Po mom mišljenju, ovdje je ipak najvažnije samo mjesto na kojem se seminar događa. Naime, Papa je rekao da se zbog mnogih malih ratnih sukoba u svijetu na neki način zapravo događa treći svjetski rat. Ovdje u Međugorju može se tako konkretno vidjeti kako Bog vodi povijest: s jedne je strane u svijetu teško, a s druge se strane podiže Međugorje kao neki znak. Mi trebamo ovaj znak zato što je u svijetu sve manje kršćana i jer su sve veći progoni vjernika i vjere… Zato nam treba ovaj znak majčinske ljubavi koji nas ohrabruje i pokazuje kako će u Bogu sve biti dobro.“
„Ratno stanje u Ukrajini obilježilo je i Crkvu. „U Ukrajini u različitim krajevima postoje vrlo različite stvarnosti. Velika je različitost i samih crkava, budući da imamo tri kršćanske crkve, tri ortodoksne i nekoliko protestantskih zajednica. Moja se biskupija nalazi tisuću kilometara od ratne zone, ali mogu reći da je rat dodirnuo cijelu regiju: uvijek se nečiji muž, brat, otac, sin… nalazi u boju ili se vraća sa svim posttraumatskim teretima koji ostaju u psihi, duši i tijelu. Zadnji tužni primjer je povratak kući tridesetak mladića koji su u ruskom logoru bili mučeni i na kraju kastrirani… Probajte zamisliti kako se osjećaju ti muškarci u naponu snage kojima je oduzeta njihova muškost! Koliko će im trebati pomoći da prihvate svoju situaciju i nauče s njom živjeti… Tu su i sve nuspojave ratnoga stanja i postkomunističkog sistema: duboka i razgranata korupcija, iskorištavanje ove situacije za zaradu… S druge strane vidim kako se DOBRO odupire ovom ZLU i kako ova teška vremena iznjedruju prave heroje u ljudima koji se žrtvuju, koji organiziraju pomoć, molitvene lance… Po meni je ipak najveći problem na koji nailazim – PROBLEM NADE. Naime, mnogo ljudi ne vjeruje da može biti bolje. Iako se Vlada promijenila, pravih promjena nema… Napose mladi ljudi ne mogu vjerovati da se može živjeti drugačije.“
„Postoje dva „izvora“ nade. Prvi je izvor POVIJESNO UČENJE: naime, iz povijesnih događaja čovjek uči kako se društvo i čovjek razvija prema boljem. Nažalost, to se u Ukrajini i svijetu zadnjih godina ne može vidjeti, dapače sve ide samo još nagore… Dakle povijest nam ne može pomoći. Drugi izvor je OSOBNI SUSRET S ISUSOM, SPASITELJEM. Ako čovjek u svom vlastitom srcu susretne i iskusi Njega – onda to postaje temelj neke nove NADE. Siguran sam da misija Crkve danas nije neka mrtva religioznost, nego konkretna pomoć čovjeku da susretne Isusa Krista kroz susrete i molitve koji produbljuju vjeru. To je zapravo jedna vrlo ponizna misija jer na konkretan način treba pomagati obiteljima, bivšim ratnicima oboljelim od PTSP-a… Otvara se tako mnogo novih polja pastoralne skrbi…“
Više svjedočanstava čitajte OVDJE
