poziva samo da podignemo pogled prema nebu, nego da u njezinu Sinu ponovno pronađemo život, nadu i ljubav koja nikada ne prestaje.
Marina Župan/medjugorje-info.com
