Jedne večeri koja nije ništa obećavala…ta večer donijela mi je moju sreću…moju ljubav najveću.
Ovako nekako kreće moja priča:
Nakon dužeg vremena skupljanja hrabrosti uspio sam joj prići i pružiti joj ruku…bilo mi je lakše kad sam ugledao taj predivan osmijeh na njenom licu…taj osmijeh mi je govorio sve…duboko u svom srcu sam osjetio da je moja i ne dam je nikome.
Nakon nekoliko dana nazvao sam je i pitao da li je za to da se nađemo. I pristala je! Nitko sretniji od mene u tom trenutku. I tako, na dan kada smo se trebali naći, vani snijeg, hladno, pravi zimski dan. Pomislio sam, možda će odgoditi naš susret…ali nije! Te večeri našli smo se. Stojim, a oko mene predivna zimska idila i onda sam ponovo ugledao nešto najljepše na svijetu…i srce mi je reklo sve. Nadao sam se da je to početak nečega velikog…početak mog novog života. I bilo je tako. Što sam je više upoznavao, shvaćao sam da je Teuta nešto posebno, najveći dar koji ću ikada dobiti, shvatio sam da je volim. I onda me jednog dana pozvala da, ako želim, dođem na Kamenita vrata. Rekla mi je da tamo svaki utorak u 20:00 zajednica mladih ljudi moli krunicu. Rekao sam, zašto ne? I tako prvi sljedeći utorak, eto mene na Kamenitim vratima. I počelo je. I bilo je neopisivo…nešto što ne možeš samo nekome ispričati…to se mora doživjeti. Trenuci puni ljubavi, vjere, nade, potpore…Moram priznati da toliko predivnih ljudi nikada nisam vidio na jednom mjestu. Ti ljudi su me punili nadom, ljubavlju, vjerom koju još nisam upoznao na taj način. A tko me tamo doveo…moja Teuta!
To je bilo mjesto gdje smo se smijali…plakali…opraštali…gdje smo proživjeli tisuće osjećaja…gdje smo postajali bolji ljudi. Dolasci na krunicu spajali su nas sve više i više, davali nam snagu, jačali vjeru, činili našu ljubav jakom…posebnom…neraskidivom…darom od Boga.
Taj put vjere kojim smo išli odveo nas je u Međugorje. Teuta mi je pričala o tome koliko je to mjesto posebno. Ja nikada nisam bio u Međugorju i bio sam sretan kada smo odlučili ići. Međugorje je bilo mjesto posebnih osjećaja koje jednostavno ne mogu riječima opisati. I tko me poveo na taj put…moja Teuta!
I tada sam znao da volim najbolju…predivnu…najdražu…najljepšu osobu na svijetu. Znao sam da je ona moj život! Nikada nisam bio tako siguran u nešto.
I došao je taj dan. Zaprosio sam Teutu! A znate gdje? Ispred Kamenitih vrata. Mjesta koje je sve:
VJERA…NADA…LJUBAV!
I sada živimo STAZOM VJERE I LJUBAVI!
