Korizma je povratak Bogu kako bismo provjerili putove kojima hodimo, te kako bismo otkrili bitnu povezanost s Ocem, o kojoj sve ovisi. Ne trebamo slijediti prah onoga što danas jest, a sutra nestane, nego trebamo usmjeriti navigaciju svojega života prema Njemu – poticaj je pape Franje koji je uputio u propovijedi na misi slavljenoj u bazilici svetoga Petra danas, na Pepelnicu, na početku korizme koja – kako je rekao – nije niz odricanja, nego je razlučivanje kamo je usmjereno srce.
Taj bi naš hod mogle priječiti zavodljive zamke poroka, lažna sigurnost novca i vanjskoga izgleda, te viktimizirajuće jadanje koje paralizira. Tako je bilo s izraelskim narodom kada je napustio Egipat. Bilo je teže napustiti Egipat koji su uvijek nosili u srcu, nego egipatsku zemlju – napomenuo je Papa. Korizma je izlazak iz ropstva u slobodu. Ali, nitko se ne može samo svojim snagama pomiriti s Bogom; Gospodin nam prethodi dolazeći nam u susret. Početak je povratka priznanje da nam je potrebno milosrđe. Valja se, dakle, pitati je li moje srce nepostojano, te voli malo Gospodina i malo svijet, ili je čvrsto u Bogu.
Snažno su odjeknule Papine riječi na misi s obredom pepeljanja, na kojoj se osjećao utjecaj pandemije koja i dalje hara u svijetu. Tako se i to euharistijsko slavlje nije, prema tradiciji, održalo u bazilici svete Sabine na rimskom brežuljku Aventinu, nego u bazilici svetoga Petra, uz prisutnost vrlo maloga broja vjernika, u skladu s nužnim epidemiološkim mjerama i preporukama. Osim toga, formulu pepeljanja – Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti – Papa je izgovorio samo jednom, za sve prisutne, te posipao pepelom kardinale. Nekoliko je franjevaca posipalo vjernike.
Upravo se na saginjanje glave u obredu pepeljanja Papa osvrnuo kako bi upozorio na duboki smisao toga povratka. Na kraju korizme – rekao je – još ćemo se više sniziti kako bismo braći oprali noge. Korizma je ponizno spuštanje u našoj nutrini i prema drugima. Korizma znači shvatiti da spasenje nije uspinjanje poradi slave, nego snizivanje poradi ljubavi. To znači učiniti se malenima.
Kako na tom putu ne bismo izgubili smjer, stanimo pred Isusov križ; on je tiha Božja katedra. Gledajmo svakoga dana njegove rane. U tim rupama od čavala prepoznajemo svoju prazninu, svoje nedostatke, rane grijeha, udarce koji su nas boljeli. Ipak, upravo tamo vidimo da Bog ne upire prstom na nas, nego širi ruke prema nama. (…) Upravo u najbolnijim „rupama“ života – istaknuo je Papa – Bog nas čeka sa svojim beskonačnim milosrđem. Jer, upravo tamo gdje smo najranjiviji, gdje se najviše stidimo, On nam je došao u susret. I sada nas poziva da Mu se vratimo kako bismo ponovno pronašli radost, jer smo ljubljeni.
Za napredovanje na tom putu, papa Franjo je podsjetio na povratke o kojima nam govori Riječ Božja; o onomu rasipnoga sina, koji nam pokazuje da nas podiže Očev oprost, a prvi je korak na povratku ispovijed. Papa je stoga savjetovao ispovjednicima da budu poput oca; ne s bičem nego sa zagrljajem. Isusu se, potom, valja vratiti kao što je to učinio ozdravljeni gubavac koji se vratio da bi mu zahvalio.
Svi imamo duševnih bolesti koje ne možemo sami izliječiti; svi imamo ukorijenjenih manā koje ne možemo sami iskorijeniti; svi imamo strahova koji nas paraliziraju, koje ne možemo sami svladati. Trebamo oponašati onoga gubavca koji se vratio Isusu i bacio se pred njegove noge. Potrebno nam je Isusovo ozdravljenje – napomenuo je Papa. Trebamo stoga stati pred Njega donoseći mu svoje rane i grijehe.
Pepeo posipan na glavu podsjeća nas da smo prah i da ćemo se u prah vratiti – rekao je Sveti Otac podsjećajući da je upravo na taj naš prah Bog puhnuo Duha života. Ne možemo živjeti nasljedujući prah, idući iza stvari koje su danas ovdje, a sutra nestaju. Vratimo se Duhu, darovatelju života, vratimo se vatri koja oživljava naš pepeo, onoj vatri koja nas uči voljeti. (…) Vratimo se moliti Duha Svetoga, otkrijmo vatru hvale koja uništava pepeo jadikovanja i rezignacije.
Naše je putovanje povratka Bogu moguće samo zato što je prije bilo Njegovo putovanje prema nama, jer Gospodin je sišao u našu smrt i u naš grijeh. Otac je, naime, Onaj koji izlazi iz kuće da bi nas išao tražiti; Gospodin koji nas ozdravlja, Onaj je koji je dopustio da ga ranjavaju na križu; Duh koji nam pomaže promijeniti život je Onaj koji puše snažno i nježno na naš prah. Trebamo se, dakle, prepustiti pomirenju.
Obraćenje srca, s gestama i praksom koji ga očituju, moguće je samo ako se polazi od prvenstva Božjega djelovanja. Ono po čemu ćemo se vratiti Njemu nisu naše sposobnosti i naše zasluge kojima se možemo hvaliti, nego njegova milost koju trebamo prihvatiti. Isus nam je to jasno rekao u evanđelju: nismo pravednici po pravdi koju primjenjujemo pred ljudima, nego po iskrenom odnosu s Ocem. Put povratka je stoga put poniznosti. Doista, spašava nas milost; spas je čista milost, čista besplatnost – istaknuo je papa Franjo.
