Tko se Gospoda boji,nalazi prave prijatelje, jer kakav čovjek, takav mu i prijatelj.” (Sir 6,14-17)
Već dugo vremena u srcu osjećam da moram ovo svjedočanstvo podijeliti sa svijetom. Želim zahvaliti Bogu za ovo čudo koje nam je darovao preko svoje Službenice, Isusove i naše Majke, Marije- Kraljice Mira! Gospa je dobra Majka koja se brine o svojoj djeci i koja će za njih mnoge stvari izmoliti, a meni je darovala mog najboljeg prijatelja!
Nedugo nakon povratka iz Međugorja gledala sam na facebooku slike sa hodočašća jedne molitvene skupine koja je tjedan dana poslije mene bila tamo. Srce mi je obuzela milina jer je to moje najdraže mjesto. Primjetila sam dva brata koji su imali veeelike osmijehe i koji su sjajili velikom radošću! Bili su to Marko i Darko. Dodala sam ih za prijatelje i ne sluteći u što će se to razviti. Sada znam da papa Benedikt XVI. nije uzalud blagoslovio facebook! Bilo mi je lijepo dopisivati se s njima, imati nekoga s kim možeš pričati o vjeri. Jednog dana je Marko ugasio facebook i ostavio mi svoj broj. Nisam ga zvala... Prije tri godine je tišinu večeri Velike Subote proparala zvonjava mog mobitela. Bio je to Marko koji me zvao da mi čestita Isusovo Uskrsnuće! Ja u životu nisam čula niti osjetila toliku iskrenu radost, sreću i ljubav u nečijem glasu! Prvi puta sam vidjela što znači istinski čestitati Isusovu pobjedu nad smrću! Već u tih par minuta su se naše duše prepoznale i oboje smo se čudili osjećaju da se znamo već sto godina, a nikada se nismo vidjeli. Idući dan, na Uskrs, smo se prvi put vidjeli na skypu. Bilo je to predivno druženje, pričali smo, pjevali i slavili Uskrs uz gitaru koju je svirao. Otkrio mi je odmah taj prvi dan da razmišlja o tome da ode u svećenike. I ja sam tada tražila svoj životni poziv. Od toga dana postali smo nerazdvojni! Uvijek smo bili jedno drugome podrška kada nam je bilo teško, molili smo jedno za drugo. Neznam ni broj ljetnih noći koje smo proveli na skypu moleći skupa, bodreći se međusobno, pričajući o vjeri. Životni poziv je velika odluka i tu su borbe žestoke. Prolazili smo to zajedno i to nas je još jače povezalo jer smo se razumjeli, dok su nas drugi gledali kao čudake. On je tako lijepo govorio o Gospi, da ga je bila milina slušati.
Znali smo se smijati do suza, a vani sviće zora. Bilo je tako smiješnih situacija kad je on morao bježati u svoju sobu da ga tata koji je išao na posao u pet ujutro ne vidi i ne skuži da smo cijelu noć bili budni. Puno puta smo molili zajedno krunicu preko mobitela. Skupa smo doživjeli mnoga čuda. Postali smo istinski brat i sestra i jedva smo čekali da se napokon vidimo uživo. To je bilo malo teže za izvesti jer živimo dosta daleko jedno od drugoga, ali znali smo da će Bog providjeti naš susret. Jednog dana na sam na putu do škole, u busu, doživjela nešto jako čudno i neobično. Pred očima sam imala kao nekakav filmić. Vidjela sam kako će izgledati naš prvi susret! On je stajao kraj Gospinog kipa ispred crkve u Međugorju. Nosio je plavu kratku majicu i raširenih ruku me čekao dok sam ja trčala prema njemu da ga zagrlim! Nisam mogla vjerovati tome što sam vidjela i cijeli dan sam razmišljala o tome kako je to moguće. Navečer sam ispričala Marku što se dogodilo i da ćemo se prvi put vidjeti u Međugorju. Oboje smo planirali ići na 25. Mladifest, ali on je vjerovao da ćemo se vidjeti i ranije, jer je Mladifest na ljeto, a sada je bilo rano proljeće. Mjeseci su prolazili i stiglo nam je ljeto! Napokon smo se spremali za odlazak u Međugorje, na Mladifest na kojem nikad nismo bili. Ja sam stigla dan ranije, a on je rekao da će mi se javiti kada dođe. Došao je i taj dan kojeg sam toliko željno i radosno iščekivala! Nikad ga neću zaboraviti! Stajala sam u redu za ispovijed i odjednom sam se počela osjećati čudno. Srce mi je ubrzano lupalo, drhtale su mi ruke, osjećala sam veliko uzbuđenje, a nisam znala zašto. Nije me bilo strah ispovijedi.
Dala sam svoj ruksak prijatelju iza sebe i zamolila ga da mi ga pričuva. On se zabrinuo i pitao da li trebam vode jer je vidio da se nešto događa. Zahvalila sam i odbila, i rekla da idem kratko prošetati da se smirim. Nije mi bilo jasno zašto mi se to događa. Sjela sam na stepenice ispred crkve i u sebi čula glas koji je rekao: ”Sad će doći Marko.” Molim? Tko je to? Otud taj glas? Sjedila sam tu još pola minute i promatrala hrpu ljudi koja prolazi. Nitko poznat. Ustala sam i sama sebi govorila da nisam normalna, da se smirim i vratim u red. Kad sam se vratila uzela sam mobitel da vidim koliko je sati, a kad tamo poruka koja je stigla taj čas: “Seko, čekam te kod Gospe. :)” Samo sam problijedila i okrenula se nazad odakle sam došla. Hodam i vidim njega kako stoji kod Gospinog kipa, raširenih ruku, u plavoj kratkoj majci! Teško je opisati moj šok, nevjericu, radost, čuđenje! Gledala sam ono što mi je Bog pokazao mjesecima prije! Mislila sam da sanjam koliko je lijepo bilo! Otrčala sam do njega jedva suzdržavajući suze radosnice što je Bog tako velik i dobar! Čvrsto sam ga zagrlila i mi smo se jako smijali! Odmah smo se okrenuli prema Gospi, kleknuli i zahvaljivali. Uzela sam njegove ruke i pružila ih prema Gospi, moleći i predajući svog brata Majci, da ga čuva i blagoslivlja kroz cijeli njegov život! On je učinio isto sa mnom. Skupa smo bili na otvorenju Mladifesta, na krunici i svetoj Misi. To je bio jedan od najljepših dana u mom životu! Klečala sam, a suze su samo kapale i kapale. Slaviti s Gospom Gospodina, tjedan dana, zajedno sa 60 000 mladih iz cijelog svijeta! Neopisivo! Bilo mi je kao da sam u hodniku ispred vrata Raja koja će se svaki čas otvoriti! To morate doživjeti jer ne postoje riječi koje bi vam mogle dočarati to! Doživjeli smo par čuda na tom Mladifestu koja vam moram ispričati. Jednog dana sam htjela pronaći Marka. Znala sam da neće čuti mobitel od glazbe, a nisam znala kako da ga nađem među tolikim ljudima. Pomolila sam se Gospi i zamolila ju da mi pomogne pronaći Marka po srcu. Hodala sam velikim putem ispred vanjskog oltara. Sve je bilo šareno od boja. Svaka osoba je nosila odjeću druge boje. Skoro je nemoguće tu nekoga pronaći. Hodala sam i odjednom sam stala. Noge kao da su mi se zalijepile za beton i nisam se mogla pomaknuti s mjesta. Upitala sam se u čudu: “ Šta je ovo sad?!” Probala sam krenuti dalje ali nisam mogla. Okretala sam se oko sebe, ljudi su me čudno gledali. Nisam razumjela što se događa, i kad sam vidjela da uzalud pokušavam ići dalje stala sam. Stajala sam i gledala prema oltaru. Pogled mi se spustio par centimetara niže i onda sam doživjela šok! Ravno ispred mene, dva metra od mene je sjedio Marko! Bila sam zapanjena, kao da me munja pogodila! Nisam mogla vjerovati da je Gospa stvarno učinila da ga nađem po srcu i doslovno me zalijepila za beton da ga vidim! Tad sam mogla opet hodati i došla sam do njega. Ispričala sam mu što se upravo dogodilo. Samo me promatrao velikim očima. Tako sam ga našla još par puta tog tjedna. Stvarno čudesno! Da je meni to netko pričao čudno bih ga gledala, a sada sam doživjela to na svojoj koži…i još uvijek mi je sve to nevjerojatno. Jednog dana smo šetali i htjeli smo otići do Gospinog kipa da se uslikamo za uspomenu na “našem” mjestu. Putem smo sreli moje prijatelje dominikance i stali da ih pozdravimo. Stajali smo u krugu i pričali i odjednom je došao neki fratar. Redom nam je davao ruku i pozdravljao nas, nismo ga poznavali. Kada je Marku dao ruku rekao mu je: “ Aaa, i ti nam ideš u svećenike!” Marko me samo blijedo pogledao, a ja sam mu rekla: “Eto ti odgovora na tvoje pitanje!” To je bilo jako čudno jer taj svećenik nije znao Marka, niti to da on razmišlja o svećeništvu. Oboje smo se borili sa samima sobom u vezi životnog poziva. Kako Marko kaže: “Gospa nas je izštijala taj tjedan.” Oboje smo tamo otkrili svoje pozive. On je rekao da svećeništvu, a ja sam rekla da braku. Rekli smo Gospodinu DA! Od tada je prošlo dvije godine. Marko je sada u Rimu, otišao je u red svetog Ljudevita Montfortskog, a ja sam u sretnoj čistoj vezi sa dečkom kojeg sam upoznala u Međugorju baš na tom Mladifestu! Oboje smo još na putu da okrunimo svoje pozive svećeništvom i brakom, molite za nas! Marko je moj budući duhovnik, moj brat i najbolji prijatelj, moj poklon iz Gospine ruke, iz Gospinog srca. Gospa mi je darovala tolike milosti koje ja nebih znala ni izmoliti!
Neizmjerno sam zahvalna Bogu i Gospi na svim ovim neizmjernim darovima koji nemaju cijene!
Ovo svjedočanstvo neka bude njima na hvalu i slavu!
