Na pitanje koja je uloga vjere i Crkve u iscjeljenju, Hannah je ovako odgovorila: „U našem društvu, postoje mnoge ponude kako bi se pomoglo ljudima u životnim krizama. Mislim da mi kršćani i Crkva možemo dati odgovore koje svijet ne može dati. Željela bih to pokazati na primjeru osjećaja krivnje. Čovjek s jakim osjećajem krivnje može u psihoterapeutu naći osobu koja će mu pomoći bolje shvatiti kako je došlo do nekog određenog ponašanja, te da on nije jedini krivac za to.
Psihoterapeut pak ne može dati oprost. Ne može poput svećenika reći: «U Božje ime dajem ti oproštenje za sve tvoje grijehe». S druge strane, ispovjedniku koji ne poznaje psihološke mehanizme bit će teško uvjeriti neku skrupuloznu osobu koja ima bolesni osjećaj krivnje da joj je Bog doista oprostio.
Evo jednog drugog primjera: Za vrijeme izobrazbe studirala sam nove oblike terapije koji su usmjereni prema uspjehu, prema tome da čovjek otkrije svoje kvalitete i da ih razvije. Pri tom sam se uvijek iznova čudila kako je Bog čovjeka stvorio divnog i velikog. Te nam terapije ipak ne mogu dati odgovor na pitanje trpljenja. Vjera može čovjeku pomoći naći dublji smisao života usprkos trpljenju ili čak zahvaljujući trpljenju. Ovdje se nalaze granice čisto humanističke psihoterapije. Samo u kršćanstvu postoji Bog koji je došao trpjeti s čovjekom i čovjeka otkupiti.
Na pitanje: Mnogi se ljudi utječu Gospi za pomoć. Zašto tako mnogi dolaze u Međugorje, Hannah je odgovorila: „Ono što nam danas treba je unutarnje iscjeljenje, iscjeljenje srca, jer sve više ljudi dolazi iz slomljenih obitelji. U Njemačkoj i u drugim zapadnim zemljama danas je iznimka da dijete živi s roditeljima koji su njegovi tjelesni roditelji, i da su sva djeca u obitelji djeca istih roditelja. Zbog toga mnogi mladi trpe od unutarnje nesigurnosti i teško im je vjerovati da mogu biti prihvaćeni i ljubljeni. Tako dolazi do ovisnosti, depresija, pokušaja samoubojstva itd. Međugorje je za mene odgovor za današnje vrijeme, mjesto mira, pomirenja i iscjeljenja. U Međugorju su ispovjedaonice vrlo važne i ovdje se radi o obraćenju koje je u prvom redu odvraćanje od zla i od grijeha, ali odmah zatim i okretanje prema ljubavi i životu.
Marija u porukama uvijek kaže: Otvorite svoja srca! Iz psihološke perspektive znam da zbog unutarnjih rana razvijamo neke mehanizme da bismo se zaštitili. Zbog straha smo razvili zaštitne mehanizme zbog kojih nismo sposobni imati potpuno povjerenje ni u koga. Ako je netko u djetinjstvu bio odbačen od roditelja, ne može vjerovati da ga Bog neće odbaciti. Ako je nekoga otac tukao bit će mu teško vjerovati da mu Bog ne želi nikakvo zlo. Za ljude koji imaju takve vrste rana, otvaranje srca je svaki puta čin povjerenja, korak u vjeri. U Međugorju, Marija liječi naša srca da bismo mogli ponovno postati sposobni krenuti putem otvorenosti i povjerenja, da bismo mogli više primiti od punine Božje milosti.
Na pitanje: Recite nam kako se u Međugorju može konkretno krenuti putem unutarnjeg iscjeljenja, Hannah kaže: „Najprije bih željela naglasiti da sam već prije dolaska u Međugorje radila u Njemačkoj i u Francuskoj. Međutim ovdje u Međugorju sam svjedok iscjeljenja kakva nigdje drugdje nisam vidjela. Marija nam ovdje daje predivne mogućnosti koje pomažu u iscjeljenju. To bi se moglo nazvati «međugorskom terapijom». Ona je vezana uz razne oblike molitve i uz razna mjesta: Krunica, Križni put, večernji program, molitva na Podbrdu i na Križevcu.
Kako molitva krunice može pomoći u procesu iscjeljenja? – pitali su Hannah koja odgovara: „Pitala sam se katkada zašto Isus nije došao na ovaj svijet kao odrastao čovjek. Zašto je Bog htio da Isus bude začet u majčinom krilu, da dođe na ovaj svijet kao mala beba koja mora tek rasti? Zašto je bilo potrebno da sve to proživi? Mislim da to nije bilo u prvom redu zbog njega samoga, nego zbog nas. U katoličkoj Crkvi vjerujemo da je Marija bez istočnog grijeha. I to je za nas, jer trebamo Majku koja je bezgrešna. U razmatranju krunice, posebno u razmatranju radosnih otajstava, imamo mogućnost iscjeljenja našeg osobnog životnog puta. Navještenje je trenutak Isusova začeća: Marija je rekla DA, htjela je tog Sina. Tu je izvor iscjeljenja za sve one koji misle da nisu bili željeni, čije je začeće bio neka vrsta «nezgode». Kod Marijinog pohoda razmatramo onih devet mjeseci koje je Isus proveo u neokaljanom bezgrešnom majčinskom krilu. U ovom otajstvu nalazimo iscjeljenje za rane koje smo zadobili u majčinom krilu, na primjer zbog pokušaja pobačaja. Radost zbog Isusova rođenja može u nama probuditi radost zbog našeg rođenja. Prikazanje u hramu daje nam mogućnost prikazati Bogu naše rano djetinjstvo i trpljenje koje smo tada doživjeli, a kod Našašća Isusovog u hramu Bogu prikazujemo našu mladost. Na ovaj način krunicu možemo razmatrati sami ili s drugima, to može biti molitva za sebe osobno ili za druge. Posebne milosti primamo kada na ovaj način molimo na samom Podbrdu. Iz osobnog iskustva kažem da je najveća milost iscjeljenja ovdje u Međugorju upravo ovaj oblik razmatranja Krunice. To je autentičan i istinski put našeg duševnog i psihičkog iscjeljenja.
O tome da su Podbrdo i Križevac posebna mjesta iscjeljenja Hannah kaže: Podbrdo je mjesto puno mira i spokoja. Ljude koje pratim često svakog dana pošaljem na Podbrdo da tamo provedu neko vrijeme u Marijinoj nazočnosti. Tamo sjede, gledaju i pričaju Mariji što god im padne na pamet, što ih brine i čemu se raduju – poput djeteta u majčinom krilu. Milost Božje nazočnosti na Podbrdu čini mi se vrlo majčinskom. U usporedbi s Podbrdom, Križevac ima nešto muževno u sebi.
Grublji je, viši, strmiji. U razmatranju Križnog puta nalazimo se pod pogledom Oca koji vidi trpljenje svog Sina. Tu nalazimo još jednu pomoć na putu iscjeljenja: često pozivam ljude da sami ili sa mnom odu na Križevac i tamo mole - ne Isusov Križni put nego svoj osobni životni put trpljenja. Od postaje do postaje podsjećaju se na teške trenutke svog života, kada su im se ljudi rugali ili ih sramotili, kada su morali nositi križ koji im se činio pretežak (bolest, smrt neke drage osobe itd.).
Često se tamo «hrvaju» s Bogom i čak mu kažu: «Ne želim da mi se tako nešto čini. Ne slažem se s tim što se dogodilo!» Bog čuje taj krik! Negdje na putu dolazi do promjene perspektive: osoba shvaća da joj nije Bog poslao to trpljenje, nego da su ljudi učinili greške, prema njoj nepravedno postupali, povrijedili ju, ali da je Bog na njezinoj strani, da vidi trpljenje i da trpi s njom kao što je trpio sa svojim Sinom. Tada molitva Križnog puta vodi do dubokog pomirenja s Bogom i pomirenja s vlastitom životnom pričom.
I na kraju na zadnje pitanje: Zar nije Marija i sama onaj terapeut koji nas vodi Bogu, jedinom iscjelitelju tijela i duše, Hannah odgovara: Marija ovdje doista uzima svoju ranjenu djecu pod svoje krilo. Okuplja nas kao majka i uvijek nam ponavlja: «Ljubim vas, molim za vas, želim vam pomoći, žalim da otkrijete koliko vas Bog ljubi». Mislim da odgovor na mnoge naše rane i probleme leži upravo u toj njezinoj ljubavi prema nama.“
Posebno je učinkovit večernji molitveni program u crkvi. Ta tri sata molitve podsjećaju me na majku koja drži dijete u naručju, nešto mu pjeva i priča, uvijek isto, a dijete možda baš i ne razumije što mu se govori. Tako to bude za većinu stranaca koji ne razumiju hrvatski jezik. Taj ritam, ta melodija krunice za mene su poput tepanja majke koja dijete ljulja u naručju. Ne govori se uzalud o «Majci Crkvi», ona nas hrani riječju i kruhom života, daje nam sigurnost i zaštitu. Ljudi koji ovamo dolaze na jedno vrijeme iscjeljenja često kažu: «U ta tri večernja molitvena sata u crkvi osjećam se zaštićen, u miru, cijela duša mi se smiruje».
Zaključak
Dragi čitatelji, mislim da je nepotrebno bilo što nadodati ovim riječima. Imamo doista veliku milost što je Gospa došla ovdje k nama, što nam govori hrvatskim jezikom i što nam daruje svoju majčinsku prisutnost i ljubav kako bi nam pomogla učiniti naša srca po srcu svome! Na nama je samo da se odazovemo njezinom pozivu!
Paula Tomić/medjugorje-info.com
