"Sveti dječak", kako ga se običava zvati, nije ni najmanje slučajno postao njihov zaštitnik. Jer, ne samo što je umrijevši prije navršene petnaeste godine postao jedan od najmlađih svetaca Crkve, već što je svojim neobično zrelim prvopričesničkim odlukama dokazao da mu je dan prve pričesti doista bio "naj-dan" života.
Naime, dječak rođen 1842. u talijanskoj Rivi u Pijemontu, kao mali sedmogodišnjak na Uskrs 1849, pristupajući na gozbu Isusovu, zapisao je: "Ispovijedat ću se vrlo često i primiti svetu pričest kad god mi to ispovjednik dopusti; Želim svetkovati blagdane; Moji će prijatelji biti Isus i Marija; Umrijeti, ali ne sagriješiti". Kratko, jasno, odlučno, djetinje i zrelo u isti mah. Svoj prvopričesnički "podsjetnik" stavio je u molitvenik, često ga vadio i čitao. Nije stoga čudno što je Dominikov župnik don Cugliero, dovodeći dječaka Don Boscu u Torino, svetom utemeljitelju salezijanaca rekao kako u svojem oratoriju može u najboljem slučaju imati Dominiku ravne, a nikako od njega bolje dječake.
Don Bosco se u to sam uvjerio, primivši Dominika u svoj oratorij Valdocco 1854. godine. Ne puno kasnije sveti učitelj postao je svom ponajboljem, svetom učeniku, i prvi životopisac. Jer Bog i Marija – kojoj je Dominik na dan proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću 8. prosinca 1854. bespridržajno darovao svoje srce zamolivši je da mu dade umrijeti prije negoli "upadne u nesreću i samo jednoga jedinoga grijeha" – poslušali su "svetoga dječaka" uzevši ga k sebi već 1857. godine. Ipak, i u svojih nepunih petnaest godina Dominik je uspio ne samo svakodnevno biti vedar, blag i razgovorljiv (nije to ni djetetu lako!), već je devet mjeseci prije smrti osnovao i malo društvo Bezgrešne. Svojem je društvu čak sastavio i pravila posvjedočivši čudesno profinjenu duhovnost.
Svetim ga je proglasio Pio XII. godine 1954, upravo na stotu obljetnicu od proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću. Djeci za uzor, odraslima za upozorenje da se bolje zagledaju u svoju djecu koja, i usprkos "malim" godinama, mogu biti itekako zrela.
