Uvijek sam voljela Gospu. Fasciniralo me je da se ukazuje u ovoj zemlji, i rekla sam ocu: Kako je to moguće?
To traje već deset godina, a nikad nisam nijednog svećenika čula da o tome govori u crkvi! Otac mi je rekao da je film snimio jedan protestant! Te večeri bla je velika oluja i nisam se mogla vratiti svojoj kući, pa sam prenoćila kod roditelja. Tijekom te noći osjetila sam Gospinu nazočnost u sobi. Nikad prije mi se ništa slično nije dogodilo. S jedne sam strane bila uzbuđena, s druge nervozna, ali osjećala sam mir. Te se noći nešto dogodilo. Gospa me taknula. To mi je uvijek ostalo u pamćenju. Kad god bih čula riječ Međugorje, to bi me fasciniralo.
1993. god, nakon što sam 26 godina radila u jednom poduzeću, dobila sam otkaz. Dali su mi jednogodišnju plaću kao otpremninu. Te sam nedjelje otišla na Misu, i svećenik je trebao pomoć. Rekla sam da ću volontirati. Imala sam slobodnu godinu. Slijedećeg jutra svećenik mi je rekao neka dolazim na misu svakog dana. To nisam nikad prije činila. Išla sam samo nedjeljom. Tako sam počela ići na Misu svakodnevno. Onda mi je rekao neka s njim posjećujem bolesnike, da ćemo ići u domove za stare i bolesne... Dozvolio mi je da nosim pričest. S radošću sam s njim obilazila domove nekoliko puta tjedno. Neki stariji ljudi obraćali su mi se sa „sestro“ jer sam ponekad nosila tamnoplavu jaknu… sve me to jako radovalo. Mislila sam: prije ovoga imala sam dobru plaću, kuću s tri spavaće sobe, mnogo odjeće, uvijek nove automobile, uvijek na putovanjima, dvaput sam bila zaručena, a sad ništa ne zarađujem, a u meni je tolika radost! Slijedeća stvar koju je svećenik od mene tažio je da krizmanicima predajem vjeronauk. I to sam uradila. Slijedeće je bilo koordinacija klanjanja. Upisala sam se za jedan sat klanjanja, a onda sam počela ostajati dva sata, tri sata, četiri sata… moji su prijatelji mislili: Pa što to ona tamo radi? Gospodin me doista privlačio…
Zatim, početkom 1994., jedan me prijatelj pozvao na hodočašće u Betaniju, u Venezuelu, gdje se Gospa ukazuje. Razne izvanredne stvari su mi se tamo dogodile. Po povratku sam se uključila u dvije molitvene skupine. Jedna je bila međugorska molitvena skupina, a druga oca Gobbija, ali i tamo smo svakog 25. u mjesecu čitali Gospine poruke iz Međugorja. Uvijek sam imala želju doći u Međugorje… Tijekom te godine imala sam mnoga duhovna iskustva. Pa ipak, počela sam raditi u jednom osiguravajućem društvu, ali mi karijera više nije bila važna. Odlazila sam na predavanja iz duhovnosti, na Mise za iscjeljenje, na molitvene susrete, čitala sam drugačiju lektiru, cijeli mi se život mijenjao. Jedina svjetovna stvar kojom sam se još bavila bio je ples, odlazila sam na ples s prijateljicama jer sam doista rado plesala. Nije nam bilo do sastajanja s momcima, govorile smo im o Isusu i Mariji, zapravo smo ih evangelizirale!
U siječnju 1997. na večeru mi je došlo dvanaest duhovnih prijatelja. Zajedno smo gledali filmove o svetom Franji i filmove o Gospinim ukazanjima. Kad su svi otišli, dok sam prala suđe, razmišljala sam: kad bih sutra umrla, kako bih položila račune za svoj život? Na što me to Bog doista zove? Od siječnja do kolovoza imala sam toliko znakova o redovničkom zvanju da sam se najprije naljutila. Prestara sam da postanem časna sestra, imam 49 godina, skoro 50! Redovničke zajednice uglavnom ne primaju starije od 30 ili 35 godina. Znakovi su ipak bili tako snažni da sam rekla: negdje mora biti mjesta za mene! Na svoj pedeseti rođendan otišla sam na klanjanje. Bilo je tri sata popodne i rekla sam Isusu: U redu, već godinu dana me progoniš s tim redovničkim zvanjem. Ja stvarno mislim da sam prestara, no ako to doista hoćeš učinit ću to, ali daj mi još jedan znak. Tog dana, prijatelji su me izveli na večeru za moj pedeseti rođendan. Jedna prijateljica koju nisam vidjela godinu dana i koja nije znala što se sa mnom događa darovala mi je nešto: jedan svjetovni časopis u kojem se nalazila reportaža o zrelim ženama koje odlaze u samostan. Tri priče o ženama koje su prešle četrdesetu i jedna pedesetogodišnjakinja koje su ušle u samostan. Moja prijateljica nije imala pojma…. Bilo je devet navečer. Te sam noći rekla Isusu da doista nije gubio vrijeme! Samo nekoliko sati ranije sam ga bila zamolila za još jedan znak…
Dva tjedna nakon što sam rekla „da“ Isusu prijatelji su me nazvali i rekli: „Kupili smo jednom svećeniku iz Indije kartu za Međugorje, ali on ima neke poteškoće s vizom, boji se da se ne će moći vratiti u SAD. Znamo da želiš tamo ići. Možeš li?“ Rekla sam da to znači da moram tražiti dva slobodna tjedna! Moje poduzeće je vrlo strogo, nikad mi ne će dati dva slobodna tjedna! Moja je šefica bila protestantkinja, otišla sam k njoj i ispričala joj svoju priču. Rekla je OK. Od dopusta mi je bilo ostalo devet slobodnih dana. Radila sam u računovodstvu. Preko mene išlo je 450 računa. Rekla mi je neka nađem tko će preuzeti moj dio posla. Znala sam da su svi preopterećeni, ne će biti moguće… ipak sam upitala petoro ljudi. Svi su rekli da! Nisam mogla vjerovati!
I tako sam se našla u avionu s tridesetoro nepoznatih ljudi na dvotjednom putovanju u Međugorje. Bio je to čisti Gospin dar, da bih se molila za svoje zvanje. Rekla sam joj: Vodi me! Nisam znala što da radim. Znala sam da me Bog zove, ali kako da se odazovem? Jednog sam dana naletjela na fra Slavka Barbarića. Prijatelji su mi rekli neka s njim porazgovaram. Rekla sam mu: „Mislim da me Bog doista zove na redovnički život, ali imam već 50 godina.“ On reče: „Pazi. Da poznaješ tri muškarca i da moraš odlučiti za kojeg ćeš se udati, što bi uradila?“ Ja njemu: „Provela bih vrijeme sa svakim od njih da vidim slažemo li se.“ On meni: „S redovničkim životom je slično. Postoje tri vrste zajednica: potpuno apostolske, one rade u svijetu; potpuno kontemplativne, one stalno mole; i kombinacija tih dviju. Što misliš kuda bi ti išla?“ Rekoh mu: „U ovu zadnju. Volim ljude i volim Boga.“ On meni: „Onda se vrati kući, obiđi zajednice koje su kontemplativne i apostolske. Kad ih posjetiš vidjet ćeš imate li nešto zajedničko u duhovnom smislu, imaš li tu karizmu. Znat ćeš. Kad dođeš na pravo mjesto, preplavit će te mir.“ Zahvalila sa mu i otišla. Mislila sam da mi je rekao zanimljive stvari. Cijelo vrijeme u Međugorju, kod god pošla, neka bi časna sestra sjedila do mene. Bilo je toliko ljudi, bio je mjesec rujan, i uvijek bi neka časna došla sjesti do mene! I pjevala se ona engleska pjesma: „Evo me, Gospodine“… Molila sam i osjećala sam se dobro…
Po povratku u SAD jedna me prijateljica nazvala i rekla da jedna redovnička zajednica organizira jednu žensku skupinu. Otišla sam. Bio je rujan 1998. Većina žena bila je mlađa od mene. Sve zajednice koje smo obilazile bile su vrlo male. Mnoge sestre danas žive u kućama, imaju mnogo lijepe odjeće, a ja sam znala da Gospodin želi da se svega toga riješim. Znala sam da želim nositi habit, moliti krunicu, imati klanjanje, slijediti Papu, a te sestre koje smo posjećivali nisu bile takve. Naginjale su prema New Age, nosile su traperice, nisu imale život u zajednici. Bila sam jako razočarana. Onda je jedan svećenik pedesetogodišnjak došao u našu župu. Prije nego što je postao svećenik bio je potpredsjednik jednog poduzeća, bio je i oženjen i brak mu je bio poništen. On je postao moj duhovnik. Rekao mi je: „Napiši sve što želiš u zajednici. Po znakovima koje si navela siguran sam da Bog djeluje u tvojem životu. Sada treba razlučiti kako i kamo ići.“ Otišao je u New York na duhovne vježbe i tamo je susreo o. Benedikta Rochelle koji mu je dao popis raznih zajednica u New Yorku. Na popisu su bile i „Sisters of Life”, ali kod njih je dobna granica bila 35 godina. U ljeto 1998. sestre su me pozvale da ih posjetim. Bilo je baš kao što mi je fra Slavko rekao: onog trena kad sam stala na vrata preplavio me mir. Sa sobom sam imala kip Gospe Međugorske, uvijek sam s njim putovala, čak i po samostanima. Jedne noći osjetila sam kao da me zlo pokušava obeshrabriti, i osjetila sam kako me Gospa prekriva svojim plaštem. Kasnije su me sestre pozvale na duhovne vježbe za razlučivanje koje je propovijedao kardinal O’Connor koji je osnivač ove zajednice. Rekao je: „Tražila si ljubav, mislim da si našla pravu ljubav!“ Moje zvanje je dar. Gospa je posadila sjeme, doista me vodila do pravog zvanja. Kad sam bila prekinula sa svojim posljednjim momkom osjećala sam se jako tužno. Još jednom slomljeno srce! Dograbila sam krunicu da ga zaboravim. Da nađem mir. Tako sam počela moliti krunicu svaki dan. Zato znam da je moje zvanje čista Gospina milost.
Otkako sam postala časna sestra stalno molim da mognem ponovno doći u Međugorje da zahvalim Gospi.
Moja zajednica ima četvrti zavjet: štititi život od začeća do prirodne smrti. Kardinal O'Connor je to doista želio, napose danas kad samo pomislimo na pobačaj, eutanaziju, kloniranje… Mi molimo svaki dan četiri i pol sata. Svojim postom i žrtvama možemo spasiti djecu. Uvijek sam željela biti majka, imati djecu. U našoj zajednici brinemo se za trudnice i majke, tako da stalno imam djecu oko sebe! To je duhovno majčinstvo. Svatko ima svoje zvanje. Brak je prekrasan, no ja sam svoju sreću našla kao redovnica!
