Na početku sam se predstavio hodočasnicima i počeo moliti. Kod treće postaje jedan je mladić, između 15 i 18 godina, počeo plakati. To me je smetalo i strašilo. Smetalo me zato što su svi gledali u njega i nitko nije slušao ono što sam govorio, a bojao sam se jer sam mislio budem li prestao govoriti, ukazat će mi se Gospa. Zbog toga je i ovaj Put križa bio mnogo kraći nego sam mislio. Kad smo došli na vrh, prestao sam govoriti, a on je prestao plakati. Nakon toga mladić je došao k meni i zatražio da mu oprostim. Rekao mi je da je kao u filmu vidio svoje grijehe pa je zato plakao, a onda bi ponovno vidio nove grijehe i nastavljao bi plakati i kajati se.
Mislio sam u sebi: "Kada si ti prestao moliti, Gospa mi je u srcu rekla: "Tvoji su grijesi oprošteni, ali idi k svećeniku da možeš od Crkve primiti oproštenje!" On se ispovijedio. Imao je zaista mnogo grijeha. Odriješio sam ga. Još mi je nešto rekao: "Ja sam ovisnik. Uzimam heroin." Izvadio je drogu iz džepa i bacio je. Rekao sam mu: "Ja nisam liječnik,nego svećenik, ali znam da ne možeš tako odjednom prestati s drogom. Tražit ćemo savjet liječnika. On mi na to reče: "Oče, ja sam ozdravio i ja sam onaj znak koji ti je Gospa obećala." Ostao sam duboko dirnut i otada se u meni sve promijnilo. Otada sam svake godine dolazio u Međugorje, pa i za vrijeme rata. (Eugenio M. la Barbera Pirovano, vjerovjesnik iz Brazila)
