Isus je govorio i govorio, a narod ga je slušao. Govorio im je o sebi, ali i o njima. Govorio im je o smislu života, o ljudskom dostojanstvu, o njihovoj sudbini. Bili su oduševljeni, zaboravili su na vrijeme, na jelo i na piće i na sve ostalo.
Opravdano je što su se nadali da će dobiti od njega ono što su uzalud tražili u svijetu. Nisu se uznemirivali niti zabrinjavali. Oni su se s najvećim pouzdanjem nadali od Isusa dobiti sve što im je bilo potrebno. Isus je i došao na ovaj svijet da podigne i izliječi pale, ozdravi bolesne i otvori vrata vječne sreće svima.
I nisu se prevarili, jer božanski Spasitelj Isus nije nahranio samo njihove duše nego i njihova tijela i to čudesnim umnažanjem kruha.
Isus izgovara samilosne riječi: Žao mi je naroda. On suosjeća sa svima. On dijeli svima svoje darove. On prihvaća čovjeka onakva kakav jest, a želi ga učiniti onakvim kakav bi morao biti.
I mi smo pozvani da poput Isusa budemo milostivi prema svima, da u svakom čovjeku gledamo Isusa Krista.
Ako iz nas bude zračio Krist, ljudi će ga brzo prepoznati. Živimo u milosnim vremenima kad trebamo Boga pokazivati, a ne samo dokazivati.
Smisao i poruka čudesnog umnoženja kruha i neobičnog objeda u pustinji veoma je jasan; Isus je čudesno nahranio gladne Židove, ali umnoženjem kruha želio je prije svega umnožiti i utvrditi vjeru Židova: pripraviti ih na još veće čudo kruh svoga tijela. Međutim, Židovi su očekivali od svog Mesije posve drugo. Kraljevstvo Mesijino: bogatstvo, uživanje i sreću tako je mislio obični Židov onoga vremena.
Gospodin će im pružiti obilje drugog kruha, beskrajno veće bogatstvo: svoju riječ istinu, svoju ljubav, samog sebe kruh što je „sišao s neba“, iz vječnosti i „daje život svijetu“.
Svi smo mi manjeviše gladni: naš duh je gladan. Ma kako bili siti, mi smo gladni istine, dobote, ljubavi. Zato mi stalno istražujemo, tražimo istinu koja će nas zasititi, umiriti, tražimo odgovore na sva životna goruća pitanja: tko smo i što smo, zašto smo tu…
Bog nam je izišao u susret: odgovorio na sva naša velika pitanja, rekao nam svoju riječ svoju vječnu istinu. Ako je prihvatimo, možemo biti mirni i spokojni.
Svi smo gladni kruha ljubavi: sretni smo samo kad znamo i osjećamo da smo ljubljeni. Svi mi tražimo srce koje će nas ljubiti i sretnim učiniti. Isus ima srca za sve nas. On nas voli neizmjerno. Povjerujmo ovoj ljubavi!
Mi smo gladni kruha života i besmrtnosti. Bog nam ga nudi: u liku čudesnog kruha naših oltara naša vjera otkriva taj „kruh života“ Isusa Krista.
Pet kruhova i dvije ribe kojima je Gospodin nahranio tisuće gladnih jednoga davnog dana samo je blijeda slika onoga što Gospodin obnavlja i ponavlja svaki dan već gotovo 2000 godina, što čini danas pred našim očima: kruhom svog tijela s naših oltara hrani milijune gladnih života i ljubavi...
Kršćani prvih stoljeća često su slikali ili u kamen uklesavali događaj današnjeg evanđelja: košaricu s kruhovima i ribama. Htjeli su reći: Isus u kruhu, u žrtvi Mise, u tajni pričesti eto kruha što daje život, osigurava besmrtnost: nitko ne mora biti gladan.
Poznato nam je kako svake godine umire oko 8 milijuna ljudi od gladi (20.000 dnevno) 12 u minuti…
Tko je kriv za takvo stanje? Bog sigurno ne. Bog nam je darovao sva dobra i ona su za sve ljude. Kad bi sve bilo pravedno i pošteno podijeljeno, sve bi bilo u redu.
U Njemačkoj se godišnje potroši za alkohol 15 milijardi eura…
Europa i Amerika potroše godišnje na kozmetiku 13 milijardi dolara.
Kako bi zaista bilo sve drukčije kad bi se svi ljudi svijeta priznali djecom jednoga Oca, i kad bi ta djeca bila dobra i pravedna kao što je on dobar i pravedan.
Isus je ovdje pokazao brigu za narod i svoje učenike. On je više puta govorio o Božjoj brizi za nas, o Božjoj očinskoj providnosti. On zna što nam treba i neće nas napustiti. Mi samo ne smijemo nikada gubiti ni vjere ni pouzdanja iako možda prolazimo kroz kalvarijske dane, teške trenutke i kroz gorke kušnje.
U isto vrijerne dok je govorio o pouzuanju i sinovskom predanju u providnost, Krist je naglašavao i potrebu molitve. Uči nas da pitamo pouzdano, da tražimo uporno i da bez prestanka kucamo.
Poruka ove današnje nedjelje bila bi: Bogu je svatko od nas važan i On računa s nama. On ima svoj vječni plan s nama. Upoznajmo ga i cijeli svoj život pretvorimo u molitvu. Živimo ono i onako kako vjerujemo. Primajmo s vjerom i ljubavlju Isusa u svetoj Pričesti! Ispunimo svoj život djelima ljubavi! Vršimo volju Božju! Tako će svijet biti bolji, pravedniji i blaženiji. Time ćemo zaraditi krljevstvo nebesko. Zato i živimo.
Neustrašivi svećenik Marcel svaki dan bi uspijevao ući u najveći pariški zatvor u Bastillei, da tim nevoljnicima pruži priliku da prime svete sakramente barem prije svoje smrti.
Svećenika je pratio jedan mali ministrant od šest godina. Svećenik se preoblačio u pekara i imao je na sebi veliku bijelu pregaču, a u naručju veliku košaru kruha. Tako ga je straža, ne prepoznavši ga, svaki dan nesmetano puštala zajedno s dječakom. Tek što je došao zatvorenicima u vrijeme kada ga nitko nije nadzirao, prekrižio bi se i dao bi se prepoznati kao katolički svećenik, koji je došao ispovijedati i pričešćivati.
Tko je htio primiti svete sakramente dolazio bi sasvim blizu košare kao da kuša kruh, te bi se na brzinu ispovjedio i primio odrješenje. Svećenik bi tada iz zlatnoga kaIeža izvadio svetu Hostiju i pokornika pričestio.
Budući da nas sveta Pričest čuva od teških grijeha, a oprašta lake grijehe, zato bi svetoj Pričesti morali pristupati svi katolici, koji nemaju na duši teškoga grijeha, ali uvijek s najvećim strahopoštovanjem.
Isusa moraju primati u svetoj Pričesti jaki da ne oslabe, slabi da ojačaju! Bolesni da ozdrave, zdravi da ne obole! Koji su u svjetlu da ih tama ne obuzme. Koji su u tami da ih svjetlo obasja. Koji su zalutali da nađu pravi put. I koji su na pravom putu, da ne zalutaju. Kako smo vidjeli, svi smo dužni primiti svetu Pričest, jer to je hrana naše duše.
Kako bi trebalo kao braća živjeti?
Ovo mi je mjesto drago, tu želim boraviti s Ijudima!
Živjela dva brata. Jedan je bio oženjen, a drugi neoženjen. Zajedno su obrađivali polja i želi plodove, koje bi onda dijelili popola. Jedne jeseni nakon žetve spavali su obojica kraj svojih hrpa pšenice. Oko ponoći probudi se neoženjeni brat i počne razmišljati:
"Ovo nije pravedno. Brat i ja smo podijelili popola urod naših polja. Moja hrpa jednaka je njegovoj. On, međutim, ima ženu i djecu. Mora ih sve prehraniti!"
I on uze vreću žita i prenese na bratovu hrpu. Malo iza toga probudi se i oženjeni brat i promisli: "Moj brat je sam. Tko će ga njegovati u starosti ako ne bude imao čime platiti pomoćnicu? Ja imam ženu i djecu i njihovu pomoć, a on nikoga. Moj brat treba više žita i nije pravedno što smo popola podijelili." Uzme vreću i prenese je na bratovu stranu.
Ujutro, kad su ustali, ustanove, na svoje iznenađenje, da su obje hrpe jednake.
Slijedeće noći dogodi se isto. No dok je mlađi brat nosio vreću, odjednom se nasred puta sudari sa starijim bratom natovarenim vrećom. Iznenađeni zagledaju se jedan u drugoga, skoče u zagrljaj i zaplaču. U taj trenutak začuju Božji glas:
"Ovo mi je mjesto drago, tu želim boraviti s Ijudima!"
"Nešto prodaješ! Što, Gospodine?"
Kraljevstvo nebesko! Čime se kupuje?
Siromaštvom kraljevstvo,
bolešću radost,
trudom počinak,
smrću život!"
(Sv. Augustin)
