U bolničkoj sobi u Ashodu, u Izraelu, 22-godišnji Suhail Abo Dawood smiješi se unatoč boli. Prije samo nekoliko dana našao se usred izraelskog napada koji je pogodio Župu Svete Obitelji u Gazi, gdje su on i drugi kršćani tražili utočište.Sada, oporavljajući se od višestrukih operacija nakon što su mu geleri proparali tijelo, Suhail se ne drži gorčine, nego nečega mnogo radikalnijeg: ljubavi, prenosi aleteia.
„Mir će se vratiti u Gazu“, kaže za L’Osservatore Romano, poluslužbene novine Svete Stolice, gdje povremeno piše. „Jer ljubav je jača od rata.“
Suhailove riječi nisu naivni optimizam. Iskovane su kroz patnju. U četvrtak ujutro, kada su projektili pogodili prostor jedinog katoličkog kompleksa u Gazi, Suhail se nalazio unutra. To mjesto smatra svojim domom – prostorom gdje mu vjera, obitelj i zajednica pomažu da razumije svijet koji se raspada oko njega.
Nasilje je razorilo to krhko utočište. No usred ruševina, Suhail je preživio. Te je večeri prebačen iz Pojasa Gaze i primljen u bolnicu u Ashdodu, što je, prema navodima vatikanskih medija, bilo omogućeno samo zahvaljujući intervenciji katoličkih vođa s obje strane granice.
Župnik Župe Svete Obitelji, o. Gabriel Romanelli, bio je u stalnom kontaktu s Suhailovom majkom Random.
„Molili smo da preživi“, rekla je. „I preživio je. Bog nam ga je vratio“.
Iako još uvijek slab, Suhail je inzistirao da primi novinara iz Vatikana koji ga je došao posjetiti.
„Uvijek smo govorili da ćemo se sresti u Rimu ili u Gazi kad dođe mir“, našalio se. „Nisam ni slutio da će se to dogoditi ovdje, u bolničkoj sobi.“
Suhail je student književnosti, daroviti pisac i promišljen katolički glas u Svetoj Zemlji. Njegov najnoviji članak za L’Osservatore Romano, napisan samo nekoliko dana prije napada, posvećen je – bakama.
U njemu razmatra život unutar župnog kompleksa – gdje nekoliko obitelji već više od 330 dana živi zajedničkim životom otkako je rat počeo.
„Dijelimo gotovo sve“, napisao je, „uključujući i hranu koju nam Crkva daje.“ Posebno se usredotočio na vezu između djece i starijih.
„Prije tri tjedna, baka po imenu Magy umrla je od iznenadne bolesti“, napisao je. „Bila je snažna kroz deset mjeseci rata. Njezina nas je smrt iznenadila i rastužila.“ Pamti je kao iskrenu, vjernu i duboko pobožnu – nikada nije propuštala misu i uvijek je u ruci imala krunicu.
„Često ovdje vidimo djecu i starije kako zajedno mole, igraju se, smiju. Te veze među generacijama i dalje su snažne – u našoj župi, kao i diljem Bliskog istoka.“
Taj osjećaj zajedništva, čak i u krizi, oživljava Suhailovo pisanje.
