U njoj je opisao put svog obraćenja, od kažnjenika, dilera drogom te onog koji je pokušao počiniti ubojstvo, do primjernog i uzornog kršćanina.
Jedne večeri Thomas je ležao na svom krevetu u zatvorskoj ćeliji. Iznenada, nepredviđeno, dogodilo mu se, da je počeo razmišljati kakav je sve nered napravio u životu te u kakvoj se žalosnoj, ružnoj i tužnoj situaciji nalazio sada. Osjetio je želju i neki nevidljivi poticaj da počne moliti. Ali, on nije bio sam u ćeliji; s njim je u istoj ćeliji bio drugi zatvorenik koga su u zatvoru zvali „Mršavi Dječak”.
Radi toga Thomas je odlučio sačekati dok „Mršavi” ne zaspe, tako da bi se mogao u miru pomoliti. Nakon što je prošlo određeno vrijeme i nakon što se, mislio je, uvjerio da “Mršavi” spava, Thomas je sišao s kreveta, kleknuo na hladni beton, sklopio ruke te počeo moliti.
Rekao sam Gospodinu, zapisao je u knjizi, sve što mi je bilo na srcu. Razgovarao sam s njim jednostavno ne koristeći nikakve velike i nerazumljive riječi. Razgovarao sam s njim o mojim mogućnostima i o mojim propustima, o mojim nadanjima i o mojim razočaranjima. Osjećao sam da bih mogao gorko zaplakati zbog svega što sam počinio u životu. Bio sam sretan zbog tog osjećaja, jer mi se on nije pojavio kroz više godina mog života.
Nakon što je Thomas završio molitvu, drugi glas u ćeliji je dodao: Amen!
Bio je to “Mršavi" koji je slušao sve što je Thomas govorio. Neko vrijeme njih dvojica gledala su se u oči bez ijedne riječi, da bi “Mršavi" prigušenim i stidljivim glasom izustio: „I ja vjerujem u Boga!“
Thomas se potom popeo na svoj krevet te započeo razgovarati s „Mršavim”. Razgovarali su nekoliko sati o vjeri te o povjerenju u Boga. Thomas je konačno završio razgovor zaključujući:„Vjerujem da je Bog uvijek uz nas, no mi nismo uvijek uz njega!”
