Snimio je brojne nosače zvuka koji su postigli uspjeh publike i kritike u Europi, Australiji i SAD. Godine 1987. osnovao je fondaciju Medjugorje per l’Infanzia. 1994. pokrenuo je “St. Moritz Piano Festival”, a 2002. pokret “Ars Dei” koji promiče rad mladih europskih glazbenika. Od 1987. predaje glasovir i komornu glazbu u školi Conservatorio della Svizzera Italiana. Član je žirija na mnogim međunarodnim natjecanjima. Pustolovina koja je preobrazila cijeli moj život Tijekom ljeta 1984. provodio sam praznike u jednom mjestancu u švicarskim planinama. Tamo je počela pustolovina koja je nekoliko mjeseci kasnije preobrazila cijeli moj život. U to sam vrijeme bio mlak kršćanin i pomalo sumnjičav prema Crkvi. Tražio sam nešto što nisam uspijevao naći, nešto što bi mojem životu dalo dublju vrijednost.
Često sam se pitao u čemu je pravi smisao ljudskog života i bio sam svjestan da bi u tom traženju i moja ljubav prema glazbi kojom sam se bavio od djetinjstva mogla dobiti novu dimenziju. Dugo vremena bavio sam se transcendentalnom meditacijom i filozofijom, ali zadovoljstvo koje sam u tome nalazio ubrzo se pokazalo iluzornim. Čitajući jedan talijanski časopis naišao sam na čudan naslov: „Gospa se ukazuje… šestoro djece tvrdi da svakog dana vide tajanstvenu Gospođu koja daje poruke mira, ljubavi i pomirenja… Tisuće vjernika, ozdravljenja, obraćenja…“ Nisam vjerovao da u naše vrijeme jedan ozbiljan časopis može objaviti takav tekst! Nekoliko dana kasnije usnuo sam čudan san čije značenje tada nisam shvaćao: ponad jednog brda pojavila se predivna duga čija je svjetlost u meni izazvala osjećaj pravog blaženstva. Ta je slika odjednom nestala, a neka me sila bacila na koljena prouzročivši snažnu fizičku bol.
Probudio sam se pitajući se odakle ta bol budući da je to bio samo san. Na moje veliko čudo, koljena su me doista boljela iako uopće nisam pao! To je bio prvi od znakova koji su me malo pomalo doveli do uvjerenja da Bog u pravom trenutku može dotaknuti ljudsko srce, ostavljajući mu slobodu hoće li ga slijediti ili ne. Od toga dana sve sam češće mislio na tih šestoro mladih i poželio otići u to udaljeno hercegovačko mjesto. Osjećao sam poziv koji je postajao sve snažniji. Krajem studenog te iste godine u jednoj knjižari u Comu našao sam knjigu francuskog teologa Rene Laurentina pod naslovom: „Ukazuje li se Gospa u Međugorju?“ Odluka je bila donesena. Svakako moram otići u to mjesto.
Kao da je vrijeme stalo
U Međugorje sam stigao 19. veljače 1985. s jednom znanicom glazbenicom. Prostor pred crkvom bio je potpuno prazan. Bilo je strahovito hladno, puhao je ledeni vjetar. Pomislih da sam došao na pogrješno mjesto. Ušao sam u crkvu – i u njoj je vladala velika hladnoća. Nije bilo hodočasnika, samo nekoliko domaćih ljudi koji su molili krunicu. Nakon mnogih godina tijekom kojih sam uporno odbijao kleknuti pred svetohraništem, pao sam na koljena… i odjednom u sebi osjetio snažnu radost koju ni danas ne mogu opisati riječima. Sjetio sam se svoga sna… prepustio sam se molitvi Zdravomarija i zvucima pjesama… sve je teklo poput izvora čiste vode. Molitveni program odvijao se na hrvatskom jeziku, trajao je puna dva sata, ali nisam ni primijetio kako je vrijeme prošlo. Kao da je vrijeme stalo. To je bio početak mog obraćenja. Povjerovao sam da se upravo u tom svetohraništu koje sam tako dugo zapuštao, u Euharistiji, nalazi izvor milosti, istine i svega dobra. Poslije Mise ušli smo u sakristiju i tamo susreli vidjelicu Mariju. Pojavio se i jedan fratar s kojim smo za sutradan dogovorili susret u župnom uredu. Bio je to fra Slavko. Čim je saznao da smo glazbenici upitao nas je želimo li svirati u crkvi za vrijeme ukazanja. U podne smo se uspeli na Brdo ukazanja. Snažan hladan vjetar i dalje je puhao bez prestanka. Puteljak je bio kamenit, trnovit, prava muka. Kamenje kao da je simboliziralo kušnje i poteškoće koje susrećemo u životu. Osjetio sam dubok unutarnji mir. S mjesta ukazanja pružao se pogled na Međugorje. Izgledalo mi je kao da sam se vratio u prošlost. Sve je bilo jednostavno i mirno, prava oaza mira.
Po prvi put sam shvatio što znači moliti srcem
Poslije podne pošli smo prema crkvi da probamo Schubertovu Ave Mariju, skladbu koju smo htjeli izvesti za vrijeme ukazanja. Susreli smo jednog fratra koji nam reče: „Nema struje!“. Nije se, dakle, moglo svirati orgulje… Mi smo se nadali da će se struja vratiti… Kad je počela krunica, još smo uvijek bili u mraku… struja je došla u 17.30. U 17.45, kad su Jakov, Ivan i Marija počeli svoj susret s Gospom, iz orgulja su se zaorili zvuci Ave Marije… ne znam što se sa mnom događalo. Mislim da sam tada po prvi put shvatio što znači moliti srcem… obuzeo me osjećaj neizmjerne slobode. Na kraju Ave Marije oko mene se u pobožnoj molitvi okupila skupina međugorske djece. Taj sam znak protumačio mnogo kasnije. Po povratku u Švicarsku razmišljao sam o tome što mi se dogodilo. Zašto baš u Međugorju? Zašto sam morao otići u to siromašno selo, u tu komunističku zemlju da otkrijem tako velike vrijednosti? Zašto sam tek tamo iskusio kršćanstvo? Mislio sam da se možda radi o vatri od slame, o prolaznom oduševljenju, i da će se za nekoliko tjedana sve vratiti na staro, no nije bilo tako. Iako nikome nisam pričao o onome što mi se dogodilo, prijatelji i znanci su primjećivali da sam se promijenio kao osoba i kao glazbenik. Prolazili su dani i tjedni. U nekoliko mjeseci dogodilo se nešto što mi nije uspjelo tijekom godina, kako u duhovnom životu tako i u glazbenoj interpretaciji. Izvana se ništa nije bilo promijenilo, ali moje unutarnje stanje utjecalo je na sve što sam činio. Nikad kao tada nisam bio uvjeren da je vjera snaga koja se prenosi, koju treba prenositi i dijeliti s bližnjima.
Odlučio sam pokrenuti nešto novo
Iste godine u prosincu vratio sam se u Međugorje te ponovno ljeti 1986. Razvilo se iskreno prijateljstvo s fra Slavkom Barbarićem. U ožujku 1987. fra Slavko me pozvao da budem nazočan jednom ukazanju u župnom uredu. Bila je to posebna milost, neočekivani dar. Samo su malobrojni mogli stati u sićušnu prostoriju u kojoj su se događala ukazanja. Toga dana došao je Jakov. Pao je na koljena. Počeo je tajanstven susret s Gospom. Oči su mu zasjale. Micao je usnama, ali se nikakve riječi nisu čule. Dječak je izašao iz našeg vremena i prostora, izgubio dodir s vanjskim svijetom. Sve je bilo vrlo prirodno i jednostavno. Ljudi nepomični. Nevjerojatna tišina. Kao da je vrijeme doista stalo. Nekoliko minuta kasnije Jakov se vratio u našu stvarnost. Ukazanje je završilo. Riječi ne mogu opisati taj događaj. Jedino mogu reći da sam u tim trenutcima pomislio kako je Međugorje doista Božji dar čovječanstvu i Crkvi. Toga sam dana fra Slavku rekao da me međugorsko iskustvo potiče na karitativni rad, napose s djecom. „Ne brini“, reče mi fra Slavko. „Kada dođe vrijeme, Gospa će ti pokazati pravi put“. Tijekom slijedećih mjeseci raspitivao sam se kod raznih humanitarnih organizacija, ali sam primijetio da naginju raznim političkim ili ideološkim doktrinama, pa mi nisu odgovarale. Želio sam organizaciju koja ne bi samo materijalno intervenirala na mjestima gdje vlada potreba, nego bi bila i moralna i duhovna podrška u smislu istinskog kršćanskog bratstva koje sam otkrio u Međugorju. Odlučio sam pokrenuti nešto novo i tako je 31. prosinca 1987. kod notara u Chiassu osnovana fondacija Medjugorje per l’Infanzia. Dva mjeseca kasnije ista je službeno priznata i u Švicarskoj.
Projekti
Samo godinu dana kasnije Fondacija je brojila 600 dobrotvora. Da bih javnost bolje upoznao s njezinim djelovanjem, u Odbor sam pozvao razne osobe iz kulturnog i vjerskog života. Uz njihovu podršku organizirali smo dobrotvorne koncerte u Luganu i tako se stvorila velika obitelj koja je išla istim putem – putem solidarnosti s djecom u potrebi. Prvi projekt bio je izgradnja jedne kuće za potrebitu djecu u Indiji (1989). Slijedile su kuće u Brazilu (1992), u Majčinom selu u Međugorju (1995), vođenje projekata u Rumunjskoj, na Madagaskaru, u Poljskoj, na Kosovu, u Rusiji i u Ukrajini.
Na poziv fra Slavka Barbarića koji je osnivanjem Majčina sela u Međugorju želio bar malo ublažiti posljedice rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Fondacija je sagradila kuću „Pupoljci“. Radovi su počeli početkom 1995. Vojnici UN-a stacionirani u Međugorju besplatno su iskopali temelje. Kuća „Pupoljci“ i još tri kuće u Majčinu selu koje su financirali drugi dobrotvori blagoslovljena je 27. lipnja 1995. Fondacija i dalje pomaže rad Majčina sela, a uključila se i u projekte fra Joze Zovke na Širokom Brijegu.
Gospa mi je dala znak
Tijekom godina prolazio sam kroz radosna razdoblja i kroz teške trenutke, ali vjera koju sam otkrio u Međugorju nije slabila, no 1998. sam se po prvi put suočio sa sumnjama u vezi s iskustvom doživljenim u Međugorju. Obuzele su me dvojbe, napast da sve smatram iluzijom. Tada su se dogodile dvije stvari oje su me ohrabrile da nastavim putem kojim sam krenuo. Dvaput sam susreo papu Ivana Pavla II: 25. veljače 1998. (25. u mjesecu je dan kada Gospa daje poruku u Međugorju) smio sam nazočiti Misi koju je Papa slavio u svojoj privatnoj kapelici, a 20 veljače 1999. (na obljetnicu mojeg obraćenja u Međugorju) ponovno sam ga susreo. Slučajnost? Nisam birao te datume, nisam na njih utjecao. Za mene imaju veliko značenje. I još nešto: nakon druge audijencije slušao sam katehezu o. Livija Fanzage (Radio Maria). Govoreći o ukazanjima u Fatimi i u Međugorju, snažno je naglasio: „Gospa nam često daje potvrdu kroz brojeve, kroz značajne datume“. Ja sam svoju potvrdu dobio.
