Još kad se, kao u slučaju sv. Justina, njihova umnost stopila s njihovom neporočnošću i odlučnošću da za vjeru prihvate i mučeničku smrt, plodovi su im do današnjih dana ostali "svježi".
Sv. Justin, rođen početkom 2. stoljeća u gradiću Flavia Neapolis u Samariji, bio je upravo lučonoša novog tipa "svetaca-intelektualaca". Odrastao na grčkoj kulturi, bio je obuzet filozofskim traženjem unutrašnjeg oslobođenja i ostvarenja sreće, spasenja. Jednu za drugom, svladavao je razne filozofske škole: stoicizam, peripatetizam, pitagorizam, platonizam...
I tada jednoga dana, na osami kraj mora, susreo je nekoga tajanstvenog starca koji mu je rekao kako će istinsku sreću i spasenje pronaći jedino u recima Svetoga pisma. Znatiželjan filozofski duh Justinov zavirio je i u tu knjigu... I - pronašao sve, istinu i mudrost. Od poganina postao je kršćanin, i to ne bilo kakav, već silno zauzet. Osobni susreti s kršćanima dodatno su ga uvjerili da je lošu sliku o njima stvarala samo rimska "propaganda", pa je svojim spisima (od kojih su ostale sačuvane tek dvije Apologije kršćana i "Dijalog sa Židovom Trifunom") nastojao druge umne ljude uvjeriti u suprotno. Obilazio je središta Rimskog Carstva, osnovao i svoju školu u kojoj je poučavao sve koji su mu dolazili. Upravo po tom aktivnom odnosu razlikovao se od drugih tada velikih kršćanskih učitelja koji su se zadovoljavali samim bilježenjem neokrnjenog vjerskog nasljeđa što su ga primili od predaka. Sv. Justin želio je više, nastojao je privući pogane i Židove, upoznati ih s Kristovom mudrošću.
Tako je i "došao na zub" ciničkom filozofu Krescentu. Kad mu je Justin pismom odgovorio na napad, Krescent je čitavu stvar predstavio kao Justinovo neprijateljstvo prema rimskom poretku. Veliki kršćanski filozof tako je, s još nekoliko drugova sljedbenika, dospio u tamnicu gdje je godine 165. bio i pogubljen. Da ironija bude veća, tadašnji car bio je Marko Aurelije, također filozof - tako da su dva filozofa ubila trećega...
