Nedavno sam razgovarala s jednom malom obitelji iz Rima, iz Italije. Došli su zahvaliti se Gospi jer im je ostvarila najveću želju: naime bili su u Međugorju prije tri godine i tada su molili za dijete! Samo mjesec dana nakon povratka kući, javili su im kako ima jedna djevojčica koja čeka posvojitelje. I oni su je uzeli iako je budućnost bila neizvjesna, naime trebalo je proteći skoro dvije i pol godine da ona i službeno postane njihova. Kad su je primili k sebi, djevojčica je bila stara tri godine: zlostavljana, zapuštena, nije nikada imala svoj krevet, nenaučena da spava jer su je vodili po diskotekama, s njom su prosili po ulicama (jela je samo čokoladu i coca-colu)… Kako su zadnjih mjeseci živjeli u autu, djevojčicu su tukli ako bi se pokakila ili popiškila u autu, tako da je ona prestala ići na nuždu. Trebalo im je 5 mjeseci danonoćnog sjedenja na wc školjci kako bi je samo to naučili… Ipak, njihova ljubav i strpljenje učinili su da se djevojčica polako ukrotila i opustila. I sada su nakon tri godine opet došli u Međugorje zahvaliti se Gospi na tom malom crnokosom poklonu! Odmah su se prvo veće popeli na Podbrdo. Djevojčica je bila oduševljena molitvom. Sutradan, kada je obitelj posjetila Majčino selo, neprestano je pitala majku: „Mama, kad ćemo opet do one žene koja je na brdu od kamena???“ Majka je primjetila kako se između Gospe i djevojčice ostvarila jedna čvrsta duhovna veza – kao da je to maleno srce odmah osjetilo i prepoznalo majčinsku ljubav Gospinu koja ju je voljela, čuvala i vodila i kad djevojčica nije imala ljubav svoje biološke majke. Čiste dječje duše najčešće puno lakše doživljavaju ono što je nama zapetljanim odraslim osobama postalo tako teško: duhovnu stvarnost!
IGRAJMO SE MOLITVE
Kolovoz je nekako tradicionalno ovdje u Hercegovini „obilježen“ gostovanjima rođaka iz dijaspore. Domaći ljudi već znaju kako u kolovozu, posebno vikendima, nema mrdanja iz kuće – jer gosti navale. Pa tko ima veliku svojtu, doista nakon kolovoza „odahne“ od iznošenja meze i vina kojima se začine ta „rodbinska druženja“. Osobno se divim i volim taj hercegovački velikodušni i gostoljubivi mentalitet koji je spreman s gostom podijeliti sve što ima, pa i od svoje sirotinje. Uvijek otvorene kuće i otvorena srca.
Tako se jedno nedjeljno popodne dogodilo da se u našoj kući okupilo podosta djece. Nakon što su se pregledale igračke, izvozali bicikli i romobili, nastala je pauza. Nije se znalo kako se sad zabaviti. I pala mi je na pamet ideja: zašto ne bi s djecom izmolili krunicu. Možda će im to biti novo i zanimljivo. Svakako i korisno jer ćemo moliti za njihove roditelje. I dosta djeca su molitvu tako „lako“ prihvatila. Neki nisu znali pravo ni Očenaš… ali brzo se savladalo. A prebiranje po zrncima krunice – bilo je nadasve interesantno! I nakon molitve ponosni pogledi, trčanje u zagrljaj mami i tati s povikom: „Mama, tata – molili smo krunicu za vas!“
Eto kako je malo potrebno da se djecu „zapali“ za molitvu. Dok ovo ljeto prolazi, neka ne gore samo požari oko nas. Bilo bi lijepo da gori i obiteljska molitva. Gospa u Međugorju često spominje koliko je odmalena važno odgajati djecu u duhu molitve. Ona kaže: „Danas vas pozivam na obnovu molitve u svojim obiteljima. Potičite najmlađe na molitvu i da djeca idu na svetu misu.“ (7. ožujak 1985.) To su najčvršći životni temelji i uzori koji im se mogu dati. Sve će se jednom srušiti, pa i naši roditeljski autoriteti. Djeca će otkriti granice i slabosti nas odraslih – ali bit će puno lakše ako vide da smo ih i mi svjesni i kako sami tražimo Božju pomoć i utjehu. Znat će put.
UROĐENI WI – FI PREMA ISUSU
U jednoj drugoj poruci Gospa navodi koliko je važno naše poučavanje primjerom molitve koje ostavljamo djeci. Ona kaže: „Stavite, dječice, Sveto pismo na vidljivo mjesto u svojoj obitelji i čuvajte ga i živite. Poučavajte svoju djecu, jer ako im niste primjer, djeca odlaze u bezboštvo.“ (25. kolovoz 1996.) Stoga jako volim kada cijele obitelji dođu na hodočašće u Međugorje jer ovdje djeca konkretno i cjelodnevno imaju priliku vidjeti roditelje kako obavljaju molitvene pobožnosti. Na poseban način klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu.
Francuske novine Famille Chretienne napravile su nedavno reportažu o inicijativi organiziranog klanjanja za djecu u Francuskoj koju provode sestre Misionarke Euharistije, a koje traje već više od 15 godina i pokazuje brojne dobre plodove. Na početku susreta djeci se pročita dio iz Evanđelja, zatim im se pojašnjava pročitana Božja riječ. Nakon toga slijedi bojanje ili crtanje na temelju pročitanog iza čega se djeca prema dobi podijele u grupe. Dob određuje i vrijeme klanjanja pred Presvetim. Djeca od 4 godine imaju klanjanje od 10 minuta, pa onda što stariji to sve duže. Malo se bude u tišini, nekad se zapjeva i izgovaraju se spontane molitvene nakane. Jedan od najvećih plodova je navođenje djece kako bi na prirodan način ušla u intiman odnos s Bogom. Oni kažu da ako je Bog „misterij“, misterij je i susret koji jedan sedmogodišnjak može imati s Njim u kapelici. Jedna majka iz Pariza svjedoči: „Postoji jedna direktna povezanost između dječjeg srca i Gospodina. Imaju svoj WI-FI. Drugi roditelji svjedoče. „To je odgoj za budući duhovni život čiji se plodovi ne vide odmah, nego kasnije u životu. Što dijete ranije nauči moliti, to prije molitva postaje prirodna stvar.“ Također roditelji primjećuju kako djeci to iskustvo klanjanja mijenja njihovo ponašanje na sv. Misi jer postaju sposobni osjetiti „misterij“ Kristove prisutnosti u Svetohraništu. A s njihovim zaključkom sigurno bi se složila i Gospa koja nas slično tome poučava sve ovo vrijeme: „Uvod u Božju prisutnost u vlastitom životu je ono što će djecu dovesti u Crkvu, više od bilo kojeg tečaja teologije!“
S nastupanjem nove školske i pedagoške godine ne zaboravimo stoga da će našu djecu o mnogim svjetskim znanjima podučavati u vrtiću ili u školi, ali o Bogu, Gospi, molitvi i duhovnom životu moći će naučiti jedino iz našeg roditeljskog podučavanja vlastitim primjerom.
