Pokrenula je i hodočašće za osobe s invaliditetom u Međugorje, koje će se ove godine u lipnju održati 5. put. S. Rastislava je na Festivalu mladih 2015. govorila o povezanosti s Međugorjem u koje dolazi prvi put u kolovozu 1981.: „Većina koja dolazi u Međugorje ima neke posebne nakane i potrebe. Tako je i među mladima koji su dolazili sa mnom na hodočašće bilo i onih koji su bili u životnim krizama, zbog obiteljskih problema, zbog ovisnosti, zbog psihičkih tegoba. I grupa je nastala i imala za cilj takvim mladima dati podršku. Ta se grupa vremenom razvijala i danas se nalazi među programima kojima posvećujemo puno brige i ljubavi. Uz pomoć fra Slavka, 1997. počeli smo s hodočašćima za osobe s invaliditetom. I od tada smo dolazili svake godine, sve do danas.
To je na sveopću radost preraslo u međunarodne susrete. I velika je stvar da župa Međugorje pruža takvim hodočasnicima besplatan smještaj i hranu, uz lijepo organiziran program. I ovdje kod Majke mi zdravi učimo pronaći vrijednost takvih osoba, a ujedno otkrivamo kako od njih primamo jako puno nepatvorene ljubavi i radosti. Župljani Međugorja koji su ugostili te hodočasnike svjedoče upravo o tome: 'Puno smo više primili, nego pružili'. I grupe iz drugih programa pratila sam u Međugorje. I sve se razvijalo, kao plod Međugorja, potiho, bez reklame. Što znači duhovna pomoć? Mislimo obično da to znači riješiti čovjeka njegova križa. To nije uvijek moguće. Na primjer kad se kod osoba s hendikepom, ili kod psihički bolesnih osoba koje imaju neku trajnu dijagnozu, nalazimo pred situacijom koju je teško mijenjati. Bog uvijek može učiniti čudo. Ali redovito su to stanja koja cijeloga života ostaju sa svojim posljedicama. Križ uvijek ostaje tajnom. Ja sam pokušala ono što sam od Gospe učila. Biti uz takve osobe, biti za njih tu i kada ne znaš što bi za njih učinio.
Stvoriti jedan kutak za njih gdje će se osjećati voljeni i prihvaćeni, i osjećati da imaju svoje dostojanstvo. Bog ljubi takve osobe i ne pravi razlike između njih i nas zdravih. Ono što smatram važnim jest posredovati im doživljaj da su voljeni, da imaju svoju vrijednost i dostojanstvo, usprkos tome što su bolesni, što su bili na psihijatriji ili što još uvijek moraju uzimati terapiju i slično. Za njih treba puno činiti. I tu me je Gospa poučavala kako je potrebno donositi ono što je Isus ostavio svojoj Crkvi, donositi tu duhovnu dimenziju. Tako su se rodile dvije stvari: Terapijska radionica sv. Josipa koja okuplja osobe s mentalnim poteškoćama i njihove roditelje i prijatelje, uključili smo se u međunarodni pokret 'Vjera i svjetlo', te grupa prijateljstva koja okuplja mlade sa životnim poteškoćama razne vrste, a najčešće su to psihički problemi. I spontano je nastao jedan spoj koji se pokazao vrlo dobrim. Ti mladi dolaze kao volonteri, kao prijatelji, da pomognu osobama s invaliditetom. Dobro je približiti se osobama koje trpe“, kazuje s. Rastislava
