Jedan je brat rekao kako svoju duhovnu snagu crpi slušajući svjedočanstva vjere drugih ljudi: „Vaša vjera mene hrani.“ Stoga sam i sama odlučila s vama podijeliti svoje iskustvo hodočašća u Međugorje, kako bih potaknula i rasplamsala plamen vjere u vama.
Da mi je netko prije puta rekao kamo idem, vjerujete mi, ne bih otišla. Strahovala sam kako neću moći izdržati sav napor – dugi put, iscrpljenost i uspinjanje na brda odvraćali su me od puta. Stoga je i bolje da mi nitko nije rekao detalje puta jer, braćo i sestre, ipak sam uspjela. Bog i Majka Marija čuvali su me. To je bio moj prvi posjet Majci Međugorskoj, sada znam ne i posljednji, te nisam imala posebnih očekivanja. Ipak, znala sam da će i mene dotaknuti zraka Božje ljubavi jer su se i čvrsti nevjernici vraćali odande govoreći kako ondje sigurno nešto ima.
Ne mogu reći da sam osjetila nešto posebno, iako sam se silno trudila to osjetiti dok sam prolazila postajama križnog puta na brdu Križevcu; jedina mi je misao bila kako da dođem do vrha bez poteškoća, kako da ne padnem i da me ne obuzme slabost. Ta me je moja letargija prema Isusovoj muci jako uznemiravala – empatija je dolazila na trenutke, a poslije je ponovno nije bilo. „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo… Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satrše. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.“ (Iz 53, 4-5) Kako samo uzvišeno zvuče te riječi, a ja – ništa. U mislima mi je odzvanjalo: „Probudi se!“ Kada smo stigli na vrh do križa, suze su mi krenule niz lice i nisu prestajale. Plakala sam, ali nisam znala zbog čega, no nije mi bilo teško pri srcu. Sada znam da su u tome trenutku do mene doprle Majčine riječi: „Kad biste znali koliko vas ljubim, plakali bi od radosti.“ To je upravo bilo to.
Bila sam sabranija kada smo se penjali na brdo Gospina ukazanja, ali ni to nije bilo to. Tek kada sam došla pred Majku, moje je srce postalo ispunjeno takvim mirom, spokojem i milinom – baš kako je sveti Augustin napisao: „Stvorio si nas za sebe, Bože, i nemirno je srce naše dok se ne umiri u Tebi.“ Tišinu koja je vladala na tome mjestu teško je opisati. Majka Terezija rekla je kako je tišina korijen našeg sjedinjenja s Bogom i jednih s drugima – na tom su mjestu te riječi dobile svoj smisao. U tome trenutku ništa drugo na svijetu nije postojalo za mene, tako mi je bilo lijepo pod okriljem Majke.
Priznajem da me je mučilo što nisam vidjela i doživjela neke, kako mi ljudi to volimo nazivati, izvanredne znakove Majčine i Božje prisutnosti, ali na povratku sam kući shvatila da je mir koji sam dobila u Međugorju upravo ono što mi je trebalo. K tome, moj se doživljaj Međugorja sve više intenzivirao: željela sam slaviti Isusa, Majku, pjevati, klicati, a osmijeh mi nije silazio s lica. U Međugorju sam spoznala da je preda mnom još dugi put rada na sebi. Također, trudim se shvatiti da Međugorje nije samo u Međugorju, već svuda oko nas. Najlakše je biti vjernik u Međugorju, ali otajstvo toga mjesta trebamo preslikati u svoju svakodnevicu.
Moram priznati da Bog oduvijek u mome životu zauzima posebno mjesto, uvijek se ja, upotrijebila bih jednu nespretnu riječ koja to najbolje opisuje, „motam“ oko njega, ali nikako da se, kako pjesma kaže, pogledamo oči u oči. Prije pet sam godina bila na večernjem susretu zajednice Totus Tuus. Taj je susret sa živim Kristom za mene bio poseban. Tada sam zapisala i u novčanik stavila papirić koji i danas imam sa sobom: „Danas sam drugim očima vidjela Boga. Pomozi mi, Bože, da te iz dana u dan sve više otkrivam, daj da cijelim bićem budem tvoja.“ Bio je to moj prvi i posljednji odlazak na susret ovo zajednice. Odgovor na pitanje zašto ne znam dati ni sebi ni vama. Ništa se po pitanju vjere nije značajnije promijenilo u mome životu – uzdam se u Gospodina, prizanjem ga za svoga Spasitelja, ali to treba biti jasnije, glasnije.
Želim da me posjet Majci Međugorskoj potpuno preda Gospodinu da nikada ne zaboravim riječ Božju upućenu preko proroka Izaije: „Imenom sam te zazvao: ti si moj. Voda te neće preplaviti, plamen te neće opaliti. Za otkupninu tvoju dajem narode. Jer ti si dragocjen za mene. Ja te ljubim.“ (Iz 49, 16). Braćo i sestre, preporučujem se u vaše molitve.(Đurđica)
