Zatim nam je pokazano kako se dobro i raskajano treba ispovijedati. A sada - u nastavku ove predivne kateheze oni nam pokazuju sve što trebamo znati o svetom događanju u Svetoj misnoj žrtvi i kako doživjeti Misu svim srcem.
Ovo svjedočanstvo što ga iznosim želim da dođe do svih na cijelome svijetu, na veću slavu BOŽJU i na spasenje i svakog pojedinog, koji svoje srce hoće otvoriti GOSPODINU. Želim i moram ovo svjedočiti, da bi mnoge Bogu posvećene duše iznova rasplamsale vatru ljubavi prema Kristu; oni, čije ruke imaju veću moć donijeti KRISTA na zemlju, da postane našom hranom; a drugi, da ostave 'naviku' samo površno GA primati, i da iznova divljenjem i čuđenjem dozive dnevni susret s LJUBAVLJU. Ovo svjedočim da bi moja braća i sestre laici po svem svijetu svaki put još dublje srcem doživljavali ovo najveće od svih čuda: sudjelovanje u slavlju svete Euharistije.
Bilo je to u predvečerje svetkovine Blagovijesti. Mi, članovi molitvene skupine, otišli smo na svetu ispovijed. Nekoliko žena iz molitvene skupine propustile su te večeri otići na ispovijed i htjedoše se ispovjediti slijedećeg dana prije Sv. Mise. Kad sam slijedeći dan, na svetkovinu, malo zakasnila u crkvu, nadbiskup i svećenici već su se uspinjali na oltar. U tom trenutku Majka Božja progovori mi tako slatkim i nježnim glasom, koji čovjeka preplavljuje radošću.
“Danas je za tebe vrlo poučan dan i želim da budeš vrlo pažljiva, jer čega si ti danas svjedok i sve što ćeš doživjeti ovog dana, morat ćeš omogućiti cijelom čovječanstvu sudjelovanje na tome." Bila sam savršeno iznenađena, ne razumjevši što se događa, čvrsto sam odlučila biti pažljivom. Prvo što sam zamijetila, bio je KOR najljepših glasova, koji su tako pjevali kao da su bili daleko, a u trenutcima tako blizu i onda opet izdaleka, kao da su, glazba i pjevanje, bili nošeni šumom vjetra.
Uvodni obred
Gospodin nadbiskup započeo je žrtvu Sv. mise i kad je došao do pokorničkog čina, reče Presveta Djevica: “Moli sad Gospodina iz dubine svoga srca za oproštenje svih tvojih promašaja. Moli GA za oproštenje zato, jer si GA uvrijedila; jer tako ćeš imati povlasticu sudjelovati u Sv. Misi.“ Sigurno sam tada u djeliću sekunde pomislila: “Ali ja sam ipak u stanju BOŽJE milosti, jer sinoć sam se tek ispovjedila.“
Nebeska Majka mi je odgovorila:“I ti stvarno misliš, da od sinoć nisi uvrijedila GOSPODINA? Dopusti, da te podsjetim na nekoliko događaja. Kad si danas izašla iz kuće, da bi ovamo došla, približila ti se djevojka, koja ti pomaže kod kuće da bi te nešto zamolila. Ali budući da već kasniš i bila si u žurbi i stoga si bila napeta, nisi joj baš uljudno odgovorila. To je bila s tvoje strane pogreška protiv kršćanske ljubavi prema bližnjemu, I sad još uvijek hoćeš tvrditi da nisi Boga uvrijedila…?“
“Na putu ovamo autobus ti je prepriječio put. Gotovo te pregazio, s ti si tom jadnom vozaču, tom tvom bližnjemu, puno nedoličnih izjava, umjesto da si došla na vrijeme izmoliti svoju molitvu i tako se pripremiti na Sv. misu. Pomanjkala si u ljubavi prema bližnjem i izgubila si mir i strpljivost. I usprkos tom kažeš, da nisi povrijedila GOSPODINA…?“
“I stoga dolaziš u posljednjem trenutku, kad procesija sa svećenicima ulazi u crkvu, slaviti žrtvu Sv. mise… a ti ćeš sada sudjelovati u tome slavlju bez ikakve priprave…“ A ja odgovorih:-“ Da, moja Majko, ništa više ne govori. Prestani. Ne podsjećaj me dalje na sve te pogreške u mojem ponašanju, jer ću inače umrijeti od stida i kajanja.“
“Zašto morate doći u posljednjem trenutku? Trebate već ranije biti u crkvi, da biste izmolili molitvu i zamolili GOSPODINA da pošalje SVOJEGA DUHA SVETOG, da vam dadne duha mira i pomirenja, i da potjera uz vas duh ovog svijeta, dnevnih briga, osobnih problema i rastresenosti, da biste bili sposobni ispravni i dostojno doživljavati taj tako sveti trenutak EUHARISTIJE. Ali vi tek dolazite, kad je slavlje započelo, i i sudjelujete u njemu kao da bi to bio neki bilo koji događaj, a da se niste na neki način duhovno pripremili za to. Zašto? To je doista uvelike čudno. Vi ste u trenutku najvećeg dara od SVEVIŠNJEG, ali to ne znate tako visoko cijeniti.“
To je bilo sada dosta. Osjećala sam se tako loše, budući da je bilo toga beskrajno mnogo zašto sam morala moliti Boga za oproštenje; ne samo zbog krivog ponašanja ovog dana, nego prije svega za mnogo puta, u kojima sam – tako kao i mnogi drugi – štoviše većina, jednostavno čekala dok svećenikova propovijed završi, prije nego bi sama unišla u crkvu. Za sve te slučajeve, kojih nisam bila svjesna ili ih jednostavno nisam htjela razumjeti, što to znači biti u crkvi i sudjelovati pri Svetoj misnoj žrtvi. Za sve te mnoge slučajeve, u kojima je moja duša bila puna teških grijeha, a ja se usudila usprkos tome sudjelovati na Svetoj misi, morala sam zamoliti za oproštenje.
Slava
Bio je crkveni blagdan i pjevala se Slava. Naša Gospa rekla mi je: - “Slavi i veličaj sa svom svojom ljubavlju PRESVETO TROJSTVO; potpuno priznajući se NJEGOVIM stvorenjem.“
Odjednom, kako je bila posve drugačija ova SLAVA onog blagdana! Odjednom se ugledah na jednom jako udaljenom mjestu, pred veličanstvenom sadašnjošću prijestolja BOŽJEGA. Sve je bilo puno svijetla, a ja sam bila ispunjena beskrajnom ljubavlju i puna zahvalnosti ponavljala uvijek iznova:“Zahvaljujem TI radi velike slave TVOJE, hvalimo TE, klanjamo TI se, slavimo TE, zahvaljujemo TI, GOSPODINE i BOŽE, KRALJU nebeski, BOŽE OČE Svemogući…“ I predstavih si očinsko lice nježnog OCA puna beskrajne dobrote…- “GOSPODINE ISUSE KRISTE, jedinorođeni SINE, GOSPODINE BOŽE, JAGANJČE BOŽJI, SINE OČEV, KOJI oduzimaš grijehe svijeta…“ i odjednom stajao je ISUS preda mnom, licem ispunjenim nježnošću i beskrajnim milosrđem…“Jer TI si jedini SVET, TI si jedini GOSPODIN, TI si jedini SVEVIŠNJI, ISUSE KRISTE, sa SVETIM DUHOM…“ Bog lijepe LJUBAVI; ONAJ, KOJI je u ovom trenutku doveo do drhtanja i potresenosti cijelo moje biće i moj život…
Iz dubine sam srca molila:“GOSPODINE, oslobodi me od svih zlih duhova. Moje srce pripada posve TEBI, o moj GOSPODINE. Pošalji mi TVOJ mir, da bi iz ove Euharistije zadobila najveću korist za moje duhovno spasenje i da bi moj život mogao donijeti najbolje plodove. DUŠE BOŽJI, SVETI DUŠE, promjeni me, djeluj u meni, vodi me i pokazuj mi put! O BOŽE, daruj mi darove, koji su mi potrebni, da bi tebi bolje služila…!“
Služba Riječi
I tako dođe vrijeme za SLUŽBU RIJEČI, a Presveta Djevica tražila je ponavljanje za njom:“GOSPODINE, danas želim posve brižljivo slušati TVOJU RUJEČ i donijeti bogate plodove. Neka TVOJ DUH SVETI tako očisti i pripravi tlo moga srca, da TVOJA RIJEČ raste u meni i dobro se razvija. Očisti moje srce i moju dušu da zato budem spremna i dostojna.“
“Ja želim, da pažljivo slušaš čitanje i cijelu svećenikovu propovijed. Sjeti se da u Bibliji stoji: 'RIJEČ BOŽJA ne vraća se natrag bez ploda.' (Usp. Iz 55,10-11; 2 Kor 9,10) Kad pažljivo slušaš, ostat će nešto od svega što slušaš u tebi. Moraš onda pokušati za vrijeme cijelog dana razmišljati o tim riječima, koje su ostavile trag, drugi put je cijelo Evanđelje; ili možda također samo jedna jedina riječ: svakako ono, što u tebi ostane, trebaš kušati u ostatku dana i radovati se njegovom ukusu. I onda će se ta RIJEČ u tebi 'utjeloviti', budući da je to način koji mijenja život, u kojem se jednostavno dopušta da BOŽJA RIJEČ mijenja samog pojedinca.“
“I sad pak reci GOSPODINU, da si ovdje da bi to slušala, da ti to rado želiš, da ti on to treba objaviti u tvom srcu.“
Ponovno se zahvali Bogu, koji mi je dao prigodu čuti NJEGOVU riječ, i zamoli GA za oproštenje, da mi je srce bilo tako otvrdnulo kroz sve te duge godine, da sam svoju djecu učila samo nedjeljom ići u crkvu, jer je to upravo Crkva zapovijedala i tražila, a ne iz ljubavi i iz potrebe ispuniti se BOGOM…
Ja koja sam prisustvovala tolikim slavljima Euharistije najčešće iz obveze i društvenih prilika, i tim vjerovala da ću biti spašena. Nikad mi ni u snu nije palo na pamet živjeti i doživljavati Svetu misu. Još manje sam gubila vrijeme usmjeravati svoju pažnju pri čitanju ili svećenikovoj propovjedi.
Koju sam bol osjećala u svom srcu za sve godine, koje sam tako izgubila i koje su mi bile beskorisne! Sve zbog mojeg neznanja!...Koliko površnosti pokazujemo u slavljima Svete mise, na koju dolazimo, jer se radi o svadbi, jer je zadušnica ili jednostavno jer je to nama jedna obaveza, budući da nas moraju vidjeti ljudi iz tako zvanog društva! Koje neznanje spram naše Crkve i spram sakramenata! Kojom se pak nekorisnošću bavimo i koje je to gubljenje snage i vremena, kad se dalje obrazujemo i želimo biti u prolaznim stvarima svijeta na “najnovijem stupnju“, koje mogu nestati od jednog trenutka do drugog i onda stojimo bez ičega, i koji nam na nikoji način ne služe na koncu života produžiti ga za jednu minutu! I usprkos svemu ništa ne znamo o onome što nam može donijeti malo neba na zemlju i zatim nam zaslužiti 'vječni život'! ništa ne znamo o tome, a hoćemo biti obrazovane žene i ljudi…!
Prinos darova
Trenutak kasnije počela je priprava darova, a Blažena Djevica reče:“Moli ovako:““GOSPODINE, sve TI prikazujem što ja jesam, što imam, što mogu, sve to polažem u TVOJE ruke. Izgrađuj TI, o GOSPODINE, od ovoga malo i jadnoga, što jesam. Po zaslugama TVOJEG SINA, promjeni me o NAJUZVIŠENIJI BOŽE. Molim TE za moju obitelj, za moje dobročinitelje, za svakog pojedinog člana našeg apostolata, za sve osobe koje nas napadaju, za sve one koji su se preporučili mojoj siromašnoj molitvi…Pouči me, kako položiti svoje srce na zemlju njihova puta, da njihov životni put ne bude tako tvrd i neka osjete pod svojim nogama nježnost LJUBAVI na svom putu…Tako su molili sveti, i tako ja želim da i vi molite.“
I tako traži Isus, da raširimo svoja srce po tlu, da ne ostaje grubost puta. Nego da im olakšamo i preuzmemo boli svakog koraka. Godinama kasnije pročitala sam i našla sam u molitvenoj knjižici jednog sveca, koga jako štujem – naime svetog Jose Maria Escriva de Balager – sličnu molitvu, koju me je naučila Presveta Djevica. Može biti da je ovaj svetac, pod čiju se zaštitu stavljam i njemu se preporučujem, svojim molitvama priredio veliku radost.
Iznenada započeli su ustajati mnoštvo likova u crkvenim klupama, koje prethodno uopće nisam bila vidjela. Izgledalo je kao da izlaze iz boka svakog pojedinog čovjeka, koji je bio u katedrali, izlazi bočno jedna druga osoba, koje se preobrazuju u mlade i lijepe likove. Bili su obučeni u svjetleću bijelu odjećo (tuniku), i izađoše iz klupa u središnji prolaz crkve i uđoše svečano oltaru.
Naša Majka reče:“Dobro pazi, to su anđeli čuvari svakog pojedinog čovjeka ovdje nazočna. Sad je trenutak, u kojem anđeo čuvar svakog vjernika donosi darove i molitve na oltar GOSPODINU.“
U onom trenutku bila sam potpuno iznenađena i svladana, budući su ta bića imala tako lijepa lica koja su tako zračila tajanstveno i predivno, što se ne da jednostavno opisati niti čovjeku predstaviti. Crte lica su tako lijepo i predivno zračile. Bile su žensko mekane, ali njihova tijela građa, njihove ruke i njihov lik bili su jedino muškarac. Bose noge nisu dodirivale tlo, nego kretale su se klizeći, kao da lebde na zemlji. Ta procesija nebeskih likova bila je vrlo lijepo dojmljiva.
Neki od njih imali su u svojim rukama nešto slično zlatno-sjajnim posudama, iz kojih je izlazilo bijelo-zlatno svijetlo, uz to reče Majka Božja:“To su anđeli čuvari osoba koje prikazuju ovu Svetu misu s mnogim nakanama. To su anđeli čuvari, koji su uistinu svjesni, što znači ovo svijetlo. To su anđeli onih, koji imaju nešto što će ponuditi i prikazati GOSPODINU…“
“Prikažite u ovom trenutku sve, ponudite GOSPODINU vaše brige, vaše boli, vaše snove i zanose, vaše žalosti, vaše radosti i vaše molbe. Sjetite se, da Sveta misa ima beskrajnu vrijednost, - i upravo stoga budite velikodušni u žrtvovanju i prikazivanju vaših molbi i nakana.“
Iza prvih anđela išli su drugi, koji nisu ništa držali u svojim rukama. Stajali su s praznim rukama. Blažena Djevica reče:-“to su anđeli čuvari ljudi, koji su doduše ovdje, ali koji nikad ne žrtvuju nešto, koji se uopće ne interesiraju doživjeti svaki liturgijski trenutak Svete misne žrtve i koji ništa ne prikazuju što bi se trebalo donijeti pred oltar GOSPODINOV.“
Posve na koncu išli su drugi anđeli, koji su ostavljali vrlo žalostan dojam. Išli su prema oltaru sa sklopljenim rukama na molitvu i s pogledom oborenim dolje.-“to su anđeli čuvari ljudi, koji su ovdje i usprkos tome nisu nazočni. To znači: to su oni koji su silom došli, ili su došli na Misu zbog jednog kompromisa ili društvene obaveze, ali sami ne žele nazočiti žrtvi Svete mise. I ti anđeli čuvari idu žalosni, budući ništa nemaju što bi mogli donijeti na oltar, osim svojih molitava.“
“Ne žalostite tako svoje anđele čuvare… Molite jednostavno mnogo. Molite za obraćenje grješnika, za mir u svijetu, za članove vaših obitelji, za vaše susjede, za one koji su se preporučili u vaše molite. Molite, tražite, vapite mnogo, ali ne samo za sebe, nego i za druge – prije svega za neprijatelje.“
“Sjeti se, da se GOSPODINU najviše sviđa kada sami sebe ponudite kao žrtvu zadovoljštine, da ISUS, kad silazi u žrtvi Svete mise s neba na zemlju, promjeni i izmjeni sve same SVOJIM vlastitim zaslugama. Kako ponuditi i prikazati OCU sama sebe? Ništavilo, siromaštvo i grješnost samog sebe; - ali kad se sve to žrtvuje ili prikaže sjedinjenje sa ISUSOVIM zaslugama, onda je to ugodno nebeskom OCU.“
Ona drama, ona procesija bila je predivna i vanzemaljski lijepa, da bi ju se teško moglo uspoređivati s nečim drugim. Sva ova nebeska bića pokleknuše pred oltarom. Jedni ostaviše svoje darove na pod, drugi kleknuše tako duboko da je njihovo čelo dodirnulo pod. I kad su svi došli na oltar, bili su mojim očima nevidljivi i iščeznuše iz mojeg vidika.
Svet
Dođe kraj predslovlja, i kad je sabrani Božji narod uskliknuo:“Svet, svet, svet“ iščezlo je odjednom sve što je bilo iza svećenika, koji slaviše Sv. misu. S lijeve strane nadbiskupa pozadi pojaviše se u kosom pravcu tisuće anđela, malih i velikih, s ogromnim krilima i s posve malim krilašcima, kao i bez krila, obučeni u bijelu odjeću koja je bila slična bijelim albama svećenikovim i ministranata.
Svi su klečali s rukama sklopljenim na molitvu i prignuli u strahopoštovanju svoje glave. Čula se predivna glazba kao kad bi mnogi korovi pjevali s najrazličitijim glasovima, i svi zapjevaše i s BOŽJIM narodom uskliknuše: svet, svet, svet…
Pretvorba
Došao je trenutak Pretvorbe, čas najdivnijeg čudesa nad čudesima… S desne strane nadbiskupa prema pozadini, opet dijagonalno, pojavilo se mnoštvo osoba. Bili su obučeni u jednakoj gornjoj odjeći (tunika) pastelnih boja: rozacrvenih, zelenih, nebeskoplavih, ljubičastih i žutih. Kratko rečeno, vrlo različitih mekih i svijetlih tonova boja. Njihova lica zračila su isto tako radošću. Svi su izgledali iste dobi. Moglo se vidjeti (ja ne mogu reći zašto), da su to bili ljudi različite dobi, ali svi su bili istih lica, bez bora i sa nekim blaženim izrazom lica. Isto tako svi su klečali pri odzvanjanju “Svet, svet, svet GOSPODIN…“
TADA REČE NAŠA “Draga Gospa“: - “To su svi sveci i blaženi s neba a među njima nalaze se i duše vaših članova obitelji, koji se već sad raduju BOŽJOJ NAZOČNOSTI“. I najednom vidjeh NJU, Presvetu Djevicu Mariju, odmah izravno s desne strane nadbiskupa…, korak dalje iz glave glavnih slavitelja, gdje se nalazi nešto uzdignuto iznad poda, kako kleči na vrlo finim i dragocjenim tkaninama, koje kao da su prozirne i istodobno svjetleće, poput kristalno bistre vode. Tu je klečala Presveta Djevica Marija sklopljenih ruku, i gledala je pažljivo i sa strahopoštovanjem prema slavitelju. Odonud mi je govorila, ali sasvim tiho, izravno u moje srce, ne gledajući u me.
-“Zar ne, iznenađuje te, što me vidiš iza nadbiskupa? Ali to upravo mora biti tako…Usprkos velikoj ljubavi, po kojoj mi je dodijeljen moj SIN, nijemi dodijelio dostojanstvo i moć, koju je darovao jednom svećeniku: naime, NJEGA dnevno donositi mojim rukama u ovaj svijet kao što to čine svećenikove ruke iz dana u dan. Zato toliko puno poštujem i cijenom svećenike i pred svim čudom, koje Bog po njemu čine, to me jednostavno prisiljava na tom mjestu, pasti na koljena.“
Moj BOŽE, koliko dostojanstva, koliko milosti izlijeva GOSPODIN na svećenikovu dušu. I o tom ne vodimo računa, a možda ni sami svećenici nisu toga svjesni!
Pred oltarom počeše se postavljati nekoliko sjena osoba sive boje, držeći uzdignute svoje ruke prema gore. O tom reče Presveta Djevica: -“To su 'siromašne duše' čistilišta, koje čekaju na vaše molitve, da bi se odmorile i olakšale svoje muke. Ne posustajte moliti za njih. Te 'siromašne duše' molit će onda i za vas, ali za same sebe ne mogu ništa više činiti. Vi ste ti koji možete pomoći ovim 'siromašnim dušama', da se oslobode čistilišne vatre, da dospiju do vječnog gledanja Boga i da MU se mogu radovati dovijeka.“
“Ti dakle vidiš, ovdje sam nazočna sve vrijeme…“, nastavila je Majka Božja, “Ljudi posjećuju i hodočaste moja ukazanja, i to je štoviše u redu i dobro zbog mnogih milosti koje se primaju na tim mjestima. Ali jamčim ti, ni na jednom mjestu moga ukazanja, ni na jednom djelu svijeta nisam nazočna kao na Svetoj misi. Na podnožju oltara na kojem se slavi Sveta misa, moći ćete me uvijek sresti. Boravim i na podnožju svetohraništa i ostajem zajedno s anđelima, budući da sam uvijek kod NJEDA i s NJIM.“
Prelijepo lice Majke Božje – kao i sva druga zračeća lica- u tom trenutku dok se pjevalo “Svet“, gleda ti ih kako kleče sa sklopljenim rukama i u očekivanju onog velikog čuda, koje se po svem svijetu obavlja, i uvijek iznova ponavlja, bilo je već kao da si u samom nebu. Uopće ne misliti na to da ima ljudi, koji su među vama, koji nisu u ovom trenutku usredotočeni, već rastreseni i pričaju… S velikom boli u srcu sd govorim ovo: ima puno više muškaraca, više nego žena, koji jednostavno ostaju stajati i prisustvovati ovom događaju prekriženih ruku, kao da GOSPODINU žele iskazati čast stojeći, takoreći svejedno je to, dakle izrazom ravno dušnosti.
Blažena Djevica reče: “Reci čovječanstvu, čovjek nije nikad više čovjek nego kad kleči pred BOGOM.“
Slavitelj izgovara “riječi pretvorbe“. Nadbiskup je bio normalne visine, ali odjednom je počeo rasti, i ispunio se nekim zračećim svjetlom, nadzemaljskim svjetlom, koje je svjetlilo između bijelog i zlatnog, obavilo ga i zračio je tako snažno svojim licem, tako da njegove crte nisu bile više za prepoznati. I kad je podigao Hostiju, vidjeh njegove ruke i na rubu ruku nosio je znak, iz kojeg je izlazilo veliko intenzivno svjetlo. Bio je to ISUS!...Bo je to ON, koji je SVOJIM TIJELOM okružio tijelo slavitelja, kao da je ON nježno i s puno ljubavi okružio i obujmio nadbiskupove ruke. U tom jedincatom trenutku započela je rasti Hostija i postajala je sve veća i u njoj se pojavi predivno ISUSOVO lice, kako gleda SVOJ narod.
Instinktivno htjedoh oboriti svoju glavu a „Naša draga Gospa“ reče slijedeće:“ne obaraj svoju glavu, nego podigni svoj pogled, promatraj NJEGA, gledaj GA izravno i ne izmiči NJEGOVU pogledu i ponavljaj molitvu iz Fatime: 'GOSPODINE, vjerujem u TE, klanjam TI se, uzdam se u TE i ja TE ljubim! Molim TE, oprosti onima koji ne vjeruju u TE, ne klanjaju TI se, ne uzdaju se u TE i ne ljube Te. Opraštanje i milosrđe…'. A sad reci MU, kako GA veoma ljubiš, iskaži svoje poštovanje KRALJU KRALJEVA.“
I ja sam tako govorila NJEMU. Činilo mi se kao da ON samo mene gleda iz ogromne Hostije. U nutrini znala sam, da ON promatra – s puno LJUBAVI – na isti način svakog nazočnog… Zatim obori glavu toliko dok mi čelo nije dodirnulo pod, tako kao što su to prethodno učinili svi anđeli i blaženici s neba. Možda u djeliću sekunda razmišljala sam o tome, kako je moguće, da se ISUS pojavi u liku slavećeg svećenika i istodobno također vidljiv u velikoj Hostiji, koja je ponovno postala malenom kao prije pri spuštanju svećenikovih ruku. Niz moj obraz kotrljale su se velike suze. Lice mi je bilo od tog posve mokro i ne mogu izaći iz mojeg stanja čudesnog divljenja.
Odmah zatim izgovorio je nadbiskup riječi pretvorbe nad vinom a istodobno s njegovim riječima započelo je sijevati i zračiti na nebu i pozadini. Odjednom nije bilo više zidova ni krova u crkvi. Sve je bilo mračno, zračilo je samo ono sjajno svjetlo na oltaru.
I odjednom vidjeh gore u zraku ISUSA; razapeta, s glavom što je pala na njegove grudi. Poprečni krakovi križa nosili su velike i jake ruke. I iz sredine tog jarkog svjetla izletjelo je svjetlašce kao neka krijesnica ili neki vrlo mali sjajni golubić, i letio je cijelom lađom crkve, da bi se napokon spustio na lijevo rame gospodina nadbiskupa, koji je još uvijek predstavljao i bio ISUS, budući da sam jasno mogla vidjeti i razlikovati NJEGOVU dugu kosu i NJEGOVE sjajne rane i NJEGOVO veliko tijelo, ali NJEGOVO lice ne vidjeh.
A gore, raspeti ISUS, NJEGOVO lice bilo se oborilo ka desnoj stani ramena i sve što se moglo vidjeti od NJEGOVOG lica, i NJEGOVIH ruku, bilo je iznakaženo, prebijeno i puno rana. Na desnoj strani otvorila se jedna rana na NJEGOVIM grudima a krv je izbijala u valovima prema lijevoj strani, i na desnu stranu tekla je – naslućujem – voda, ali bila je prozirna i jasna, činilo se kao da je to rijeka nekog natprirodnog svjetla, koje teče na desno i na lijevo na nazočne vjernike. Začudilo me, koliko je bilo krvi koja je tekla prema kaležu i pobojah se da bi se već kalež prelio i Krv bi tekla preko samog oltara i onda bi ostala ogromna krvava mrlja, ali nijedna jedina kaplja nije pala!
U tom trenutku reče Sveta Djevica:-„To je čudo nad čudesima. Već sam ti često kazala, za GOSPODINA nema vremena ni prostora u trenutku pretvorbe, sijela se zajednica vjernika i suslavitelja premješta u podnožje brda Kalvarije, točno u trenutku razapinjanja ISUSA KRISTA.“
Može li to sebi netko predstaviti? Naše oči ne mogu to vidjeti ni zamijetiti, ali mi smo svi tamo u tom trenutku kad GA se razapinje na križ. ON moli OCA za oproštenje, ne samo za one koji GA ubijaju i muče, nego moli i za oproštenje svakog pojedinog našeg grijeha:“OČE, oprosti im, jer ne znaju što čine!“
Od onog dana molim sve, i svejedno mi je kad me se stoga drži ludom, da trebaju kleknuti – pasti na koljena, da trebaju pokušati sa svim svojim srcem i svim svojim osjećajima, zašto su spospbni, doživljavati ovu poslasticu, koju nam GOSPODIN daruje u SVOJOJ dobroti.
Oče naš
Kad smo započeli moliti Oče naš, sam GOSPODIN mi po prvi put za vrijeme ove svete Misne žrtve reče:“Dobro pazi, JA hoću, da moliš s najvećom iskrenošću i sudjelovanjem, koje možeš ostvariti, i da se upravo u ovom trenutku sjetiš osoba ili ljudi, koji su ti u tvom životu nanijeli najviše boli, patnje i zla, da ih u tom trenutku zagrliš i prisloniš na svoje grudi i rekneš duboko iz svoga srca slijedeće riječi:-“U ime ISUSOVO opraštam ti i želim ti mir. U ime ISUSOVO molim te za oproštenje i želim si mir od tebe.' – I ako ta osoba zaslužuje mir. Ona će ga i zadobiti i dobo će joj biti i na taj način će puno dobra primiti. Ali ako ta osoba nije sposobna otvoriti se miru, pusti ga u svoje srce, taj mir vratit će se u tvoje srce. Ali ja ne želim, da zadobiješ mir i dadneš ga drugim osobama, ukoliko nisi najprije spremna oprostiti i taj mir najprije osjetiti i imati u svom srcu.“
“Pazite na to, što radite.“ – nastavio je dalje GOSPODIN – “Uvijek iznova govorite u 'Oče našu': Oprosti nam duge naše, kako i mi opraštamo dužnicima našim. Ako ste samo spremni oprostiti ali ne i zaboraviti, kako to mnogi uvijek naglašavaju, onda stavljate i Bogu uvjete za poroštenje. Vi kažete, oprosti mi, molim, samo toliko koliko sam spreman oprostiti, i baš ne više i ne mane.“
Ne mogu baš objasniti moju bol i moje kajanje, koje me snašlo, kad sam odjednom shvatila, kako vrlo možemo povrijediti GOSPODINA i kako sami sebi nanosimo štetu i sebe možemo vrijeđati s uvrijeđenošću, s osjećajima ljubomore i mržnje, i drugim užasnima načinima ponašanja, koje najčešće nastaje, od kompleksa manje vrijednosti i preosjetljivosti. Ja sam oprostila, od svog srca sam oprostila. I izmolila sam za oproštenje, koji su me ikad povrijedili, da bi zadobila GOSPODINOV mir i da bi ga osjetila u dubini svoje nutrine.
Slavitelj reče:“… daruj nam mir i jedinstvo… i zatim: Mir GOSPODNJI neka je sa svima vama…“
I sasvim iznenada vidjeh, da je između nekih ljudi, koji se zagrliše (ne kod svih), započelo u sredini sjati vrlo jako svjetlo, i odmah sam znala, to je bio ISUS, i naslonih se gotovo na osobu uz mene da bih je zagrlila. I tako osjetih zaista i stvarno također grljenje samog GOSPODINA u tom natprirodnom svijetu. To je bio ON sam, koji me je zagrlio da bi mi podario SVOJ mir, jer u tom trenutku odjednom sam bila sposobna oprostiti i potjerati iz svog srca svu bol suzdržanost prema drugim ljudima. I to toliko jako si ISUS želi provesti zajedno s nama taj trenutak radosti, zagrliti nas i poželjeti nam i ostaviti SVOJ MIR.
Sad dođe trenutak pričesti svih suslavećih svećenika. Tad primijetih nazočnost svih svećenika na nadbiskupovu mjestu. I kad je on primio Svetu Pričest, reče Presveta Djevica:
“Ovo je pravi trenutak za glavnog slavitelja i svećenika koji su ga pratili molitvom. Dakle, ponavljaj za mnom: 'GOSPODINE, blagoslovi ih, posveti ih, pomozi ih, održi ih čistima, ljubi ih, zaštiti ih, održi ih u SVOJOJ ljubavi…' Mislite pri tome na sve svećenike cijeloga svijeta, molite za sve Bogu posvećene osobe i redovnike…“
Ljubljena braćo, to je pravi trenutak u kojemu moramo moliti za vas, budući da ste vi Crkva, važni dio Crkve, kao što smo mi laici također Crkva. Često mi laici tražimo toliko puno od svećenika, ali nismo sposobni za njih moliti, razumjeti ih, da su i ono samo ljudi, razumjeti i cijeniti njihovu usamljenost njihovo biti-sam-ostavljen, čim je svećenik tako često okružen.
Jednostavno moramo razumjeti, da su svećenici ljudi kao mi, koji potrebuju puno razumijevanja, prije svega, i pazite, potreban im je osjećaj i tankoćutnost, potrebuju posebno naše poštivanje, budući da svoj život daju za svakog potrebitog od nas, kao i ISUS. Oni su mu se zapravo po svemu posvetili.
Gospodin želi, da narod stada, koje je Bog povjerio dotičnom svećeniku, moli za svojeg pastira i tako pomaže njegovom posvećenju, jednog dana, kad već dođemo na drugi svijet, shvatit ćemo čudo, što ga je GOSPODIN učinio, kad nam je darovao svećenike, koji nam pomažu spasiti naše duše.
Sveta pričest
Ljudi sad izlaze iz klupa polazeći na Sv. pričest. Došao je sad veličanstveni trenutak susreta, čas “pričesti“. I GOSPODIN mi reče: - “Sačekaj trenutak, JA želim, da ti nešto promatraš…“ i tjerana unutarnjima poticajem usmjerih svoj pogled osobi, koja je upravo primila Svetu pričest na jezik iz ruku svećenikovih.
Uz to moram objasniti, da je to bila osoba iz naše molitvene skupine, koja se prethodno predvečerje nije više mogla ispovjediti i zato se ujutro ispovjedila prije Mise. Kad je sad svećenik položio tijelo GOSPODINOVO na njezin jezik, sijevnula je zraka svjetlosti i toj je ženi bijela-dubokozlatna svjetlost prožela najprije kralježnicu, zatim rub hrptenjače, ramena i glave. GOSPODIN mi tada reče:
„Tako je to, kad uživam zagrliti neku dušu koja dolazi s posve čistim srcem primiti me!“
ISUSOV glas imao je ton osobe, koja je bila vrlo zadovoljna i sretna. Bila sam sasvim zbunjena i stalno sam gledala na tu prijateljicu kako se vraća na svoje mjesto okružena blještavim svjetlom u rukama GOSPODNJIM. Pomislih više na to koliko si čudo tako bezbroj puta propustimo, kad pristupamo stolu GOSPODNJEM s našim malim i velikim pogreškama da bi primili ISUSA, kad to treba i može biti tako veselo slavlje.
Više puta kažemo, nema toliko svećenika da bi svakog trenutka uvijek iznova mogli ispovjediti svoje grijehe. Problem nije zacijelo ispovjediti se iznova svakog trenutka, nego je problem štoviše u tomu, da tako lako i iznova padamo u grijehu i ne prevladamo kušnju. Na drugom mjestu mora se kazati, kad se često toliko trudimo pronaći salon za uljepšavanje i pronađemo dobrog frizera kad moramo negdje poći i kad smo pozvani na slavlje, onda se pak ne traži previše od nas pronaći svećenika, kad je to potrebno, da bi nas ON oslobodio od tog blata, prljavštine duše, upravo od grijeha. Ali ne smijemo biti drski prema ISUSU u svakom bilo kakvom trenutku, kad nam je srce puno užasnog korova.
Kad sam krenula primiti Svetu pričest ponovno mi reče ISUS: - „Posljednja večera bio je trenutak najveće prisnosti sa svojima. U tom času LJUBAVI uspostavio sam Sakrament, koji je bio u očima ljudi najveće ludilo ljubavi i gluposti. Učinio sam se dakle zarobljenikom LJUBAVI. Uspostavio sam sakrament svete EUHARISTIJE. Htjedoh ostati kod vas i među vama do konca vremena, jer MOJA LJUBAV nije mogla podnijeti, da vi, koje sam ljubio više nego SVOJ vlastiti život, ostanete kao siročad…“
Tada sam primila Hostiju – Tijelo GOSPODINOVO - , i imala je posve drugi okus. Bila je to mješavina krvi i tamjana koja me je svu ispunila. Osjetih tako beskrajnu ljubav da nisam mogla zadržati svoje suze… Kad sam se vratila na svoje mjesto i upravo kleknula, reče GOSPODIN: - „Dobro poslušaj…“ I odjednom mogla sam u nutrini razabrati i čuti molitvu jedne žene, koja je sjedila preda mnom, a upravo se bila pričestila.
To što je ona govorila ne otvarajući usta, glasilo je otprilike ovako: „GOSPODINE, sjeti se da je već opet kraj mjeseca, a ja nemam novca da bi plaćala stanarinu, ratu z automobil i školarinu djeci. TI moraš nešto poduzeti da mi pomogneš…Molim t e, pobrini se, da moj muž napokon prestane toliko piti. I molim TE za svojeg sina. Izgubit će daljnju godinu, ako mu ne pomogneš na ispitima koje mu predstoje u ovome tjednu…I ne zaboravi moje susjedu, koja bezuvjetno treba odseliti, da napokon i stvarno odseli, budući da je jednostavno više ne mogu podnositi i izdržati…itd.,itd.“
Najednom reče nadbiskup „Pomolimo se!“ i usade okupljena zajednica na završnu molitvu. ISUS mi reče žalosnim tonom u glasu: „Jesi li pak vidjela i također primijetila? Jesi li postala svjesna toga? Ni jedan jedini put nije MI ova žena rekla, da ME voli. Niti jednom nije mi se zahvalila, što sam JA SVOJE BOŽANSTVO spustio s neba kao dar ljudima, jednom čovječanstvu, također i za nju, da bi ljude uzdigao SEBI. Niti jedan jedini put nije kazala:'HVALA, GOSPODINE!' Bila je to samo duga litanije molbi… i tako se ponašaju gotovo svi, koji ovamo dolaze da bi ME primili.“
„JA sam umro iz ljubavi prema vama i JA sam uskrsnuo, također iz ljubavi, i otad JA čekam iz ljubavi svakog pojedinog od vas… ali vi uopće ne zamjećujete koliko čeznem i žeđam za vašom ljubavi. Sjeti se, JA sam 'PROSJEK LJUBAVI' u ovom uzvišenom, tako bitnom i značajnom času duše.“
Shvaćate li uopće, da ON, koji je SAMA LJUBAV, čezne za našom ljubavlju, moli i prosi, a mi MU ne želimo dati? Zacijelo je gore, nastojimo izbjeći susret s Najvišim oblikom LJUBAVI, s jednom LJUBAVI, koja se prinosi u trajnoj žrtvi.
Blagoslov
I kad je nadbiskup pošao podijeliti završni blagoslov, Presveta Djevica ponovno mi reče slijedeće:“oprez, pazi i gledaj, što činiš… Vi jednostavno 'mašete rukom' umjesto da se prekrižite. Jednostavno ipak misli na to da bi ovaj blagoslov, kojeg u svom životu primaš iz posvećenih ruku svećenika, mogao biti posljednji. Ne znaš da li ćeš umrijeti ili ne, kad izlaziš iz ove crkve. I također ne znaš, da li ćeš još jednom imati prigodu, da ti neki drugi svećenik podjeli svoj blagoslov. Te posvećene ruke daju ti blagoslov u ime PRESVETOG TROJSTVA – i stoga je više nego pravo, da taj znak križa činiš s poštovanjem i pobožnošću, kao da je to posljednji put u tvom životu.“
Neshvatljivo blago Svete mise
Koliko dobročinstava gubimo time, da sve to jednostavno ne želimo razumjeti i niti sudjelovati svaki dan u Svetoj misi! Zašto se malo ne napregnemo da dan započnemo pola sata ranije, jednostavno pola sata ustati ranije, da bi dnevno Svetu misnu žrtvu doživjeli i time primili sav blagoslov i sve milosti, koje GOSPODIN želi izliti na nas?
Svjesna sam već, da svi ne mogu svakodnevno sudjelovati na Svetoj misi zbog svojih uobičajenih obveza, ali barem bi moglo biti moguće dva ili triput tjedno, zar ne? Štoviše, i osim toga, ima toliko mnogo ljudi koji izbjegavaju nedjeljnu Misu s nekim otrcanim isprikama, da imaju malo dijete kod kuće ili čak dvoje ili desetero djece i stoga ne mogu doći na Sv. misu. A kako oni postupaju, kad se radi o nekoj drugoj vrsti važnih obveza - poziv na ručak, posjetiti neku predstavu u kinu - i druge tako 'važne' stvari? Tad jednostavno povedu djecu ili izmjenjuju se - muž polazi na Misu, a supruga pođe kasnije. Ali molim vas ispunite svoju obvezu prema svom GOSPODINU BOGU i STVORITELJU!
Imamo vremena za učenje, studiranje i rad. Imamo vremena za igru, odmor, sport, gledanje televizije, šetanje s psom, čitanje novina i časopisa, ali NEMAMO VREMENA POĆI NA SVETU MISU - ČAK NI JEDNOM TJEDNO. ISUS me zamolio na koncu Sv. mise ostati još nekoliko minuta s NJIM. I ON reče: "Ne izlazite u žurbi i trci odmah iz crkve na koncu Sv. mise. Ostanite jedan trenutak -nekoliko minuta, u mojem društvu, uživajte moju nazočnost i omogućite mi radost, da ste sa MNOM..."
U mojoj mladosti čula sam od nekoga, da GOSPODIN poslije Pričesti ostane u nama pet ili deset minuta. I tako upitah GOSPODINA u ovom trenutku: GOSPODINE, je li to istina i stvarno tako? Koliko dugo TI ostaješ u nama nakon Svete pričesti?
Mislim, GOSPODIN se morao smijati zbog moje gluposti i ovog glupog pitanja, budući da mi je kazao slijedeće: "JA ostajem sve vrijeme, koje ME želiš imati sa sobom. Kad sa MNOM govoriš tijekom dana, dok MI upućuješ samo nekoliko riječi za vrijeme tvojeg dnevnog rada, uvijek ću te slušati. JA sam uvijek s vama. Ali vi ste ti koji ME napuštate i ostavljate SAMOG. Misa je završila i vi odlazite iz crkve, i već je to kraj kršćanskog držanja prema životu i odlukama, to je kraj s ISUSOM. Ispunili ste nedjeljnu obvezu i tim je sve učinjeno, a vi uopće ne mislite na to, da biste ME obradovali da podijelim s vama obiteljski život, barem ovog dana, 'DANA GOSPODNJEG'."
"U vašim kućama i stanovima imate mjesto za sve moguće i često čak posebnu sobu za svaku vrstu djelatnosti: spavaću sobu, kuhinju, blagovalište za objede, itd., itd. I koje je mjesto, kojeg ste napravili za mene? To smije samo biti mjesto gdje ste objesili neku sliku po kojoj pada prašina i čak ne bude pobrisana, nego to mora biti mjesto, gdje se obitelj susreće bar na pet minuta dnevno, da bi zahvalila za dan, za dar života i moliti za sve potrebe ovog dana, vapiti blagoslov, zaštitu i zdravlje... Sve ima svoje mjesto u stanovima, samo JA nemam."
"Ljudi planiraju svoj dan, svoj tjedan, svoj semestar, svoj godišnji odmor itd. Točno znaju kojeg će se dana odmarati, kojeg će dana ići u kino ili ići na svečanosti, kad će posjetiti baku ili unuke, djecu ili prijatelje. Točno znaju kad će se prepustiti zadovoljstvima; ali koliko ima obitelji, koje najmanje jednom mjesečno kažu: 'Danas je dan kad namjeravamo posjetiti ISUSA u svetohraništu (ili tabernakulu).' I onda dođe cijela obitelj MENI, da bi sa MNOM razgovarali, SJELI sučelice meni i sa MNOM razgovarali, MENI pričali KAKO im je u posljednje vrijeme, izložili MI svoje probleme i poteškoće koje imaju, i od MENE izmolili što im je potrebno..., omogućili MI sudjelovati u njihovim poslovima! Kako često se događa tako nešto?"
"JA znam sve. JA čitam u najdubljoj dubini vašeg srca i poznajem vaše najtajnije misli, ali sviđa MI se, kad MI pričate o vašim stvarima. Raduje me, kad mi dopuštate sudjelovati u vašem životu kao članu obitelji, kao najintimnijem i najboljem prijatelju. Kolike milosti čovjek gubi samo stoga, jer MI ne ostavlja nikako mjesta u svojem životu!"
Kad sam onog dana bila s NJIM, a također i mnogo drugih dana, ON nas je redovito poučavao, i danas želim s vama podijeliti ove pouke o ispunjavanju mojeg naloga poslanja, koji mije povjeren. ISUS reče:
"Htjedoh spasiti svoje stvorenje, jer čas, u koji sam vam otvorio vrata neba, bio je jednostavno prepun neizmjernog i nezamislivog bola..." Misli na to, nijedna majka do danas nije hranila svoje dijete vlastitim tijelom, ali JA sam išao do ovog ekstrema LJUBAVI, da bih vam omogućio sudjelovati na MOJIM zaslugama."
"Sveta misna žrtva to sam JA sam. U njoj sam produžio MOJ život i MOJU žrtvu križa uvijek među vama. Bez zasluge MOJEG života i MOJE krvi, što još imate čim biste stajali pred MOJIM Ocem? Ništa, bijedu i grijeh..."
"Vi biste zapravo morali nadvisiti anđele i arkanđele u krepostima, jer oni ne dolaze do uživanja i nemaju to blaženstvo, da me mogu primati kao hranu, a vi to imate. Oni piju samo jednu kapljicu iz izvora Žive vode, a vi ste dobili milost primati MENE samog. Vi imate cijeli ocean Žive vode, da biste pili iz njega..."
Druga stvar, koju mi je GOSPODIN ispričao, bila je slijedeća: ON govori o osobama, kojima je primanje NJEGA i susret s NJIM postao jednostavno navikom i svakodnevnošću. Govori o onima, koji su izgubili svaki osjećaj čuđenja i divljenja ovog susreta s NJIM. I ta "uobičajenost" - to svakodnevno iskustvo - čini određene ljude tako mlakima i tako ravnodušnim, da im jednostavno baš ništa više ne pada na pamet, i ništa novoga, što bi ISUSU rekli kad GA susreću u Svetoj pričesti.
ON mi je govorio upravo o ne malenom broju BOGU posvećenih duša, koje su izgubile oduševljenje darovati se GOSPODINU u ljubavi, i koji su od svog duhovnog poziva učinile samo neku službu i zvanje - kao svaku drugu djelatnost - kojoj se samo toliko predaju koliko je to upravo baš nužno. Upravo ispunjaju svoju dužnost poziva bez osjećaja, za natprirodno događanje...
Zatim mi je GOSPODIN govorio o plodovima, koje treba u nama donijeti svakaPričest. Postoje naime ljudi, koji svakodnevno primaju GOSPODINA i usprkos tomu niša se ne mijenja u njihovom životu. Ima ljudi, koji provode mnoge sate u molitvi i čine mnoga dobra djela, itd., itd. - ali ništa se ne mijenja u njihovom životu. I život koji se ne mijenja, u kojem nema promjena, takav jednostavno ne donosi nikakve plodove za GOSPODINA. Milosti, koje smo primili u slavlju Euharistije, moraju u nama donijeti plod obraćenja, a u odnosu prema našoj braći i sestrama u GOSPODINU moraju proizvesti plod kršćanske ljubavi prema bližnjemu i milosrđe.
Mi laici igramo važnu ulogu unutar naše Crkve. Nemamo pravo odbijati poslanje, koje nam je GOSPODIN dao kao svakom kršteniku, propovijedati naime i širiti "Radosnu vijest". Nemamo pravo primiti sva ta spoznanja za sebe i ne prenositi ih ostalom svijetu. Nemamo pravo pustiti našu braću umirati od gladi, premda imamo toliko, i dovoljno, kruha u našim rukama.
Ne smijemo promatrati kako se ruši naša Crkva, dok udobno sjedimo u našim župama i u našim kućama, a toliko smo pak toga primili od našeg GOSPODINA i još uvijek iznova zadobivamo od NJEGA: NJEGOVU RIJEČ, propovijedi svećenika, hodočašća, BOŽJE milosrđe u sakramentu ispovijedi, čudesno sjedinjenje u sredstvu Života i hrane Svete pričesti, predavanja od ovog ili onog svećenika i propovjednika.
Drugim riječima: Mi primamo toliko puno, a nemamo hrabrosti izaći iz svoje komotnosti, poći posjetiti zatvorenike ili one u popravnim domovima i razgovarati s najsiromašnijim od siromašnih. Kazati im da se ne predaju, da su kao katolici došli na svijet, da ih treba naša, njihova, Crkva i to takve kakvi su sad u svojoj patnji i nevolji. Da te njihove boli i njihove nevolje tu su da druge otkupe, jer po toj žrtvi i tim teškim vremenom zaslužit će "vječni život".
Nismo sposobni poći umirućim bolesnicima u bolnice i kod njih moliti Krunicu Božanskog milosrđa, pomoći im svojom molitvom u ovom teškom trenutku borbe između Dobra i Zla, osloboditi ih od lukavosti i kušnja demona. Svaki se umirući boji, i samo držati njegovu ruku i govorit mu o neizmjernoj Božjoj ljubavi, i govoriti mu o predivnom što ga očekuje u nebu s ISUSOM i Marijom, u zajedništvu s njegovima koji su već pozvani s ovoga svijeta, to tješi i jača umirućeg.
Čas svijeta, u kojem sad živimo, ne dopušta više da polovičnošću proigramo i izgubimo misli i snage. BOGU je nepodnošljiva mlakost. Moramo biti produžene ruke naših svećenika, ići tamo kamo oni ne mogu stići, da bismo obavili posao koji oni više ne mogu ostvariti, da se mogu posve usredotočiti na svoje ovlasti podjeljivanja sakramenata. Ali da bi se to mogločiniti i ostvariti, potrebno je primati ISUSA i prihvatiti GA, s ISUSOM živjeti i NJEVI se hraniti.
Bojimo se previše upustiti s NJEVI ili suviše obvezati - ali kad GOSPODIN kaže: "Najprije traži Kraljevstvo BOŽJE, onda će ti se sve drugo nadodati" (usp. Mt 6,33; Lk 12,31), to znači, sasvim se upustiti i posve se tomu predati. To znači: Kraljevstvo BOŽJE treba se tražiti sa svim i po svim sredstvima i ... zatim upravo otvorit ruke, da bi SVE drugo uz to dobili kao dar. ON je domaćin, jer On je poglavar koji najbolje plaća, Jedini, koji točno zna i za tvoje najmanje potrebe i za njih se brine!
Dragi brate, sestro u GOSPODINU, zahvaljujem vam što ste dopustili, da sam mogla ispuniti poslanje koje mi je povjereno, naime tebi poslati ove stranice.
Slijedeći put, kad prisustvuješ Svetoj misi, doživljavaj ju i živi s njom. Ja znam, da će GOSPODIN i kod tebe ispuniti SVOJE obećanje, kako je rekao: "Nikad više suslavlje Misne žrtve neće biti kao što je bilo ranije" i kad GA primiš... ljubi GA...! Doživi nježnost i blagost, koju se osjeća kad se odmoriš u rani NJEGOVA boka, koja je otvorena i za tebe, i odakle i za tebe teku rijeke "žive vode"... da bi prepustio dar NJEGOVE Crkve, NJEGOVE Majke koju je i nama dao za Majku; da bi i tebi otvorio vrata kuće NJEGOVA OCA, i... da bi te osposobio iskusiti NJEGOVU milosrdnu ljubav i po tom svjedočanstvu preko slavlja Svete Misne žrtve, da i ti uvijek iznova pokušaš uzvratiti i odgovoriti NJEMU tvojom malom ljubavlju.
BOG neka te blagoslovi ove svetkovine uskrsnuća GOSPODNJEG.
Tvoja sestra u našem živom GOSPODINU ISUSU KRISTU.
Catalina
Laička misionarka
Euharistijskog Srca ISUSOVA
«Ja sam s vama
u sve dane...»
(Mt 28,20)
Prepisano iz "SVETA MISNA ŽRTVA - Catalina - svjedočanstvo". Izdaje i odgovara Don Božidar Medvid
(knjižicu možete naručiti na tel./fax: (021) 761-251, Jelsa).
