– Zdeno, meni je ovo jedna od boljih priča koje sam čuo u zadnje vrijeme. Smijem li ja to objaviti? – pitam Zdenu dok pijemo piće u kafiću Victoria u Ježdovcu.
– Ma, objavljuj… što to mene briga. Ja sam ti ispričao kako je bilo… – smije se Zdeno.
Meni oči pune suza jer sam dirnut jednom toplom ljudskom pričom. Istinita priča je to o ratu, ljudskosti, životu…
Kada je Zdeno iz Ježdovca počeo pričati svoju priču, nisam ga odmah shvatio o čemu priča.
– Tako sam ti ja svoga Markana nosio 40 kilometara na leđima za vrijeme Oluje. – započeo je svoju priču Zdeno.
– Našao ga na putu i stavio ga na leđa. – nastavlja Zdeno, a ja slušam i ne shvaćam koga je on to nosio 40 kilometara.
– Čekaj, jel’ bio ranjen? – pitam ja jer sam mislio da se radi o nekom vojniku.
– Nije bio ranjen. Ma, ispao iz traktora i ja ga stavim na leđa i krenem ga nositi. Još su mi neki onako znali u šali dobaciti: “Što će ti taj četničić?”, a ja njima odgovaram: “Samo vi svoj posao!” i nastavim ga nositi dalje. – priča dalje Zdeno.
– Kako misliš ispao iz traktora? – pitam ja.
– Pa, kada su se Srbi povlačili za vrijeme Oluje, taj malac je ispao iz traktora dok su se njegovi povlačili. Dijete stoji samo na putu i gleda okolo sebe. – odgovara Zdeno.
– Koliko je imao godina? – opet ja pitam.
– Negdje oko četiri, pet godina. Uglavnom, ja sam ti njega nosio cijelo vrijeme i nisam ga ispuštao iz vida. Valja dijete spasiti.
I tu kreće ta istinita priča o stvarnom životu i stvarnim ljudima, a ja ću je pokušati ispričati onako kako ju je meni ispričao Zdeno. Kažem da ću je pokušati ispričati jer je ovu priču nemoguće ispričati. Nju treba slušati srcem i teško ju je ispričati riječima.
•••
Negdje kod Bihaća, na samoj granici, neka žena pruža ruke prema Zdeni koji je u odori hrvatskog vojnika:
– Marko! Marko! – kroz suze viče žena.
– Jel’ to tvoj mali? – pita Zdeno
– Jest, moj je mali. – odgovara žena.
– Evo ti ga onda. – skida sa svojih leđa Zdeno klinca kojega je nosio 40 kilometara i pruža ga zabrinutoj majci.
– Daj reci kako se zoveš? Kako ti je ime? Da znam tko mi je sina spasio! – dovikuje žena kroz gomilu dok je uzimala svoga sina u naručje jer je već gužva i puno je naroda okolo.
– Zdeno mi je ime. – odgovara joj Zdeno.
Prošlo je mnogo godina od tada i Zdeno je to skroz ostavio iza sebe, kad prije nekog vremena zaustavlja se auto ispred njegove kuće i izlazi čovjek i zvoni na ulazna vrata Zdenine kuće.
– Jesi li ti Zdeno? – pita čovjek Zdenu.
– Ja sam Zdeno. – odgovara Zdeno.
– E, netko bi htio s tobom razgovarati. – kaže taj čovjek Zdeni.
– Ja sam Marko. – kaže kroz smiješak odrastao momak Zdeni.
– Reci Marko, kako ti mogu pomoći? – pita ga Zdeno jer ne prepoznaje tog zgodnog momčinu koji stoji ispred njega.
– Ti mene ne prepoznaješ? – pita Zdenu ta momčina koja stoji ispred njega.
– Nemoj se ljutiti, ali ne znam te. – odgovara Zdeno i za to vrijeme vidi kako Markova majka sjedi u autu i istovremeno se smije i plače.
– Sjećaš li se Bihaća 1995. godine? – pita Marko Zdenu.
– Sjećam se. – odgovara Zdeno.
– A jel’ se sjećaš onog klinca što si ga našao na putu i nosio ga na leđima do Bihaća? – opet pita momak.
– Sjećam se. Kako se ne bih sjećao. – odgovara Zdeno.
– E, ja sam taj klinac. – kaže Marko.
– Vidi njega, prava momčina. Nek si mi živ i zdrav. – odgovara Zdeno još uvijek zatečen onime što se događa.
– Imam jednu molbu za tebe, ako bi mi htio učiniti. – nastavlja Marko.
– Reci, Marko moj. Samo reci… – odgovara Zdeno dok ga preplavljuju emocije.
– E vidiš, ja se uskoro ženim i htio bih da mi ti budeš vjenčani kum. – kaže kroz smiješak Marko.
– Ma, vrlo rado, ali ja ti nemam para. – kaže Zdeno.
– Nije te nitko pitao za pare. Ja bih htio da mi ti budeš kum, a za pare te ne pitam. – kaže Marko Zdeni.
Zdeni u tom trenutku u sjećanje naviru misli kako je 1995. našao izgubljenog klinca od nekih četiri, pet godina starosti kako stoji na putu. Sjeća se njegovih očiju kako mirno promatra vojsku koja prolazi pored njega. Iako je rat prljav i mnogi su tada bili na putu izgubiti dušu, Zdeno nije htio prestati biti čovjek. Sjeća se kako je uzeo tog klinca na svoja leđa i nosio ga punih 40 kilometara ne bi li mu spasio život. A sada taj klinac stoji ispred njega i traži ga da mu bude vjenčani kum. Nije to više onaj mali klinjo, nego prava pravcata momčina.
Zdeno u tom trenutku ne zna je li Markov otac živ, nestao ili je poginuo u ratu kao srpski vojnik. Čak i da su bili na suprotnim stranama, Zdeno je siguran da je taj čovjek iz časna i poštena roda jer ne pada jabuka daleko od stabla. Da su neka druga vremena bila, možda bi Markov otac i Zdeno bili prijatelji i poticali jedan drugog da budu dobri ljudi.
– Ma, može. Vrlo rado ću ti biti kum. – odgovara Zdeno dok osjeća nekakav ponos što je taj klinjo izrastao u takvu momčinu.
– Jedino, svadba je u Banja Luci. Nadam se da to nije problem? – pita Marko.
– Kako će biti problem? Nemam ja problema s time. Dolazim sigurno. – sretan je Zdeno što ispred njega stoji dokaz njegove ljudskosti.
Svadba je bila vrlo bogata i uzvanika je po Zdeninoj procjeni preko 500. On se nikada nije pretjerano opterećivao materijalnim stvarima, ali je ipak kao izbjeglica iz Bosne uspio, zahvaljujući radom svojih ruku, napraviti solidnu kuću koju sebi ne bi mogli priuštiti niti mnogo bogatiji od njega.
No, kod nekih Srba postoji narodni običaj dok traje skupljanje darova prilikom svadbe i tada se, makar od strane najbliže rodbine, javno govori koliko je tko darivao mladence. U takvim situacijama, obično kum, da bi sačuvao svoju čast, daruje koliko god može. Ovaj puta je kum Zdeno i iako nije siromašan i uspio se skućiti, ipak nije pri nekim velikim novcima. On sam od sebe nije opterećen materijalnim stvarima jer zna da je svakome skupljati blago na Nebu. Isto tako, niti Marko nije opterećen materijalnim stvarima i nije Zdenu uzeo za kuma zbog novaca, ali zbog čuvanja časti svoga kuma odlučuje pripomoći.
– Evo ti ovdje 50.000 maraka i kume, sve ih stavi na tacnu da mi se ne osramotiš. Ipak si ti moj kum. – govori Marko dok stavlja ogromnu svotu novaca Zdeni u džep.
– Dobro kume. – smije se Zdeno i napravi tako kako mu je Marko rekao.
Kako večer odmiče, tako Marko želi da se njegov Zdeno osjeća što je moguće ugodnije.
– Mogu li ja kume naručiti jednu pjesmu za tebe. – pita dobro raspoloženi Marko svoga kuma Zdenu.
– Ma, kume, ne treba meni nikakva pjesma kada je meni srce puno, a duša mi pjeva što sam tu s tobom. – govori Zdeno.
– Ne, ne, kume. Ja bih htio tebi naručiti jednu pjesmu. Neku za tvoj gušt. Baš za tebe. Neku koja je tebi osobito draga. – ustrajan je Marko.
– Hm, meni pada na pamet samo neka pjesma za provokaciju. – smije se Zdeno.
– Joj, nemoj kume provokaciju. Reci koju želiš pjesmu. – smije se i Marko.
– Daj neka onda sviraju Miljacku. – govori Zdeno računajući da nikome od uzvanika ne bi trebala ta pjesma smetati.
– Može kume, nego koju si htio pjesmu za provokaciju? – radoznao je Marko.
– Ma, ja mislio da mi odsviraju Lijepu Našu. – smije se Zdeno.
– Lijepu Našu? Što ne kažeš? Ma, može… – odlazi Marko do bine i dogovara s glazbenicima želju.
– A sada, za mog kuma Zdenu, jedna pjesma samo za njega. Ustanite svi i nazdravite. – govori Marko.
Dok se cijela svadba digla da nazdravi Zdeni uz pjesmu koju mu je naručio njegov Marko započinje hrvatska himna, Lijepa Naša. Dok su još svirali taktove Lijepe Naše glazbenici kreću svirati Miljacku u kojoj se čuju riječi pjesme: “’Ko bi rek’o čuda da se dese…”.
Nitko od uzvanika nije ovo pogrešno shvatio jer su svi znali priču o jednom malom dječaku, koji se izgubio u vihoru rata i jednom vojniku koji je pokazao ljudskost kada je trebalo.
Nekima su suze krenule i u nutrini svoje duše su makar na trenutak htjeli biti kao njih dvojica. Voliti svoje, a poštivati tuđe. No, iznad svega, htjeli su biti kao njih dvojica koji vole čovjeka i Boga se boje. Biti prije svega ljudi.
Podjeli ovo:
