Pao je na ispitu zrelosti i odao se alkoholu i drogi.
Potom je došla prostitucija, krađe, ponovni pokušaji samoubojstva, psihijatrija, homoseksualnost, razne nastranosti, zablude, očaj, osamljenost i zatvor. Osamljenost mu je najviše zadavala muke. Htio je sve zaboraviti te je još više konzumirao alkohol i drogu.
Sve je više osjećao da nije nizašto sposoban, da nikoga ne voli i da je od svih zaboravljen. S dvadeset četiri godine bolovao je od ciroze jetre. Upucao se u trbuh. Preživio je, ali je izgubio jedan bubreg. Praznina koju je osjećao postajala je sve nesnošljivija i dovodila ga je do ludila. Potištenost i očaj kao da su rasli iz dana u dan. Stanje u kojemu se nalazio bilo je neizdrživo. Emmanuel je jedini izlaz vidio u smrti. Postoji li uopće još neki izlaz?
Emanuel pripovijeda o preokretu: "Jednoga dana u kući spopala me misao: samoubojstvo. U trenutku kada mi je bilo najteže, nazvala me neka gospođa Kristina i predložila mi da je posjetim. Posjetio sam je u njezinoj maloj zajednici. Učinio sam životnu ispovijed. Isus mi je sve moje grijehe oprostio i potpuno me ozdravio.
Svakoga četvrtka posjećivao sam zajednicu i osjećao da se nešto u meni događa. Jednoga sam dana u maloj kapelici, gdje je bilo izloženo Presveto, osjetio stvarnu Isusovu prisutnost, bilo je to poput bljeska. Isus me volio! Svaka je sumnja nestala! Konačno sam bio voljen, zaista, istinski ljubljen. Bio sam spašen. Bio sam sretan. Gospođa Kristina za mene je uistinu bila anđeo Gospodnji. Osjećao sam Isusov mir i onoga dana sam shvatio da me Isus želi ozdraviti. Plakao sam, ali prvi put životu plakao sam od radosti. Posve sam bio izliječen. Od tada mirno hodim svojim putem uz Isusa koji me uči životu. Danas se okrećem Duhu Svetomu. Isus je toliko toga učinio za mene, spreman sam Ga slijediti gdje god me zovne. Želim mu posvetiti svoj život! Ovom svijetu treba Njegova ljubav!“
