Liturgija treće korizmene nedjelje poziva nas na promjenu života, da se obratimo. To je vrlo žuran (hitan) poziv. Sati, dani i tjedni brzo prolaze. Ne gubimo vrijeme i ne čekajmo neku drugu zgodu. Sad je vrijeme – kairos – milosni trenutak za to.
Odgađanje, neodlučnost i mlakost vrlo su opasni i mogu čovjeka koštati. Sad je milosni trenutak, sad je povoljno vrijeme da otvorimo vrata Kristu i počnemo živjeti s Njim. Istina je, mi smo slobodni, ali moramo biti i odgovorni!
Naime dok je Isus govorio mnoštvu, neki mu javiše novosti koje su kružile po Palestini. Mnogi su se zgražali nad činom Pilata koji je dao poubijati neke Galilejce za vrijeme žrtve. Ali u isto vrijeme osuđivali su i pobijene: bit će da su bili veliki grješnici, kad ih je Bog kaznio i to za vrijeme žrtve.
Druga novost, rekli bismo iz crne kronike, bila je kako se srušila kula u Siloamu i ubila je 18 ljudi. Bit će da su i oni bili grješnici kad ih je Bog tako iznenada pozvao k sebi. Tako misle ljudi.
Isus ne potvrđuje takvo mišljenje, da je nesreća koja je zadesila onih 18 ljudi, kao i one koje je Pilat dao poubijati posljedica grješnog života. Naprotiv Isus u obje nesreće gleda prst Božje Providnosti, kojom opominje tvrdokorne Židove na obraćenje, na pokoru, da ne propadnu.
Isus nas ozbiljno opominje i upozorava: „Ako se ne obratite i ne budete činiti pokoru, svi ćete propasti!“ Uznemirijuća je to i ozbiljna opomena Isusova.
Možemo reći, teški nesretni slučajevi koji se događaju u životu pojedinih ljudi ne moraju biti kazna za njihove grijehe, nego u prvom redu nama opomena i poziv na obraćenje. Obraćenje je milost, kojom čovjek upoznaje sebe i svoje slabosti i grijehe, kaje se za njih i odlučuje se za Boga. Ono se događa u srcu i bez njega nema spasenja. To je potpuno opredjeljenje za Krista. Obratiti se znači odgovoriti na Božji poziv i učiniti dobar izbor u svome životu. Obratiti se znači ispuniti svoja krsna obećanja: odbaciti grijeh, postati ponizan i živjeti životom djece Božje.
Obraćenje počima onoga trenutka kad uvidimo da smo na krivom putu, da smo pogriješili i kad odlučimo vratiti se Bogu i moliti ga za oproštenje. Bog ti tada dariva novi život.
Svatko bi se od nas trebao upitati: Što bih trebao popraviti u svome životu? Kako se ja mogu obratiti? Najlakši i ujedno najpogubniji odgovor na to pitanje bio bi: „Meni ne treba obraćenje! Ja sam dovoljno dobar!“ ili Bolji ne mogu biti i ne želim biti!“ Svi smo pozvani na obraćenje. Moramo biti svakoga trenutka bolji, pravedniji, milosrdniji i blaženiji.
Nekada nas udarci sudbine i pojedini teški događaji u životu trebaju potaknuti na preispitivanje našega odnosa i prema Bogu i prema braći i sestrama. To je prvi korak u obraćenju.
Mi smo navikli shvaćati Boga kao Boga koji se prema nama ponaša blago, milosrdno i sućutno, pojedinačno prosuđuje naše pogrješke te svakoga osobno sudi i svakome osobno upućuje svoju poruku. A ovdje susrećemo Isusa koji svejednako upozorava. Jesmo li svi jednako krivi?
Na Čistu srijedu primili smo znak križa s pepelom na svojim čelima. Tom prilikom nam je rečeno: „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti“ ili „Obrati se i vjeruj evanđelju!“. Ti pozivi i te rečenice trebale bi nas pratiti cijele korizme i odzvanjati u našim srcima svih četrdeset dana pripreme na Vazmeno trodnevlje.
Danas slijedeći Isusovo evanđelje i njegovu poruku trebali bismo se sjetiti pitanja naše propasti, naše osobne smrti i pitanja naše konačnosti. Smrt nas uvijek iznenadi, iako nas već od samog našeg rođenja čeka na putu života. Čim se netko rodi, sigurno je kako će u dogledno vrijeme i umrijeti. Svi su ljudi na istom putu od rođenja do smrti. Nitko ne može izbjeći činjenicu kako nas smrt čeka.
Isus otvoreno govori o nagradama i kaznama koje će zateći ljude prilikom dolaska kraljevstva nebeskoga. U isto vrijeme dolazak kraljevstva nebeskog je i sud i proslava. Isus isto tako često naglašava kako je Bog velik i milosrdan i kako je njegova strpljivost s ljudima velika, ali i govori o tome kako Božja strpljivost nije beskonačna. Isus potiče ljude na što bržu odluku, što ranije odlučivanje u svome životu kako bi iz dana u dan očekivali bez straha susret s njim u dan kada ponovno dođe. Njegov poziv je poziv na drukčiji život. Isus poziva na obraćenje, poziva na davanje drukčijeg smjera svome životu.
Poziv na obraćenje upućen je svima koji vjeruju i koji ne vjeruju, dakle svim ljudima. Ovaj poziv nam je poticaj kako bi i mi pozivali one s kojima se družimo. Svojim osobnim obraćenjem, pozornim slušanjem Božje riječi, moleći i slaveći sv. Misu, poniznošću i pomažući potrebnima mi postajemo vjerodostojni svjedoci Božje nazočnosti u svijetu.
Usporedba o neplodnoj smokvi o kojoj Isus govori nije usporedba o onima koji se nisu obratili, nego o onima koji su Božju riječ čuli a nisu je prenijeli drugima i nisu je svojim životom navijestili svojim bližnjima. Usporedba je to o nama koji sada ovo čitamo. O nama koji o sebi mislimo kao da smo pravedni.
Božja strpljivost s nama je velika. On nas neće odmah posjeći i u oganj baciti. Postanimo svjesni svoje neplodnosti i molimo Gospodina da nam daruje milost obraćenja, susreta s njim i učini nas svojim svjedocima pred drugima.
Postanimo svjedoci Božje blizine i njegove strpljivosti u životu s braćom i sestrama.
Budimo milosrdni opraštajući i dajući uvijek novu priliku onima pred kojima i s kojima koračamo na stazi života.
Nemojmo dopustiti da budemo neplodni. Onda će se i na nas primijeniti Isusova riječ: „Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“
Vrijeme prolazi, a vječnost se približava. Ne zavaravajmo se misleći kako ima još vremena. Ne iskušavajmo Božju strpljivost! Obraćajmo se i pretvarajmo svaki trenutak života u trenutak spasenja za sebe osobno i za svoju braću i sestre.
Postoji priča o čovjeku koji se cijeli život trudio propovijedati i privesti svojim propovijedanjem i životom ljude k Bogu. Propovijedao je na ulicama i trgovima svoga grada. No, nakon prvotne zainteresiranosti, uskoro su ga gotovo svi prestali slušati. Ipak, on je nastavljao svoje naviještanje, iz dana u dan, iz godine u godinu.
Na kraju mu je, poslije mnogo godina, pristupio neki dobronamjerni prolaznik koji ga je godinama susretao, i rekao mu: „Pa zašto to činiš? Zar ne vidiš da te ne žele slušati, da se ne žele mijenjati?"...
Na to mu je propovjednik uzvratio: „Ne propovijedam ja samo radi njih, već i radi sebe. Ako prestanem i odustanem u svom nastojanju - oni će promijeniti mene!". Nije li mnogo toga među nama u Crkvi, a posljedično u društvu, loše upravo zato što smo mi, katolici, izgubili zanos navještaja, što smo zamuknuli, a onda se lagano, i gotovo neprimjetno, kroz taj muk uvukao među nas, a samim tim u Crkvu, sve glasniji šapat ovoga svijeta – svijeta u kojem jesmo, ali od kojeg ne smijemo biti? Dok mi ne mijenjamo snagom Božje ovaj svijet, on lagano sve više mijenja i mijenjat će, nas!
Budimo oprezni i iskoristimo ovo milosno vrijeme i dopustimo Isusu da nas mijenja, obraća, kako bismo i mi mogli drugima pomoći da se promijene i obrate. Tako će sve biti na veću slavu Božju i spasenje naših duša.
