Znala sam da on vodi volontere crkve Svetog Filipa Nerija i hodočasnike s invaliditetom. Odgovorila sam da bih, a onda se počeo javljati strah. Činio se to dalek svijet, a opet me nekako privlačio k sebi. Sjećam se jednom Mise na kojoj sam susrela pogled dječaka s down sindromom, bilo je to u Sinju, i kako me taj otvoreni pogled u tom trenutku osvojio i oslobodio sputanosti.
Strah je nestao čim sam se počela upoznavati hodočasnike. Oni, kako mi je prije i rečeno, sami razbijaju sve naše podignute zidove svojom neposrednošću. Prilaze nam, grle nas, gledaju nas bez maski i zidova, i kako onda ne pustiti svojoj duši da se i sama preobražava, da se iscjeljuje u društvu ovih osoba.
Ni slutila nisam da će meni druženja s osobama s poteškoćama donositi doista potpuno ispunjenje i smiraj srca. Nakon Međugorja nastavila su se naša jednodnevna hodočašća, i brzo je došao trenutak našeg ponovnog odlaska u Međugorje, opet na četiri dana, na sedmi Međunarodni susret osoba s invaliditetom. Tamo nam domaćini otvore svoje domove i poslužuju nas, hrane, na taj način odgovarajući Isusovim riječima: "Što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste." (Mt 25,45)
Ovogodišnji susret drugačiji mi je od prošlogodišnjeg. Nekako, čini se da je Majka htjela ove godine više me uputiti na majke koje su bile pratnja svojoj djeci. Kao da je Majka htjela još mi srce više obogatiti, pa me stalno dovodila u njihovo društvo. Kad smo se penjali na Podbrdo, tri majke su se spontano priključile krunici koju je nas troje molilo. Znala sam da Gospa tako želi, osjećala se milost i Njezina prisutnost na ovom najljepšem kamenju na svijetu.
Vratila sam se u Split, a nisam se zapravo vratila. Oči su mi i dalje počesto vlažne, kao što su bile u Međugorju. Međugorje je odavno moja velika ljubav, i doista mi je žarka želja tamo često dolaziti. Svaki odlazak od tamo mi je bolan. Nevjerojatno je kako mi Bog tu silnu potrebu za Međugorjem ispunja, i kako nadmašuje sva moja očekivanja. Neprestalno me daruje daleko više od onog što mogu zamisliti, a kamoli poželjeti. Biti volonter osobama koje trebaju dodatnu pomoć (kako je rekao za njih fra Zvonko Benković) u običnim potrebama, to mijenja čovjeka. Vozač našeg autobusa nosio je pet - šest puta ljude na Podbrdo. Ostao je osupnut. Rekao nam je da će se iduće godine sam prijaviti i doći, ako mu posao dopusti. Posvjedočio je kako se sve u njemu promijenilo, u glavi i srcu.
Dođe mi da povučem sve ljude za rukave i viknem im: Ako tražite sreću, ja znam gdje se nalazi! Dođite i preporodite se! Ako i ne vjerujete u Krista, ovdje ćete ga upoznati. Prepoznat ćete ga u rukama što nemoćno vise, u nogama koje su kao prikovane, u nemoći tijela vidjet ćete sliku s Raspela. Pronaći ćete ga u zagrljaju onih najmanjih, nemoćnih, koji trebaju vaše ruke, noge, vaše vrijeme, vašu okrenutost prema njima. Grlit će vas i ljubiti, ako to mogu, a ako niti to ne mogu, onako potpuno nemoćni, podignut će se vaše ruke da ih pomazite, da ih zagrlite, same će se podignuti i krenuti prema njima, jer ćete ih voljeti. Ako tražite ljubav, ako ste ranjeni i sami, ako ste sapeti i razočarani, ako ste slabi, dođite, dođite. Snaga je u krilu osobe u kolicima. Zamislite, tamo je neopisiva snaga. Samo naslonite glavu i zaplačite slobodno. Tu nema tuđinaca. Doći ćete doma. Ja jesam.
Nisam tražila ništa za sebe, samo sam se odazvala. A dobila sam stostruko. Dobila sam ono što želim sačuvati u srcu, ono što mogu prebirati do naših ponovnih susreta, kad ću opet moći poljubiti Isusa u ovim Njegovim najmanjima.
Nemojmo se bojati nepoznatog. Ne dopuštajmo da se ljudi koji su najbolji dio našeg društva, osjećaju izoliranima. Ne dozvolimo da se njihovi roditelji osjećaju sami i neshvaćeni. A nose blagoslov koji mi možemo primiti.
Danas se moram vratiti među ljude koje mi je teže voljeti. Stajat će u redu pred mojim šalterom, mrgudni, nezadovoljni, i mrmljat će, neki od njih i psovati. Kad govorimo o invalidima, taj izraz bolje pristaje nama zdravima. Mi smo invalidi srca. Doista smo potrebni izlječenja. Ma nema izlječenja u nama samima, mi ne možemo sebi ništa dati. Drugi nam je tableta i terapija. Drugi. Ljubav koju dajemo drugome, mala ili veća pažnja, kao npr. propustiti drugoga ispred sebe, već bi posvijetlilo za jednu nijansu stanje duše.
U srcu nosim bogatstvo koje sam primila u Međugorju. Znam da je na meni to što sam primila živjeti u svakodnevnici s ovim mojim mrgudnima, ranjenima, mračnima. Sve su to osobe s posebnim potrebama. Ne onim običnim, jer oni se mogu sami okupati, nahraniti, odjenuti, sami hodaju. Oni imaju posebne potrebe. Srca su im ranjena, bolesna, krvare. Voljet ću i njih. I nastojati ostati u svom srcu sličnija onima koje nazivamo osobe s invaliditetom.
Bila sam u prilici voditi djevojku koja ima poteškoće s hodom do ambona, za vrijeme Mise. U tom trenutku, gledajući na sve zapreke pred nama, i tražeći najbolji put da stignemo do ambona, ja sam doista bila jedno s njom. Gledala sam njezinim očima kako da riješimo tu običnu potrebu, i osjetila kako je to zahtjevno. S moje desne strane stajala je ona, a s lijeve mladić kojem je hodanje lakše nego njoj, ali opet teže nego meni. U trenutku kad smo se popele nas dvije za ambon, okrenula sam se da njemu pružim drugu ruku. Bože moj, u tom času oni su bili moji najbliži. Uspjeli smo. Stajali smo uspravno i čitali drugo čitanje. Činilo se da smo osvojili svijet. Eto to su te potrebe, obične, a ne posebne. Shvatila sam to kad sam postala dio njih.
Isus je molio Oca da svi budemo jedno: " Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi." (Iv 17,11)
Možemo biti jedno ako jedni drugima budemo oko, uho, noga, ruka. Oni nam uzvraćaju, jer poprimamo od njihova srca dobrotu, poniznost, strpljivost, radost, čistoću. Možemo ostvarivati riječ Evanđelja jedino u zajedništvu i međusobnu darivanju. A doista, služeći bližnjima primamo sami daleko više nego što smo dali. Sad ostaje samo pohraniti, prebirati, učiti iz primljenog, čuvati, živjeti pohranjeno, i čekati ponovne susrete.
Marijina škola ljubavi nalazi se u Međugorju i svuda oko nas. Nema prijemnog ispita, samo je potrebno da srce kaže: Da!
Marijino " Neka mi bude" otvorilo je put Spasitelju svijeta da se u tom svijetu rodi i da se svijet njegovom mukom spasi. Naše "Neka mi bude" otvara put Isusu do naših srdaca, po trpljenju njegovih najmanjih.
Hvala Gospodinu Isusu i njegovoj Majčici Mariji koji nas sve žele usrećiti!
Vesela Dujmić, volonterka crkve Sveti Filip Neri iz Splita
medjugorje-info.com
