Tko zna što vas je sve razočaralo. Sigurni smo da su to bili ljudi. Pokušajte se vratiti i potražiti Isusa. On vas, jamčimo, neće iznevjeriti
Žudio sam za srećom. Htio sam biti jedan od najsretnijih ljudi na cijelome svijetu. Težio sam i za smislom života i tražio odgovore na ova pitanja: Tko sam? Zašto sam ovdje? Kamo idem? Još sam više od toga žudio za slobodom. Htio sam biti jedan od najslobodnijih ljudi na cijelome svijetu. Sloboda mi, međutim, nije značila to da mogu raditi što god želim – to može svatko. Sloboda mi je značila posjedovanje snage da učinim ono što bih trebao učiniti. (Većina ljudi zna što bi trebala učiniti, ali nema snage to uistinu napraviti.)
Počeo sam tragati za odgovorima. Činilo mi se da odgovore svi nalaze u nekoj vrsti religije, pa sam i ja učinio najjednostavniju stvar: otišao sam u crkvu. Mora da sam ušao u pogrešnu crkvu jer sam se od boravka u njoj samo osjećao još gore. Crkvu sam pohodio ujutro, u podne i uvečer, ali nije pomoglo. Po prirodi sam veoma praktičan, pa kad nešto ne ide, odustanem od toga. Tako sam odustao i od religije. Zapitao sam se bi li mi možda prestiž pomogao. Možda bih se bolje osjećao kao neka vrsta vođe koji zastupa neku ideju, sav joj se posvećuje i zbog toga postaje popularan. Na sveučilištu koje sam pohađao, studentski su vođe imali financijske resurse za nešto takvo, i bili su veoma važni. Zbog toga sam se odlučio kandidirati za predsjednika studentskog vijeća prve godine. Pobijedio sam na izborima. Bilo je krasno što su me svi poznavali, što sam donosio odluke i trošio sveučilišni novac na dovođenje zanimljivih predavača koji su mi se sviđali. Bilo je izvrsno, ali se i tome, kao i svemu drugome što sam pokušao, sjaj brzo istrošio. Probudio bih se u ponedjeljak ujutro (obično s glavoboljom od prethodne noći) i pomislio: „Još pet dana!” Preživljavao sam od ponedjeljka do petka, a radovao se samo trima danima u tjednu: petku, suboti i nedjelji. Tada bi se začarani krug ponavljao. Čini mi se da je na sveučilištima širom zemlje bilo jako malo ljudi koji su na tako iskren način pokušavali pronaći smisao, istinu i svrhu života kao što sam ja to činio. Tijekom tog razdoblja, primijetio sam malu grupu ljudi: osam studenata i dva profesora koji su se po nečemu razlikovali od ostalih. Činilo se kao da znaju zašto vjeruju u to što vjeruju. Također je izgledalo kao da znaju kamo idu, da znaju svoj cilj.
Ti ljudi nisu samo pričali o ljubavi, već su se u tom pogledu i angažirali. Kao da su bili iznad svih svakodnevnih pritisaka studentskog života. Čak i kad su svi ostali pokleknuli pod okolnostima, oni su djelovali zadovoljno, mirno i neovisno o svakodnevici. Izgledalo mi je kao da posjeduju unutarnji i stalni izvor radosti. Bili su upravo odvratno sretni. Imali su nešto što ja nisam imao. Kao i svaki prosječni student, htio sam ono što netko drugi ima, a ja nemam. Zbog toga sam se odlučio sprijateljiti s nekima od tih intrigantnih ljudi. Dva tjedna nakon te odluke, sjedio sam zajedno s njima za stolom u prostorijama studentskog saveza. Bilo nas je šestero studenata i dva profesora. Počeo se voditi razgovor o Bogu. Išli su mi na živce, pa sam se okrenuo prema jednoj zgodnoj studentici (prije toga sam mislio da su sve kršćanke ružne), ležerno sam se naslonio (nisam htio da ostali pomisle da sam zainteresiran) i rekao: „Reci mi, što je svima vama tako promijenilo život? Zbog čega su vaši životi toliko drugačiji od života svih ostalih studenata na ovom faksu?” Mora da je ta mlada žena imala vrlo čvrsta uvjerenja. Pogledala me ravno u oči i izgovorila dvije riječi za koje nikad nisam mislio da ću ih na fakultetu čuti kao dio rješenja bilo kakvog problema: „Isus Krist.” „Ma, daj, molim te!” rekao sam. „Nemoj me hraniti s tim smećem. Pun mi je kufer religije, Crkve i Biblije. Nemoj me daviti s religijom!” „Hej, nisam rekla religija. Rekla sam Isus Krist!” izderala se na mene. Rekla mi je nešto o čemu nikad prije nisam razmišljao: da kršćanstvo nije religija. Religija je, naime, kad ljudi pokušavaju doći do Boga svojim dobrim djelima, a kršćanstvo je Bog koji dolazi ljudima preko Isusa Krista i nudi im izravni kontakt. Sveučilišta su vjerojatno najnapučenija ljudima s pogrešnim idejama o kršćanstvu. Nedavno sam upoznao jednog asistenta koji je na predavanju rekao da je „svatko tko uđe u Crkvu automatski kršćanin”. Odgovorio sam mu: „Ako uđete u garažu, znači li to automatski da ste automobil?” Rečeno mi je da je kršćanin onaj tko istinski vjeruje u Krista. Dok sam se tako bavio mislima o kršćanstvu, moji su me novi prijatelji potaknuli na ispitivanje Isusova života. Otkrio sam da ni Buda, ni Muhamed, ni Konfucije nikad nisu tvrdili da su bogovi, ali kako je Isus tvrdio da On jest Bog. Prijatelji su me potaknuli na pronalaženje dokaza o Isusovu božanstvu. Bili su uvjereni da je Isus Bog u ljudskom obličju, da je umro na križu za grijehe čovječanstva, da je pokopan, ali je uskrsnuo tri dana kasnije i kako i danas može promijeniti svačiji život. Mislio sam da je to najobičnija farsa. Bio sam uvjeren da su kršćani totalni idioti. Neke sam i upoznao. Samo sam čekao da neki od njih počnu govoriti na predavanju kako bih ih intelektualno rastrgao. Uživao sam u tome. Smatrao sam da kad bi kršćanin imao ijednu moždanu stanicu, ta bi umrla od usamljenosti.
No, ti su me ljudi uvijek iznova poticali na razmišljanje. Konačno sam prihvatio izazov. Učinio sam to iz ponosa, kako bih im dokazao da su u krivu jer, mislio sam, nema činjenica koje bi potkrijepile njihove teorije. Pretpostavljao sam da u njihovim tvrdnjama nema nikakvih dokaza koji bi se mogli razmotriti. Nakon mnogo mjeseci proučavanja, moj je um došao do zaključka da je Isus morao biti ono što je i sâm tvrdio. To mi je predstavljalo priličan problem. Um mi je govorio da je sve što sam pročitao istina, ali me volja vukla u drugom smjeru. Otkrio sam da je čin postajanja kršćaninom veoma poguban za ego. Isus je izravno izazvao moju volju kako bi mu povjerovala. Parafrazirat ću ga: „Pogledajte! Stojim pred vratima i stalno kucam. Čuje li netko kako ga zovem i otvori vrata, ući ću.” (Otkrivenje 3:20). Nije me bilo briga za Isusovo hodanje po vodi i pretvaranje vode u vino. Naprosto u svojoj blizini nisam htio nikoga tko će mi pokvariti zabavu, a kršćanstvo mi se činilo najbržim putem za uništavanje svakog dobrog provoda. Moj mi je um, dakle, govorio da je kršćanstvo istinito, ali volja je bježala od toga. Kad bih se god našao u blizini tih oduševljenih kršćana, došlo bi do sukoba. Ako ste ikada bili u društvu sretnih ljudi dok ste sami bili jadni, znat ćete koliko vam takvi sretnici mogu dizati tlak. Bili su toliko sretni, a ja tako jadan da sam znao samo ustati i demonstrativno pobjeći iz sobe studentskog saveza. Došlo je do toga da bih legao u krevet u deset sati navečer i ne bih mogao zaspati do četiri sata ujutro. Znao sam da sve to moram izbaciti iz uma prije nego što siđem s uma!
No, glava i srce konačno su mi se povezali 19. prosinca 1959. godine u 20,30 sati. Bio sam na drugoj godini studija i toga sam dana postao kršćanin. Te sam se večeri molio i molio sam za četiri stvari kako bih uspostavio odnos s Isusom Kristom koji mi je, od tada, promijenio život. Najprije sam rekao: „Gospodine Isuse, hvala Ti što si umro na križu za mene.” Zatim sam rekao: „Ispovijedam Ti sve one stvari iz svojeg života koje Ti nisu po volji i molim Te da mi oprostiš i očistiš me.” Nakon toga sam rekao: „Sada Ti, najbolje što znam, otvaram vrata svojeg života i srca i vjerujem Ti kao svojem Spasitelju i Gospodinu. Preuzmi kontrolu nad mojim životom. Izmijeni me iznutra i izvana. Učini me osobom kakvom si me stvorio.” Na kraju sam još rekao: „Hvala Ti što si u moj život došao po vjeri.” Bila je to vjera koja nije bila utemeljena na neznanju, već je bila utemeljena na dokazima iz povijesti i iz Riječi Božje. Siguran sam da su vam mnogi religiozni ljudi tvrdili kako su se u takvim trenucima osjećali kao da ih je ošinuo grom ili nešto slično. Nakon što sam ja izmolio tu svoju molitvu, ništa se nije dogodilo. Mislim, stvarno ništa. Još uvijek mi nisu narasla krila. Nakon te odluke, zapravo sam se osjećao još gore. Doslovno mi se povraćalo. „Ajme, majko”, pomislio sam, „u što si se to sad uvukao?” Stvarno sam se osjećao kao da sam puk′o (i siguran sam da neki ljudi misle kako stvarno jesam). No, nakon otprilike šest mjeseci do godinu i pol, shvatio sam da nisam puk′o. Život mi se doista promijenio. Jednom sam, za vrijeme rasprave s pročelnikom odsjeka za povijest, spomenuo da mi se život promijenio. Profesor me prekinuo, upitavši: „McDowell, pokušavate li vi nama, u dvadesetom stoljeću, reći da vam je Bog promijenio život? Koja područja života vam je promijenio?” Nakon tri četvrt sata, zaustavio me riječima: „U redu, to bi bilo dosta.” Evo nekih stvari koje sam tog dana nabrojao prisutnima u predavaonici:
„Jedno od područja koje je Bog promijenio u meni bio je moj nemir. Uvijek sam se morao nečim baviti. Hodao bih studentskim domom, a glava bi mi bila poput vihora različitih proturječnih misli. Sjeo bih i pokušao učiti, no ne bih mogao. Nekoliko mjeseci nakon što sam prihvatio Isusa, razvio sam neku vrstu mentalnog mira. Nemojte me krivo shvatiti: proturječja i sukobi u mojim mislima nisu nestali. U svojem odnosu s Isusom nisam našao oslobođenje od proturječja i konflikata, nego sposobnost da se s njima nosim. Tu sposobnost ne bih dao ni za što na svijetu.
Još jedno od područja koje se promijenilo bila je moja teška narav. Prije sam znao planuti samo zato što me netko krivo pogledao. Još uvijek nosim ožiljke koje sam zadobio u tučnjavi na prvoj godini faksa, u kojoj sam zamalo ubio čovjeka. Eksplozivna je narav toliko bila sastavni dio moje ličnosti da je svjesno nisam ni pokušavao promijeniti. No, kad sam, nakon svoje odluke o prihvaćanju Krista, došao u krizu u kakvoj bih obično izgubio glavu, shvatio sam da moje teške naravi više nema. Samo sam jednom u četrnaest godina planuo (i kad sam to učinio, plaćao sam za to sljedećih šest godina).
Postojalo je još jedno područje u mojem životu, na koje nikako nisam ponosan, ali spominjem ga zato što je upravo na njemu mnogim ljudima potrebna promjena. Ja sam za to područje pronašao izvor promjene: Isus Krist. A to je područje bila mržnja. Prije sam u sebi nosio mnogo mržnje. Nije to bilo ništa što bih pokazivao izvana, nego više neko škrgutanje zubima u dubini duše. Užasno su me živcirali ljudi, stvari, problemi…
No, jednog sam čovjeka mrzio više nego sve ostale: svog oca. Mrzio sam ga iz dna duše. Bio je gradski alkoholičar. Svi su znali da je pijanac. Moji bi prijatelji zbijali šale na račun njegova teturanja ulicama u centru grada. Nisu mislili da bi me to moglo smetati jer sam se zajedno s njima smijao. No, vjerujte mi, iznutra sam plakao. Svoju sam majku više puta nalazio u štali, tako pretučenu da nije mogla ustati, pa je ležala u kravljem izmetu. Kad bi nam dolazili prijatelji, odvodio bih oca u štalu i ondje ga vezivao, te parkirao auto pred vratima, kako ne bi mogao izići. Prijateljima bismo rekli da je nekamo otišao. Mislim da nitko nikoga nikad nije mrzio toliko koliko sam ja mrzio svog oca. No, kad sam odlučio prihvatiti Krista, on je ušao u moj život, a Njegova je ljubav bila toliko jaka da je mržnju preokrenula naopačke. Mogao sam oca pogledati u oči i reći mu: „Tata, volim te.” Što je najbolje, to sam stvarno i osjećao. Prodrmale su ga neke stvari koje sam učinio.
Kad sam se prebacio na privatno sveučilište, imao sam vrlo ozbiljnu prometnu nezgodu. Odvezli su me kući s imobiliziranim vratom. Nikad neću zaboraviti trenutak kad je otac došao u moju sobu i upitao me: „Sine, kako možeš voljeti oca kao što sam ja?” Odgovorio sam mu: „Tata, prije šest mjeseci prezirao sam te.” Tada sam sa svojim ocem podijelio zaključke do kojih sam došao, vezane uz Krista: „Tata, pustio sam Krista u svoj život. Ne mogu ti to u potpunosti objasniti, ali zbog tog odnosa s Kristom, u sebi sam našao mogućnost da volim i prihvaćam, ne samo tebe, već i druge ljude, onakvima kakvi jesu.” Četrdeset i pet minuta kasnije, dogodila se jedna od najdivnijih stvari u mom životu. Član moje obitelji, netko tko me poznavao tako dobro da mu nisam mogao svačime mazati oči, rekao mi je: „Sine, ako Bog u mojem životu može učiniti ono što sam vidio da je učinio u tvom, tada mu i ja želim dati priliku.” Moj je otac odmah, zajedno sa mnom, molio i uzvjerovao Kristu za oprost svojih grijeha.
Promjenama obično treba nekoliko dana, nekoliko tjedana, mjeseci, možda čak i godina. Život mojeg oca se, međutim, promijenio pred mojim očima. Bilo je to kao da mu je netko upalio žaruljicu u glavi. Nikada, ni prije ni kasnije, nisam vidio takvu brzu promjenu. Otada je samo jedan jedini put dotakao viski – prinio ga je ustima, liznuo i to je bilo to. Donio sam samo jedan zaključak: odnos s Isusom Kristom mijenja živote.
Možete se smijati kršćanstvu. Možete mu se rugati i ismijavati ga. No, ono funkcionira. Mijenja živote. Vjerujete li Isusu, počnite promatrati svoje stavove i djela, jer Isus Krist će ih mijenjati. No, kršćanstvo nije nešto što nekoga možeš natjerati progutati na silu. Sve što mogu učiniti jest reći vam što sam ja doživio i što sam naučio. No, na kraju krajeva, vi se na taj korak morate odlučiti sami.
Možda će vam pomoći molitva koju sam ja molio: „Gospodine Isuse, trebam Te. Hvala Ti što si umro za mene na križu. Oprosti mi i očisti me. U ovom trenutku, počinjem vjerovati da si moj Spasitelj i Gospodin. Učini me osobom kakvom si me stvorio. U ime Krista. Amen.”
