Svećenici trebaju biti ljudi nade, pomireni, koji su prepoznali svoju gorčinu i preobrazili ju – poticaj je pape Franje upućen svećenicima Rimske biskupije, u govoru koji je danas prijepodne pročitao Papin vikar za grad Rim kardinal Angelo De Donatis, tijekom tradicionalne pokorničke liturgije na početku korizme, na kojoj Papa nije sudjelovao zbog – kako je izvijestio Tiskovni ured Svete Stolice – „lagane indispozicije“. Papa je u svojemu razmišljanju temeljito proučio ogorčenost koja se može uvući u život jednoga svećenika poput „dovitljivoga neprijatelja“ koji pronalazi način na koji se prikriva poput parazita. Uglavnom je riječ o ogorčenosti u odnosu prema vjeri, s biskupom i među subraćom.
„Duhovnost prigovora“
U korijenu ogorčenosti u odnosu prema vjeri nazire se razočarana nada. Nada koja je vjerojatno zamijenjena očekivanjem. Kršćanska nada, naime, ne razočarava –istaknuo je Papa – jer nadati se ne znači uvjeriti se da će stvari ići bolje, nego da sve ono što se događa ima smisla u svjetlu Uskrsa. Međutim, za njegovanje nade potreban je snažan molitveni život, stavljajući se pod svjetlo Riječi Božje.
Više od pastoralnih razočaranja, odnos s Bogom može biti uzrok ogorčenosti – napomenuo je Papa. Kada se čini da On ne poštuje očekivanja punoga i obilatoga života koja smo imali na dan ređenja. (…) Možda smo „predobri“ svećenici u svojem odnosu s Bogom te se ne usuđujemo prosvjedovati u molitvi kako, naprotiv, psalmist čini vrlo često, i to ne samo zbog nas samih, nego i zbog našega naroda; jer, pastir nosi i ogorčenosti svojega naroda – istaknuo je Papa te pojasnio – Istinski prigovor nije protiv Boga nego pred Njim, nastaje iz prisnosti.
Problemi s biskupom
Iako Papa ne želi za sve kriviti nadređene, jer – kako je napisao – svi imamo nedostataka, ali ostaje činjenica da je mnogo gorčine u životu svećenika uzrokovano propustima pastirā. Nije riječ o neslaganju u problemima upravljanja ili načina pastoralnoga djelovanja, koje je često neizbježno; to se može tolerirati i dio je života na ovoj zemlji. Problem nisu ni pogreške jer – napomenuo je Papa – i biskup ima pravo pogriješiti kao i sva ostala bića.
Pravi je problem prije svega određeno lagano autoritarno zastranjenje, odnosno ne prihvaćaju se oni koji misle drugačije od nas. Zbog jedne riječi osobu se svrstava u kategoriju koja ide protiv struje, koja je nezadovoljna. Sudjelovanje u inicijativama može postati mjerilo zajedništva. Ali, ono se ne podudara uvijek s jednoglasnim mišljenjem. Niti se može očekivati da zajedništvo bude isključivo jednosmjerno. Svećenici trebaju biti u zajedništvu s biskupom, i biskupi u zajedništvu sa svećenicima; to nije problem demokracije, nego očinstva – istaknuo je Papa.
Nadležnost istisnuta navodnom odanošću
Manje je uobičajen osjećaj pravednosti, što znači voditi računa o mišljenju sviju i predstavljati stado, ne dajući povlastice. Velika je napast pastira okružiti se „svojima“, „bliskima“; na taj način, nažalost, – prema Papinim riječima – određena navodna odanost istisne stvarnu nadležnost, te se više ne razlikuje tko ugađa, a tko savjetuje bez osobnog interesa. Vjernici, međutim, imaju pravo, a katkada i dužnost, reći pastirima svoje mišljenje o dobru Crkve, kako je predviđeno Kanonskim pravom. Ali, prava je skrb u prilagodljivosti, a ne u jednoličnosti.
Ogorčenost među svećenicima
Treći uzrok ogorčenosti među svećenicima može proizići iz problema „među nama“ – napomenuo je Papa. Svećenik je u posljednje vrijeme pogođen skandalima, financijskim i seksualnim, te su sumnje odnose učinile hladnijima i formalnijima. Kristova zaručnica jest, i ostaje polje na kojemu sve do paruzije rastu pšenica i kukolj – napomenuo je Papa. Tko nije prihvatio taj evanđeoski prikaz stvarnosti izlaže se neopisivom i uzaludnom ogorčenju. Ipak, javni i objavljeni grijesi klera sve su učinili opreznijima i manje izloženima uspostavljanju znakovitih veza.
Drama osamljenosti
Dok se množe zajednički događaji, čini se da je sve više zajednice, ali manje zajedništva. Međutim, Papa je pojasnio da nije riječ o samoći u kršćanskom smislu, onoj u kojoj se moli. Štoviše, – upozorava – pravi je problem upravo u tomu što imamo premalo vremena za biti sami. Bez samoće nema besplatne ljubavi. Problem je, naprotiv, osamljenost duše usred naroda. Kada „svijet milosti“ postane pomalo tuđ, a sveci se čine „zamišljeni prijatelji“ djece. Tako udaljenost od milosti uzrokuje racionalizam ili sentimentalizam.
Opasno je također odvajanje od drugih, kada se vlastiti problemi čine jedini i nesavladivi, kada se misli da nas nitko ne može razumjeti – napomenuo je Papa. Demon ne želi da govoriš, da ispričaš, da podijeliš s drugima. Tada potraži dobrog duhovnog oca, jednog „lukavog“, starijeg, koji te može pratiti. Nemoj se nikada izolirati! – savjetuje Papa.
Božji narod očekuje osobe koje pomiruju
Na kraju je papa Franjo istaknuo da nas – kako je napisao – Božji narod poznaje bolje od ikoga. Puni su poštovanja i znaju pratiti i voditi brigu o svojim pastirima. Poznaju naše ogorčenosti i mole Gospodina za nas. Pridružimo svoje molitve njihovima, i molimo Gospodina da naše ogorčenosti pretvori u slatku vodu za njegov narod. Molimo Gospodina da nam dade sposobnost da prepoznamo ono što nas ogorčava te dopustimo da nas preobrazi kako bismo bili pomirene osobe koje pomiruju, pune nade koje šire nadu. Božji narod od nas očekuje da budemo učitelji duha, sposobni upozoriti ih na zdence slatke vode usred pustinje – istaknuo je papa Franjo.
