"Učio ih je dugo i mnogočemu"! Tako završava zadnji redak prošlonedjeljnog čitanja, s kojega se iz Marka prebacujemo na dugi euharistijski govor u Ivana (Iv 6). Ljudi su oko Isusa poput ovaca bez pastira (slika se primjenjuje nebrojeno puta u Starom zavjetu). Ljudi su bez orijentacije, izloženi propasti. Ne snalaze se na životnom putu. Svatko ide svojim putem, stranjaju stoga svi. Time se ne misli na pojedine ljudske zablude ili zastranjenja, nego na općenitu bezbožnost ljudi i svijeta. Svi ti ljudski putovi nisu ništa drugo nego bespuća i hodanje u labirintu zabluda. Njima nedostaje pravi put. I zato su ljudi spremni ostaviti sve, pa čak i gladovati danima, da se nahrane prave hrane, da dobiju pravi KRUH. Uči ih pravu riječ, puninu istine. Još uvijek se nije spustila noć ovoga svijeta."Još je malo vremena svjetlo među vama. Hodite dok imate svjetlo, da vas ne bi osvojila tama! Tko ide u tami, ne zna kamo ide. Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo" - Iv 12,35, odnosno hranite se svjetlom, uživajte u njemu.
Život svih velikana duha, znanosti, tehnike i umjetnosti sastoji se u intimnoj želji da svoje djelo, svoj životni opus pretoče u jednu misao, jednu ideju, konkretnu sliku, u jednu cjelovitu životnu sintezu, u nešto što bi bilo kruna njihova života i stvaranja. Stoga i danas imamo pokušaje i potragu za teorijom koja bi protumačila pojavnost svijeta, sve fenomene, potragu za svjetskom formulom, koja bi u sebi sažimala sve. To ćemo pronaći i u Isusovu životu. Nastupio je riječju o kraljevstvu Božjem, o radosnom navještaju svima. Situacija u kojoj je naviještao ne bijaše nimalo ružičasta. Sve je slutilo brzomu kraju i zato je on sebe i svoju osobu sažimao u kratke izričaje koje ćemo pronaći napose u Ivanovu Evanđelju, gdje on u prvom licu i prvom padežu izgovara svoje "Ja jesam" - počev od razgovora sa Samarijankom do onoga očitovanja u Getsemaniju pred raspojasanom i naoružanom svjetinom, kad izgovara "Ja jesam" - a oni svi popadaše na zemlju.
U tome okviru "Ja jesam" - imamo njegov govor o tome kako je on kruh života, svjetlo svijeta, vrata, pastir, uskrsnuće i život, put, istina i život, pravi trs. Jednom riječju, on u tim zornim slikama izriče sebe i svoju osobu. Posebno mjesto zauzima njegova riječ o tome kako je on 'kruh života'. Cijelo je šesto poglavlje Ivanova Evanđelja posvećeno upravo toj zbiljnosti. Danas započinjemo slijed nedjeljnih čitanja iz šestoga poglavlja Ivanova Evanđelja. U Ivanovu Evanđelju nema za vrijeme Posljednje večere izvještaja o uspostavi euharistije, gdje Isus uzima kruh i vino izgovarajući sudbotvorne i povijesne riječi, kako su to njegovo tijelo i krv. Ivan tu zbiljnost iz Isusova života prenaša u svoje šesto poglavlje gdje Isus nudi sebe kao kruh života. Uzmemo li povijesno surječje ovoga čuda i Isusova govora, događa se to u vrijeme nakon smaknuća Ivanova. Isus je užasnut da tako može svršiti čovjek stamen, uspravan, pošten. Božji čovjek, svjetiljka u noći. Zar ljudska zloća i spletke dotle sežu? Zato je Isus prepun sućuti za bijedu konkretnog čovjeka koji traži od njega pomoć, hranu, orijentaciju. Razdaje sebe. Jer i nad njegov se život spuštaju tmasti oblaci, prijetnje, urote. Ne može im pobjeći. A isto tako ne može otpustiti svijet da putem padne od umora i skapa u svojoj bijedi i siromaštini. Čovjek se siti u Isusovoj blizini, zaboravlja na čisto fizičke potrebe. Za to imamo mnoštvo primjera i u Starom zavjetu. Pustinjska mana, ulje i brašno kod udovice iz Sarepte (1 Kr 17), ovaj današnji odlomak s prorokom Elizejem.
Isus gleda u nebo, izgovara zahvalnu molitvu. Slavi i blagoslivlje Oca. Samo Nebo može utažiti čovjekovu egzistencijalnu glad i žeđ. Nikakva socijalna skrb ili pomoć - "dajte im vi jesti" - (a što to možemo ponuditi, da bi se čovjek nasitio? Prazno srce, malo ljubavi, odveć sebičnosti i vlastite lakomosti pod vidom altruizma.) nije sposobna do kraja ispuniti ono što čovjek istinski želi i za čime gladuje i žeđa. Dobri su i potrebni "Karitasi" i karitativne ustanove. Tu se apelira na čovjekovu darežljivost, ali nije u pitanju čovjekovo tjelesno dobro. Riječ je o hrani koju smrtnik ne može ponuditi, hrani koja pruža život, a ne samo trenutno zasićenje. Isusovi su suvremenici prihvatili Isusa samo pod zrenikom korisnosti. Dok im je trebao, valjao im je. Učiniti koje čudo, poslužiti njihovim vlastitim interesima ili predodžbama. Nisu se mogli dovinuti do smisla cijelog prizora koji se odigrao tamo negdje na golanskim pustarama. Kao ishod svega žele ga učiniti svojim kraljem. Da nad njima vlada i očituje svoju moć.
Čuli smo u ovome izvještaju kako Isus silazi s Brda i vraća se na Brdo. Isus se uvijek povlačio na brda i uzvisine na molitvu i u molitvu. Tu se odvijao njegov intimni duboki razgovor s Ocem. On izvorno dolazi na svijet iz razgovora s Ocem i ponovno se vraća u jedinstvo s Ocem kroz molitvu i razgovor, tako da možemo zaključiti kako on u čudu zapravo ne umnaža obični kruh, nego daje ljudima sebe kao kruh, kao životnu snagu, prenosi na njih svoju 'radijaciju'.
Stoga sili učenike da se zapute u lađicu, a sam izmiče masi i povlači se na brdo na molitvu. Ne znamo koji je sadržaj njegovih molitava. Možda je to molitva slična onoj prije izbora učenika, ili pak onoj u Getsemaniju, prije muke. Pred njim su velike odluke, njega nosi Duh, njega vodi Duh, pokoran je Ocu, s njime je u dosluhu. Njegovo je vršiti volju Očevu, volju onoga koji ga posla. Prije svih značajnih trenutaka u svome životu Isus moli. Uspinje se na Brdo. To je brdo nešto kao novi, drugi Sinaj. U Ivana nema doduše Govora na gori, ali ono što Isus čini jest znakoviti govor, govor znakova. Sve je to poruka. Isus daje kruh, i to je prvi i najvažniji sadržaj, to je sinteza svega. Tu se sažimlje sve . Ljudi ne shvaćaju njegovu gestu s umnažanjem kruha. Žele ga zakraljiti. To je ono što je nazočno kroz svu povijest. Mase hoće kruha i igara, panem et circenses, kao u starom Rimu, pun želudac i zabave, bez velike muke i truda. Isus ne želi biti kralj koji bi hranio običnim kruhom. Tu mu je zamku postavljao već Napasnik u pustinji: Učini da ovo kamenje postane kruhom. - Čovjek treba drugi i drukčiji kruh od pukoga zemaljskoga kruha. Svijet je oduševljen Isusom, shvaćaju taj znak mesijanskim znakom, žele ga učiniti svojim kraljem. Isus pak zna o kakvu on kraljevstvu i kruhu zbori, a zna i na kakvo kraljevstvo misle njegovi suvremenici. S takvim on kraljevstvom nema nikakve veze.
Trebamo znati kako Ivan u svome Evanđelju redovito naziva Isusova čudesa 'znakovima'. Čudesa su samo znakovi njegova mesijanskog poslanja, njegove uronjenosti u Oca, u drugu zbilju, iz koje dolazi i kamo se vraća. Zato i kruh koji on daje jest kruh života, kruh vječnoga života. Bog je hranio svoj narod manom u pustinji, a Isus nas hrani samim sobom u pustinji života. Pokušajmo živjeti iz te zbiljnosti.
Isus je toliko puta očitovao svoju vlast i moć, svoj autoritet, ali samo služeći čovjeku, a ne gospodareći nad ljudima. Biti kao Bog - to je želja i zamka svake vlasti, još od Adamova vremena, a to je čežnja svih diktatora, malih i velikih. Čovjekov prometejski san, oteti bogovima nešto njihovih povlastica. Isusu jest 'dana sva vlast, nebeska i zemaljska', on jest 'Pantokrator' - Svedržitelj i Svevladar, ali samo u službi nas. Masa hoće jaka, snažna čovjeka i vođu, ali Isus izmiče toj zamci. Isus se povlači sam, u goru. Želi nam reći da slijedimo njegov primjer. Služiti, a ne gospodariti.
Mi možemo biti samo suradnici, odnosno poslužitelji kod stola. Mi možemo samo dijeliti ono što nam Isus pruža iz svoje ruke. To bijaše uloga apostola, to je uloga svakog navjestitelja, to je zadaća svih kršćana. Otvoriti svoje ruke i pružiti ih prema Gospodinu da ih on ispuni. Biti Gospodinov suradnik (usp. 1 Kor 3,9;2 Kor 5,20; 6,1), da se i preko naših ruku dogodi to čudo preobrazbe, pretvorbe staroga u novo, zaokreta prema spasenju. Dijeliti kruh života, surađivati na otkupljenju svijeta. Promicati najprije spasenje, a onda "karitas". Zato nas Krist treba kao svoje produžene ruke. Naše ruke moraju postati Božje i dijeliti Božje milosrđe. Zašutimo li mi, progovorit će kamenje o Isusu (usp. Lk 19,40). Kamenje je stvarno i progovorilo u trenutku Isusove smrti, kad je popucalo i mrtvi uskrsnuli, te na Isusovo uskrsno jutro, kad je kamen s Isusova groba zborio zorno: Nije ovdje!
Krist mora doći do riječi i danas. Ne budemo li mi njegovi vjerodostojni tumačitelji i navjestitelji, domoći će ga se kojekakve sljedbe, koje će onda na svoj način krivotvoriti i osobu i djelo. Vrijedno je spomenuti i simboliku brojeva: 5+2, a sedam je broj punine, sveti broj, u njemu se zrcali sami Božji lik. Dakle, kod kruha je riječ o Božjem kruhu, kruhu Života. I pustinja smjera na SZ, gdje su jeli manu. Ali treba upamtiti: "Ne živi čovjek samo od kruha, nego od svega što dolazi iz Božjih usta"(Pnz 8,3). U toj perspektivi izvanredno se uklapa i poruka iz Posl. Efežanima (2. čitanje). Poziv na jedinstvo svih, jednodušnost u Kristovu Duhu. Čudo se obnavlja i događa uvijek ondje gdje Crkva slavi u jedinstvu svih, gdje Crkva ostaje vjerna svojoj pastirskoj dužnosti, i gdje svakodnevno odjelotvoruje u sebi Isusovu riječ: "Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas" (Iv 20,21).
