Kada sam ušao u crkvu sv. Jakova, ugledao sam znak na vratima ispovjedaonice na kojem je pisalo: „Engleski, španjolski, talijanski“. Stao sam na kraj reda. Kad je došao moj red, ušao sam u skučeni prostor i kleknuo. Moj je um zamišljao osamdesetogodišnjeg svećenika iza zaslona koji se nalazio ispred mene, i planirao sam šokirati tog starca, dok mu uši ne prokrvare. Rekao sam mu da se ne sjećam što treba izgovoriti za ispovijed, pa je taj dio prošao sa mnom. A onda sam mu sljedećih trideset pet minuta pričao o svemu.
Kad sam završio s ispovijedanjem svojih grijeha, svećenik uopće nije zvučao šokirano, što je šokiralo mene
Otkrio sam mu baš sve vezano uz moje zastranjele pustolovine: droga, alkohol, posao koji uključuje ozljeđivanje ljudi, ženskarenje, krađe, laganje – svih deset prekršenih zapovijedi. Kad sam završio s ispovijedanjem svojih grijeha, svećenik uopće nije zvučao šokirano, što je šokiralo mene. Ponudio mi je nekoliko vrlo jednostavnih savjeta i pokoru od pet „Očenaša“. Ostao sam osupnut. Pet „Očenaš“ nije bilo dovoljno. Nisam se osjećao dostojan Božje ljubavi i mislio sam da ću se morati penjati na brdo Križevac trideset tri puta. Svećenik je nastavio: „Dok moliš svaki od pet „Očenaša“, meditiraj o jednoj od pet Isusovih rana: Njegove ruke, stopala i bok. Možeš li to učiniti?“ „Naravno“, rekao sam, a onda mi je pomogao izmoliti pokajanje, jer sam nisam znao.
Kao kod svake ispovijedi, svećenik je onda počeo izgovarati riječi odrješenja: „Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštanje grijeha.“ Dok sam slušao ove riječi, odjednom sam postao svjestan fizičke prisutnosti oko mene u ispovjedaonici. A onda mi je tijelo odgurnuto unatrag od koljena na gore pod kutem od trideset stupnjeva, te sam glavom lupio o zid ispovjedaonice, dok su mi stopala i listovi bili čvrsto na podu.
„O, moj Bože,“ rekao sam u sebi, „On je stvaran.“
Ja sam dvometraš od sto pedeset kilograma, koji je tada dizao utege od 200 kg i više, a u tom trenutku nisam mogao ni sjesti uspravno, ni uopće pomaknuti tijelo, čak ni za milimetar. Svećenik je nastavio: „I ja te odrješujem od svih grijeha tvojih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ S tim sam riječima osjetio jaku bol u srcu, kao da mi se koplje zabilo u prsa, a onda je krenula žestoka unutarnja borba. Glasno vrišteći od bola, osjetio sam kako „koplje“ izlazi, a s njim i moji grijesi. Nakon nekoliko sekundi, moje je tijelo doživjelo veliko otpuštanje, i paraliza je nestala. „O, moj Bože,“ rekao sam u sebi, „On je stvaran.“
Zaprepašten sam napustio ispovjedaonicu i izašao iz crkve. Trebalo mi je četrdeset pet minuta da izgovorim pet „Očenaša“ jer sam jecao na koljenima ispod velikog križa, gledajući u lokvicu svojih suza ispod sebe. Slike ljudi koje sam povrijedio – pogotovo žena koje sam iskoristio, prolazile su mi kroz glavu. Vidio sam što je moj grijeh učinio u njihovim životima, i prvi put iskreno sam žalio zbog tog. Tih pet „Očenaša“ bili su najteža pokora kroz koju sam ikad prošao.
