Isus pita Jakova i Ivana: „Što hoćete da vam učinim?“ (Mk 10, 36). I odmah potom im postavlja izazovno pitanje: „Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?“ (Mk 10, 38). Isus postavlja pitanja i upravo nam na taj način pomaže raspoznavati, jer ta pitanja otkrivaju što se krije u našoj nutrini, rasvjetljuju ono što nosimo u srcu.
Dopustimo da nas te Gospodinove riječi potaknu. Zamislimo da nas, svakoga od nas, upita: „Što hoćete da vam učinim?“; i drugo pitanje: „Možeš li piti čašu koju ja pijem?“
Tim pitanjima Isus čini da izbiju na vidjelo veza i očekivanjâ koja učenici imaju prema njemu, sa svjetlima i sjenama karakterističnim za svaki odnos. […]
Isus može pomoći učenicima da se obrate, da promijene svoj način razmišljanja: „Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću“ (Mk 10, 42). Ali ne smije biti tako s onim koji slijedi Boga koji je postao sluga kako bi svojom ljubavlju dopro do svih. Tko slijedi Krista, ako želi biti velik, mora služiti, učeći od njega.
Braćo i sestre, Isus otkriva misli, želje i projekcije našeg srca, ponekad razotkrivajući naša očekivanja slave, vlasti, moći. Pomaže nam da više ne razmišljamo prema svjetovnim kriterijima, nego na Božji način, koji postaje posljednji kako bi posljednji bili uzdignuti i postali prvi. A ti Isusovi zahtjevi, zajedno s njegovim učenjem o služenju, često su nam neshvatljivi kao što su bili i njegovim učenicima. Ali slijedeći njega, idući njegovim stopama i prihvaćajući dar njegove ljubavi koja preobražava naš način razmišljanja, i mi možemo naučiti taj Božji način: služenje. Ne zaboravimo tri riječi koje pokazuju Božji način služenja: blizina, suosjećanje i nježnost. Bog postaje blizak čovjeku da bi služio; postaje suosjećajan da bi služio, postaje nježan da bi služio. Blizina, suosjećanje i nježnost…
To je ono za čim moramo težiti: ne moći, nego služenju. Služenje je kršćaninov stil života. Nije riječ o popisu stvari koje treba obaviti, gotovo kao da, nakon što smo ih učinili, možemo smatrati da smo svoje obavili; oni koji služe s ljubavlju ne govore: „sad je na nekom drugom red“. To je misao svojstvena zaposlenicima, a ne svjedocima. Služenje se rađa iz ljubavi, a ljubav ne poznaje granice, nije proračunata, ona se troši i daje. Ljubav se ne ograničava na stvaranje nečega radi postizanja rezultata, to nije povremeni performans, već je nešto što dolazi iz srca, srca obnovljenog ljubavlju i u ljubavi.
Kad naučimo služiti, svaka naša gesta pažnje i brige, svaki izraz nježnosti, svako djelo milosrđa postaje odraz Božje ljubavi. I tako svi mi – i svaki od nas – nastavlja Isusovo djelo u svijetu.
U tom svjetlu možemo se spomenuti učenika evanđelja, koje se danas proglašava svetima. Tijekom mukotrpne povijesti čovječanstva, oni su bili vjerni sluge, muškarci i žene koji su služili u mučeništvu i radosti, poput fra Manuela Ruiza Lopeza i njegovih drugova. To su svećenici i posvećene žene koji su gorili misionarskim žarom, poput don Giuseppea Allamana, s. Paradis Marie Leonie i s. Elene Guerra. Ti novi sveci živjeli su Isusovim načinom života a to je služenje. Vjera i apostolat koji su vršili nisu u njima hranili svjetovne želje i žudnju za moći, nego su, naprotiv, postali sluge i službenice svoje braće i sestara, kreativni u činjenju dobra, postojani u teškoćama, velikodušni do kraja.
S pouzdanjem se utječimo njihovu zagovoru, kako bismo i mi mogli nasljedovati Krista, slijediti ga u služenju i postati svjedoci nade za svijet.
