Zapravo, pitao sam se gdje ti ustvari prebivaš kada te ja ostavim,
kada zaboravim da si ti dio moga bića,
dio moje stvarnosti?
Ti znaš da sam ja mlad, zaigran i zanesen
i da sam ponekad pogubljen između tisuću stvari i termina.
Danima zaboravim i na samoga sebe,
ne pitam se ni kako se osjećam ni što želim,
nego jednostavno životarim od dana do dana.
Sada sam ovdje pred tobom,
ali te možda ne osjećam u dubini bića jer sam malo pospan,
ali i uplašen od siline stvari o kojima sam htio s tobom porazgovarati,
upitati te, ma jednostavno provesti neko vrijeme u šutnji pred tobom,
a da po običaju ne zaspim.
Dragi Bože, ti znaš da te ja nisam zaboravio,
iako to često nisam siguran.
Možda usnama ne izgovaram dovoljno molitava,
ali srcem te često zazivam,
osjećam i vidim kako me nosiš preko velikih životnih prepreka.
Želio bih ti reći hvala za ljubav koja me nosi,
koja me hrani i daje novu dimenziju mome jednostavnome životu.
Hvala ti za svu radost koju iščitavam na licima ljudi zbog malenog osmjeha koji si mi podario.
Hvala ti za ludost koja me neprestano nadahnjuje
da u tmurnu stvarnost donesem dio tvoje prisutnosti kroz smijeh i šalu.
Hvala ti što sam otkrio da ti nisi nigdje drugo do li u mome vlastitome srcu
i da te ne moram tražiti na posljednjem mjestu na kojem sam te zaboravio,
nego si ti uvijek sa mnom.
Bože, hvala ti što postojim.
Tvoj malo pospani i izgubljeni sin.
