Bilo je to jako bolno. Svoga oca nisam vidio trijezna ni jednom u trideset godina, osim tjedan dana kad je bio u bolnici. Bio je vrlo nasilan. Vidio sam ga kako tuče moju majku, a kad sam imao četiri godine počeo je tući i mene. Tukao bi me tri ili četiri puta tjedno. Sa šest godina morao sam spavati u istoj sobi s njim, i bilo je strašno.Noću bih se budio, on bi me napadao, nisam mogao disati… Laktom bi mi pritisnuo vrat, a bio je krupan čovjek. Za dječaka od šest godina izgledao je kao čudovište. Mnogih me je noći izvlačio iz kreveta i tukao bez ikakva razloga. Onih dana kad nije išao na posao, smijali bismo se i veselili za vrijeme ručka, a navečer bi me tukao zbog onih istih stvari zbog kojih smo se šalili tijekom dana.
Cijelog mi je života govorio da ništa ne valjam. Kad sam pošao u školu, učitelji su mi jednako tako govorili da ništa ne valjam. Imao sam sestru, koja je bila najbolja u svom razredu. Imao sam rođake koji su bili vrlo pametni. Uvijek sam čuo kako mi govore:„Zašto ne možeš biti poput svoje sestre? Zašto ne možeš biti poput svojih rođaka? Ti ništa ne valjaš…“. I ja sam vjerovao da ništa ne valjam, i molio sam Boga da me uzme.
Molio sam da umrem kao junak. U nogometu sam bio vratar. Molio sam da obranim jedanaesterac, i da me netko udari u glavu, i da me odnesu kao junaka, jer sam tako mrzio svoj život, i jer sam mislio da me svi mrze.
Marija Majka
Triput godišnje odlazili smo u Knock, gdje se Gospa ukazala, i tamo smo odlazili od moje četvrte godine. Jednoga dana – imao sam šest godina – bilo je vrlo hladno, padala je kiša i bio sam gladan, a mi smo hodali oko crkve i molili… Tada sam upitao svoju majku: „Zašto moramo dolaziti ovamo moliti? Kod kuće idemo na Misu, kod kuće svake večeri molimo krunicu, zašto moramo dolaziti ovamo po kiši i hladnoći i moliti hodajući oko crkve?“. Ona mi je rekla: „Želim da upoznaš majku kakva ja nikada ne ću moći biti“. Nisam znao što je time htjela reći. Mislio sam da će je moj otac ubiti.
Mislio sam da će umrijeti jer je bila jako bolesna još od moga rođenja. Rasplakao sam se Rekao sam joj: „Nemoj me ostaviti!“. Rekla je: „Ne ću te ostaviti, ali ja ne mogu uvijek biti s tobom, a Blažena Djevica Marija može! Moli je sada da bude tvoja majka“. To sam i učinio.
Kad sam pošao u srednju školu boravio sam u internatu, ali su me izbacili nakon godinu dana zbog opijanja, tučnjave i pušenja, a poslali su me u tu školu u nadi da ću postati svećenik! Toliko su mi puta u životu rekli da ništa ne valjam da sam se tako i ponašao, i postao sam vrlo destruktivan. Moja je majka htjela da nađem neki posao preko ljeta, a ja sam se vraćao kući i govorio joj da me nitko nije htio…, a zapravo nisam ni pitao, jer se nisam usudio… Ona mi je našla posao u prodavaonici ženskih cipela. Bio je to odličan posao. Radim ga i dan-danas!
Što je uspjeh? Tko sam ja?
Kad sam završio školu, čovjek kod koga sam radio rekao je mojim roditeljima da sam najbolji prodavač cipela koga su ikad imali. Želio je da putujem širom Irske i prodajem njihove proizvode. Nisam mogao vjerovati! Nisam mogao vjerovati da netko misli da ja nešto mogu. Mislio sam da je popio previše viskija. Godinu dana poslije, nakon što sam naučio sve o njegovim proizvodima, s devetnaest godina, počeo sam obilaziti Irsku – i zabava je počela.
Svakoga sam dana kršio obećanje koje sam dao svojoj majci. Rekao sam da ne ću piti, a pio sam svakoga dana sljedećih 20 godina. Imao sam VW kombi, poput hipija, ali sam bio odličan prodavač. Svaka je kompanija htjela da radim za nju. Radio sam mnoge poslove. Kad sam imao samo 23 godine, zarađivao sam više od učitelja koji su mi govorili da ništa ne valjam. Vozio sam najvećeg Forda, odsjedao u najboljim hotelima, zarađivao najbolju plaću. Mislio sam da je to uspjeh. Uvijek sam smatrao da se uspjeh mjeri po veličini automobila i visini plaće. Mislio sam da sam našao svoje mjesto.
Godine 1986. vjenčao sam se s predivnom djevojkom. Bila je predivna, ali je nisam znao voljeti jer nisam znao što je ljubav. Pokušavao sam oponašati ljubav. Kupovao sam joj bombonijere i cvijeće i vodio je na skupa putovanja, ali je nisam znao voljeti. Duboko u sebi nosio sam veliku bol. Duboko u sebi bio sam uvjeren da ništa ne valjam, pa sam pio sve više i više da to zaboravim. Godine 1992. otišao sam na terapiju u jedan centar. Dvije predivne časne sestre iz županije Mayo osnovale su centar za rehabilitaciju. Jedna od sestara rekla mi je da ću uživati u životu ako prestanem piti. Rekao sam joj da ne zna o čemu govori. „Ti si časna sestra, što ti znaš o uživanju? Izađi sa mnom u subotu navečer! Pokazat ću ti što je uživancija!“ Takav sam bio cijeloga života. Bježao sam od sebe. Ušao sam u taj centar za rehabilitaciju. Imao sam veliku čast biti njegov prvi stanovnik. Sestra mi je rekla nek ne pijem četiri dana prije dolaska, a ja sam bio pijan samo nekoliko sati prije ulaska u centar. Kad sam došao, rekao sam im: „Tu sam!“. Rekli su mi: „Pa još si pijan!“. Odgovorio sam im: „Znam, ali ne možete početi bez mene!“. Onda sam počeo razmišljati o tome tko sam ja zapravo, i jako su mi pomagali
Isuse, svi misle da si otišao, ali ja znam da si tu
Onda se dogodila jedna jako čudna stvar. Potpuno sam se otuđio od svoje vjere, i umjesto na Misu odlazio sam na susrete „Anonimnih alkoholičara“. Počeo sam se baviti New Ageom. Mislio sam da je to prava duhovnost. Nisam shvaćao koliko me varaju. I moja je žena bila u to uključena. U mojih dvadeset godina opijanja nikada se nismo posvađali. Kad smo se počeli baviti New Ageom, reikijem, kristalima, bojama, vježbama disanja, nismo mogli sjediti u istoj prostoriji. U našoj kući nije bilo ničega što bi ikoga moglo navesti na pomisao da smo ikada čuli za Isusa ili Mariju.
Jedne sam se stvari ipak držao: svakog Velikog petka odlazio sam u Knock i ulazio u crkvu. Svetohranište je bilo otvoreno i prazno. Ja bih uvijek rekao: „Zdravo, Isuse, svi misle da si otišao, ali ja znam da si tu. Želim ti zahvaliti za proteklu godinu. Vidimo se nagodinu“. To je bilo sve za cijelu godinu dana. Godine 2000. moja žena i ja smo se rastali, jer se više ni u čemu nismo mogli složiti. Ako bih ja rekao da je lijep dan, ona bi rekla da se sprema kiša. Ako bi ona rekla da idemo u Cork, ja bih rekao da idemo u Kerry. Otišao sam živjeti kod prijatelja u blizini Dublina.
Bila je srijeda navečer. Htio sam gledati televiziju. Moji su prijatelji rekli: „Idemo k jednoj obitelji moliti krunicu“. Ja sam odgovorio da mi je dosta toga smeća, i da ćemo se vidjeti kad se vrate, ali nisam imao mira, i konačno sam otišao s njima na krunicu. Kad sam se vratio, osjećao sam kako mi srce lupa. Imao sam 45 godina. Čuo sam riječi svoje majke, one riječi koje je izgovorila kad sam imao 6 godina: „Želim da upoznaš majku kakva ja nikada ne ću moći biti“. Te su mi noći prijatelji dali Devetnicu Božanskog Milosrđa. Na Veliki petak otišao sam u Knock, ovaj put s knjižicom Devetnice. Šestoga dana devetnice rezervirano mi je mjesto za moje prvo putovanje u Međugorje. Znao sam da sam našao ono što sam cijeloga života tražio.
Praštanje
Trideset godina nisam mogao plakati. Prošao sam kroz sve moguće terapije da u sebi nađem tu bol i te suze, ali se ništa nije događalo. Zašto nisam mogao plakati punih trideset godina? Kad sam imao 16 godina, sjedio sam za večerom. Kad sam stavio vilicu u usta, otac me tako udario u glavu da mi je vilica probila obraz. Skinuo sam naočale i bacio ga na pod. Da sam ga tada udario, a nisam, znam da bih ga bio ubio. Izašao sam na stražnja vrata i plakao kao ljuta godina. To je bio prekid odnosa. Prije dolaska u Međugorje, u travnju 2000., slavili smo Misu za moje roditelje, ali ja nisam htio ići. Sestra me pitala: „Zašto ne ćeš doći?“. Rekao sam joj: „Ako su u nebu, ne trebaju Misu, ako su u paklu, ništa im ne koristi, a nekoliko stotina godina u čistilištu samo će ih omekšati“. Nisam shvaćao koliko mržnje i srdžbe nosim u svom srcu.
Ovdje sam se popeo na Brdo ukazanja. Molio sam krunicu i glas mi je počeo podrhtavati. Bio sam na ispovijedi, prvi put nakon 35 godina. Tog nam je jutra svećenik na Misi rekao: „Ako imate bol u srcu, nešto što treba oprostiti, prije nego što date znak mira osobi pokraj sebe, molim vas, oprostite tom čovjeku“. Počeo sam plakati. Tako sam plakao da se tresla sjedalica. Mislio sam na sve žrtve koje su moji roditelji učinili za mene. Sjetio sam se mnogih radosnih trenutaka. Bilo je mnogo trenutaka ljubavi. Bilo je mnogo trenutaka smijeha. Mogao sam reći Isusu: „Reci mami i tati da ih volim. Hvala Ti što si mi ih dao. Pomozi mi da se nosim sa svojom slomljenošću tako, da to bude Bogu korisno“
Jime Browne, dovedi ih k meni, a ja ću ih odvesti Isusu!
Počeo sam dovoditi velike skupine. Znao sam tisuće alkoholičara koji su se otrijeznili, ali nisu mogli ostati trijezni. Znao sam mnoge obitelji koje su izgubile dijete. Dovodio sam stotine takvih. Dovodio sam mnogu djecu koja su izgubila roditelje. Doveo sam i Paddyja. Paddy jedva da je i u što vjerovao. I on je bio u „Anonimnim alkoholičarima“. Kad smo se vratili kući, rekao je da želi dovesti svoju ženu i petero djece. Rekao sam mu da ću povesti njegovu ženu, ali samo četvero djece. Pitao me zašto ne želim povesti Keitha.
Keith je imao 18 godina, bio je najstariji. Bio je kriminalac. Preprodavao je drogu, alkohol, bio je nasilnik i razbijač. Nisam znao što bih s takvim tipom u Međugorju. Paddy se rasplakao. „Jime, on je moj sin! Što ću s njim? Zašto i njemu ne bi dao istu priliku koju si imao ti, koju sam imao ja?“. Pristao sam. Sutradan ujutro letjeli smo za Međugorje. Ovdje sam ga triput morao izvlačiti iz barova, ali sam primijetio da je bio na ispovijedi i da je bio na brdima. Kad smo se vratili kući, potražio me i rekao: „Moram se vratiti Isusu i Mariji, ali imam za tebe jedan posao. Ovdje je 700 eura. Ja sada radim za svog oca, s ovim novcem odvedi u Međugorje nekog poput mene, nekog ludog tipa“. To sam i učinio.
Sljedeće godine Keith me nazvao i zamolio da mu objasnim kako da organizira jednu malu skupinu za Međugorje. Poveo je 50 mladih, a godinu dana nakon toga još toliko. Godinu dana poslije, kad je imao 23 godine, njegova me obitelj pozvala na večeru. Pitao sam kakva je prigoda, a oni samo, neka dođem pa ću vidjeti. Kad sam ušao, na vratima je bila spremna putna torba. Pitao sam tko to ide na odmor. Rekli su da je to Keithova torba. Odlazi u svećenike.
Vi znate da Gospa daje poruke vidiocima. I meni je dala poruku. Rekla je: „Jime Browne, ne pačaj se u tuđa posla. Prijevoz je tvoj dio posla, a moj dio posla je obraćenje. Nemoj nikoga suditi, radi za mene, dovedi ih k meni, a ja ću ih odvesti Isusu“.
Najuspješniji brend svih vremena
Znate li koji je najuspješniji brend svih vremena? Time se pozabavio jedan moj prijatelj. Najuspješniji brend svih vremena je Isus. To je jedini brend koji postoji već 2000 godina. Svaka marka, da bi uspjela, treba neku mladu zvijezdu, kao Ronalda ili Borisa Beckera, ili Michaela Jordana. Kad dobiju takve ljude, onda su bar 10 godina sigurni u uspjeh svog brenda. Što je s našim brendom? Jednu djevojku iz Međugorja odveo sam u Westport na 3 tjedna da nauči engleski. Rekla je da joj je bilo lijepo. Bila je posvuda s mladima: na logorovanju, na bazenu, u brdima, na rijekama… Onda je otišla na Misu i upitala se gdje su svi ti mladi. Gdje su mladi? Hoće li se iz Međugorja vratiti kući i onda dovesti još mnoge druge? Ja sam prestar da bih dalje predstavljao naš brend. Kosa mi je sijeda. Za nekoliko godina ne će me biti. Tko su ti mladi koji će se vratiti kući i reći: ja predstavljam Isusov brend u svojoj zemlji i u cijelom svijetu?! Postoji samo jedan način da sačuvamo svoju vjeru: moramo je davati drugima. Samo kad svoju vjeru daješ drugima znaš da je imaš.
