Jedne noći sam sanjala san koji mi se urezao duboko u pamćenje i u srce. Urezao se jer mi je bio čudan i nerazumljiv, pomalo strašan. San je izgledao ovako: Ulazim u kuću i dolazim do prostorije sa prozorima. Moja mama sjedi na fotelji koja se ljulja i hekla stolnjak, vidi joj se veliki trbuh (to je često radila dok je bila trudna). Vani bijesni strašna oluja, puše jak vjetar, čuje se grmljavina. Prozori su otvoreni i lupaju toliko snažno kao da će se svaki čas stakla raspasti u tisuću komadića! Zavjese lete od siline vjetra sve do stropa!
Odjednom u svojim ručicama imam 3 male sićušne bebe, veličine oko 2-3 cm. Toliko su male da ih mogu nositi u svojim dlanovima. Promatram ih i nosim u hodnik gdje se nalazila visoka polica na zidu i tamo je bila kutijica. Trebao mi je stolac da se popnem da je mogu dohvatiti. Uzela sam kutijicu i stavila bebe unutra. Probudila sam se. Ništa mi nije jasno, pogotovo kakve su to male bebe. Nikad nigdje nisam vidjela takve bebe! Otkud su? Mama kaže da bebe donese roda. Sve bebe koja sam ikad vidjela nisu tako male, nego su velike, puno veće od tih... Kakve su to bebe??? Nemam čak ni takve igračke. Ni u crtićima i slikovnicama nisam vidjela takve bebe.
Kao što sva djeca imaju tisuću pitanja i ja sam ih imala. S vremenom sam sve manje razmišljala o tom snu, sve dok ga nisam ostavila po strani vidjevši da nemam odgovora. Tako sam ga i zaboravila. Dobila sam brata i bila sretna. Imala sam predivno djetinjstvo.
Odrasla sam. 9. veljače.2013. - dan kada se moj život skroz promijenio! Tada sam imala 16 godina. Otišla sam s mamom na duhovnu obnovu pred blagdan sv. Alojzija Stepinca, u crkvu njemu posvećenu. Otišla sam iako sam bila bolesna, imala sam jaku upalu sinusa. Ništa mi nije pomagalo, stalno sam imala glavobolje, blagu temperaturu, nisam mogla disati na nos. Mama je rekla da se tog sada više neću moći riješiti, da će mi smetati svaka promjena vremena… Ušli smo u veliku crkvu, dosta je hladno iako imam debelu jaknu. Otišla sam gore na kor jer volim biti sama i u miru, još sam sve mogla lijepo vidjeti. Duhovnu obnovu je držao pater Marko Glogović. Odmah mi je “sjeo”. Pričao nam je kako je počela njegova borba za nerođenu dječicu.
TADA SAM PRVI PUT U ŽIVOTU ČULA ZA POBAČAJ!!! Svijet mi se srušio!
Nisam mogla vjerovati da ljudi mogu biti toliko zli! Osjećala sam da mi je srce rastrgano. Suze su tekle i tekle. Pater je molio za ozdravljenja. Rekao je da zamislimo Isusa ispred sebe ako stavlja ruke na nas i ozdravlja nas. Zatvorila sam oči. U mislima gledam Isusa i šutim. Nisam Ga molila da me ozdravi jer sam mislila kako ova moja upala sinusa nije ništa strašno, da ima i goreg. Prepustila sam se.
Odjednom osjećam vrućinu na području očiju, čela, nosa i ušiju! Nije mi jasno što se događa! Kako mi je samo tu toplo? Zašto mi nije svuda toplo? Otkud to, pa u crkvi je ledeno?! Baš u tom trenutku pater kaže:” Tko sada osjeća toplinu ili trnce Isus ga dotiče i on ozdravlja.” Isus me dotiče!!! Bol i pritisak su nestali. Ne boli me više glava, ne curi mi nos. Mogu normalno disati! Hvala Ti Isuse, hvala Ti!
Prošle su već 4 godine i od tada nikad nisam s tim imala problema! Dok sam još u oduševljenju i zahvaljivanju pred oči mi dođe onaj san koji sam sanjala s 3 godine. Sve ponovno gledam. Sve mi postaje jasno! Moja mama je predstavljala sve trudnice svijeta. Oluja vani je bio sotona koji majkama želi pobačajem oteti njihove bebe! Bebe koja sam nosila bile su te male bebe nad kojima se vrši pobačaj.
Moj životni zadatak je da te bebe nosim na sigurno, u kutijicu- u Božje srce, u život!
Sve mi je jasno! Plačem, potoci se slijevaju niz obraze. U meni je vatra, srce mi gori! Osjećam u sebi neugasivi žar ljubavi prema nerođenima! Pater je pričao kako je s borbom za nerođene počeo 1999. godine! Njihove molitve ostvarile su se na meni 13 godina poslije! Rekao je da će se i u mom gradu osnovati Udruga Betlehem koja pomaže trudnicama i majkama, koja spašava male bebe! To je to, tu Bog želi da budem! Nisam mogla dočekati da Udruga počne s djelovanjem! Svaki dan sam nestrpljivo iščekivala, bila sam spremna raditi sve, prati podove, bilo što!
Jednog dana sam se vraćala iz škole i svratila do katedrale da pozdravim Isusa. Na klecalu letak. Samo jedan. Uzmem ga i odem. Dok hodam, čitam letak i na dnu piše mail od Udruge Betlehem u mom gradu!!! Nisam se mogla zadržati, a da ne zaplačem od sreće i ne pokliknem od radosti! Isti dan sam se javila i od tada sve do danas volontiram i toj predivnoj udruzi! U meni gori žar koji se ne smiruje sve dok nešto ne učinim za nerođene. Ovo je neopisivo teška borba, i svi koji su u tome to znaju. Sotona se hrani krvlju nevine dječice. Godišnje se pobaci 50 000 000 djece diljem svijeta! Koliko je to dobrih ljudi, svetaca, doktora, mirotvoraca…
Bog nam šalje odgovor na naše molitve kroz djecu, a što mi činimo?!
Dok mi slavimo krštenja, rođendane, vjenčanja, par metara od nas teku rijeke nevine krvi!!! Nije li to stravično! Svi smo pozvani boriti se za živote! Svi to možemo učiniti, svatko od nas može pomoliti barem jednu svetu Krunicu za spas nerođenih! Pokrenula sam u svom gradu inicijativu 40 dana za život. To je bilo nešto najljepše i najteže što sam u životu učinila! Bila sam 4. razred srednje škole.
Na početku sam bila sama, bojala sam se, ali sam pustila Bogu da On to vodi. Slao mi je dobre ljude, molitelje iz raznih mjesta. Stajali smo svaki dan pred bolnicom 12 sati i molili. Dolazila sam ujutro prije škole tamo, a nakon škole sam kod kuće slagala raspored za idući dan i zvala molitelje. Nisam imala vremena za učenje, sva sam bila u inicijativi. I tako 40 dana, bila sam umorna i iscrpljena, puno puta nisam mogla spavati.
Ali Bog je proviđao! Dobivala sam u školi petice niotkud, kao da su padale s Neba. Te godine sam imala najbolji prosjek od sve četiri godine srednje škole. Bilo je teško, borba je bila žestoka, ali radost je bila još veća! Nitko vam ne može dati to veselje, taj mir i tu ljubav koju vam daje Isus kad se borite za malene! Sjetimo se što je On rekao: "Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 45) Ima li išta ljepše na ovome svijetu od toga da znate da ste spasili nečiji život?! I ne samo to! Kada spasite samo jednu bebu, spasili ste jednu cijelu generaciju! Ta beba će biti nečija mama, tata, baka, djed, striko, teta…
Tko zna, možda baš to dijete spasi vama jednog dana život! Molim vas, molite za nerođene jer Bog uslišava te molitve! Život je dragocjen i djeca su blagoslov. Svaki život je čudo!
Martina G.
