Unazad godinu dana, možda i više imala sam jake glavobolje, mučnine i povračala sam, ruke i noge su mi se tresle, osjećala sam čestu slabost i umor. Mnogi od mojih najbližih, profesori pa čak i doktori mislili su da izmišljam,da je to pubertet i da samo želim izostat iz škole, no moja majka mi je vjerovala i zatražila dodatne pretrage.
Nakon dva tjedna provedenih na odjelu dječje pedijatrije u Osijeku morali smo pričekati još mjesec dana ne magnetsku rezonancu mozga. Na magnetskoj rezonanci mozga otkrivena mi je cista veličine preko dva centimetra koja se nalazila na pinealnoj žlijezdi i pritiskivala je centre za vid i sluh i hitno je morala van. Dogovorena je operacija u KBC-u Sestre milosrdnice.
Bila sam jako uplašena, jer operacija je bila jako rizična. U tim teškim trenutcima imala sam podršku roditelja,prijatelja i najbližih. Oni su ljudi koji su me približili i upoznali s Milosrdnim Isusom i nebeskom Majkom.
Tako jedne subote, prijateljca je moju majku i mene povela na Euharistijsko klanjanje kod velečasnog Marina na Ovčaru. Otišla sam moliti Isusa da mi podari snage i hrabrosti da nosim taj križ, nisam tražila čudesno ozdravljenje, samo sam htjela da me podigne kad bi posustala i pala pod tim križem, da svaku moju suzu obriše i da me svaki put podsjeti da nisam sama, da je On tu i da me neće ostavit. Tijekom klanjanja moje srce je bilo ispunjeno mirom i ljubavi, bilo je prekrasno. Nakon klanjanja primila sam Bolesničko pomazanje, osjetila sam veliko olakšanje i znala sam da mi Isus pomaže nositi taj križ i da je uz mene. Znala sam da neće dopustiti da se išta loše dogodi,moje srce bilo je ispunjeno mirom i blagoslovom, osjećala sam se sigurno. Moju bol i jad sakrio je u rane svoje i svojom ljubavlju nosio me kroz to teško razdoblje.
Tijekom boravka u Zagrebu primila sam milost i bila sam pod zaštitom Boga, Milosrdnog Isusa i nebeske Majke. Podignute glave, puna vjere i s osmijehom na licu počela je moja borba s tom bolešću. Dan kada sam primljena na odjel nisam poznavala nikoga i nisam bila upućena u ništa. Posjete su bile samo sat vremena, to me jako pogodilo ali nije obeshrabrilo. Noć je bila jako duga i teška, proplakala sam ju moleći Boga, Milosrdnog Isusa i nebesku Majku za pomoć, tek tada ozbiljno sam shvatila s čim se nosim i shvatila sam da mi je Bog s razlogom podario taj križ.
Sljedeći dan rekli su nam da je operacija sutradan. Taj dan glavna sestra mi je došla reći da mi moraju ugraditi cijevčicu u vensku žilu u vratu. Kada je došao taj trenutak bila sam izvan sebe,iako su mi dali lokalnu anesteziju, bol je bila neopisiva. Vrištala sam, plakala i željela da što prije završi. Nakon što je završilo morala sam ići na slikanje pluća i da vide jel cijevčica dobro namještena. Kada sam stajala u dvorani za slikanje, malo dalje od mene u kabinetu doktori su vikali i paničarili da ne valja i da je krivo namještena, u suzama sam preklinjala da mi to ne govore. Iscrpljenu i umornu odvezli su me u šok sobu da bi mi namjestili cijevčicu ponovno. Tijekom zahvata naizmjence sam molila Očenaš, Zdravo Marijo, Slava Ocu i Anđelu čuvaru. Osjetila sam prekrasan mir, nešto rječima neopisivo. Znala sam da je Isus uz mene, nisam osjetila nikakvu bol, nisam suzu ispustila.Isus je preuzeo moju bol i na trenutak mi pridržao križ. Prije spavanja izmolila sam krunicu Milosrdnog Isusa i zahvalila Bogu na onome što je učinio za mene.
Došao je i dan operacije. Operacija je trajala 4 sata i 20 minuta. Kad je završila operacija nekoliko sati poslije probudila sam se u intenzivnoj sva izbodena, prekrivena žicama koje su bile spojene na aparate. Bila sam u bolovima, počela sam povraćat, a sestre su bile jako neljubazne. Molila sam dragog Boga da me što prije premjeste sa intenzivne, i to predveče dovezen je mladić koji je imao nesreću na motoru, a ja sam premještena na drugi odjel. Povraćala sam cijelu noć, a uz mene je bila jedna predivna medicinska sestra koju je Bog poslao, sutradan sam imala neke napadaje grčenja mišića zbog nedostatka kalija.
Nakon 10 dana provedenih u bolnici, vratila sam se kući. Par dana nakon proslavila sam 17. rođendan. Mjesec dana nakon krenula sam u školu. Nakon svega što sam prošla želim reći da ponosno slavite i hvalite Boga, jer Bog je velik. Znam da je čudo što je sve dobro prošlo, da je čudo što sam se brzo oporavila, znam da me je moja vjera spasila i da sam primila jako veliku milost i blagoslov.
Bogu,Milosrdnom Isusu, nebeskoj Majci i svim Svetima sam neizmjerno zahvalna. Bog je naše jedino spasenje, sve što činimo na zemlji jednom će nam se vratiti stostruko. Svi naši križevi,ma koliko teški bili, dani su nam s razlogom i trebamo ih nositi ponosno, radosno i s osmijehom. Neizmjerno sam zahvalna prijateljici koja me upoznala s vjerom i Milosrdnim Isusom, što me upoznala sa velečasnim Marinom i predivnom časnom sestom Karmelom, njegovom sestrom.Zahvalna sam svojoj cijeloj obitelji koja je cijelo vrijeme bila uz mene. Zahvalna sam i svim ostalim prijateljima, ljudima koji su molili i postili za mene.
Volite i ljubite druge, slavite i molite Boga... i vjerujte da će vam sve biti uslišano i dano!
