Sinoć dok sam molila svoje večernje molitve, dobih poruku od moje nećakinje Ivane koja je sva u nekom velikom jadu i potrebi pisala da se oprašta od mene, da je nitko ne voli, majka i otac momentalno ne žele s njom komunicirati, da je samo optužuju da nije sposobna ni za što… Osjetila sam da je postala "slijepa" i da ne vidi izlaz, smatrala je da je smrt izlaz i bijeg, pokušala sam telefonski s njom razgovarati, uvjeriti da je volim i ja i moja kćer, a sigurno i njezini roditelji, da su momentalno oni gluhi na istinu. Ništa nije pomoglo, a ja tako daleko od nje.
Sjetih se moje braće i sestara u molitvenom lancu i znam da za Boga ne postoji vrijeme i barijere, moja nakana za molitvu i njezino spasenje je obavljena – molile su moje sestre i braća u Kristu, jer nas molitva spaja možda i više nego s ljudima s kojima vrijeme provodimo svakodnevno na poslu, u susjedstvu itd....
ALELUJA, Ivana se jutros javila, dugo je plakala na telefon – citiram "teta, ne znam što se dogodilo, osjećam odjednom neki mir i toplinu oko srca i ne znam zašto plačem, a nisam više tužna. Naprotiv imam osjećaj da sam ipak željena i voljena, idem na ispovijed za moje crne misli od jučer ".
O, Bože, kako si velik, hvala ti Isuse da si nam dao molitve! Hvala ti, Majko Marijo, da nas danonoćno zagovaraš kod Boga! ALELUJA! Hvala mojoj braći i sestrama u molitvenom lancu koji su sa mnom povezani u molitvi.
