Nekad je „riječ“ bila najvažnija jer je bila glavno sredstvo komunikacije. Naši su prastari u „svijetu riječi“ u kojem su živjeli, novim naraštajima riječju prenosili povijest, mitove, istine o životu…, a naši su stari još donedavno te vječne istine iščitavali iz pisane riječi u knjigama…
Danas, međutim sve manje imamo sluha za riječ… Živimo u vremenu u kojem nas bombardiraju slike… Sve je slikama, i škola i vijesti i filmovi, i vlastiti životi na facebooku – u slikama koje se sve brže izmjenjuju kako bi zadržale pažnju gledatelja… U slikama koje su sve „obrađenije“ kako bi nam prikazale stvarnost ne kakva jeste, nego kakvu bi mi voljeli da bude… Moć slike je velika – jer prodire bez pitanja kroz naše oči u naše duše i razum, oblikujući našu sliku o nama i svijetu oko nas. Nekako si knjigu, ako ti se ne sviđa mogao zatvoriti, uši si mogao pokriti ako nešto ne želiš čuti… a kroz oči slika ide bez cenzure, jer te naprosto „hipnotizira“ svojom moći utiska i brzinom informacije.
Najstrašnije je što nismo ni svjesni ovog tihog, ali pogubnog rata između slike i riječi. Slika je preuzela prevlast već od najranije djetinje dobi. Djeci se više ne čitaju priče, nego ih se stavlja pred tablete i televizore… ne igraju se s njima društvene igre, nego im se daju video igrice u kojima se sami, kroz slikice samozabavljaju. Psiholozi i pedagozi govore da su posljedice takvog odnosa prema slici, pogubne za sluh. Kako čovjek funkcionira po načelu da se razvija ono što se koristi, neminovno je da sluh, koji se sve manje koristi, polako zakržljava. Jeste li primijetili koliko puta morate zazvati svoje dijete kako bi vam se odazvalo? I koliko mu puta morate ponoviti istu stvar da bi je upamtilo ili izvršilo??? Gubimo sposobnost slušanja, a time i sposobnost komunikacije. Slušanje je glavni preduvjet dijaloga, razgovora, a time i zajedništva. Molitva je slušanje Boga, ljubav je slušanje potreba drugoga… Bez sposobnosti slušanja, ostajemo nesposobni za ispunjavanje naše životne biti i misije: življenja ljubavi i zajedništva.
Zašto sve ovo pišem? Zato što se nalazimo pred 34. obljetnicom Gospinih ukazanja u Međugorju. I zato što se ovih dana o Međugorju u svijet šalju jako ružne slike. Iako ih je puno neistinitih, ipak prave nenadoknadivu štetu u svijesti mnogobrojnih površnih gledalaca koji će sve to onda oblatiti i popljuvati, bez da su upoznali pravu sliku Gospinih poruka. Ono što nam Gospa preko vidioca govori sve ove godine, više je od samih riječi poruka. To je više Njena prisutnost koja se otkriva kroz slušanje njezine brižnosti za nas, za ovozemnu i vječnu sreću svoje djece.
Kako objasniti ljudima da ove 34. godine ukazanja, nisu bile godine senzacionalističkih vijesti, nego godine školovanja u kojima je glavni predmet bio učenje molitve, slušanja Boga, prakticiranja vjere kroz post i žrtvu, iskušavanje snage Božje riječi kroz čitanje Biblije ili slavljenja sakramenata? Ne može se to riječima objasniti, ni slikom. Jer ionako, sve ono lijepo o Međugorju, naši mediji izrežu iz priloga. Sve nam je to jedan znak. Prošlo je dakle vrijeme riječi, prolazi i vrijeme slika. „Došlo je vrijeme za djela Istine“ (usp. poruka 2. 06. 2015.). Jedino djelima ljubavi, svjedočanstvom života „Istina će čudesno pobijediti!“ Ako smo kroz ove 34. godine naučili da je „u ljubavi snaga, a ljubav je kajanje, oprost, molitva i žrtva“ (usp. poruka 2. 06. 2015.), i ako to znamo djelima pokazati, to će značiti da smo od Gospe ipak nešto naučili.
Ne zaboravimo dakle – dolaze progonstva (i od svijeta i od drugih vjera i od „mrtve Crkve“), ali progonstva su uvijek bila plodna vremena za živu Crkvu. Gospa nas priprema za to novo vrijeme u kojem će se očitovati naše poslanje: „ako budete znali ljubiti, djelima ćete obraćati, omogućavat ćete da svjetlost moga Sina prodire u duše“ (usp. poruka 2. 06. 2015.). Kroz vlastita svjedočanstva djela vjere i ljubavi – poziva nas da joj pomognemo da okupi svu svoju djecu tamo gdje je već sve spremno za našu sreću! Bog vas blagoslovio i otvorio vam srca za sve Božje milosti za ovo vrijeme djela!
