Isusova prisutnost u čovjekovoj molitvi, odnosno u duši vjernika, zapravo garantira djelovanje koje je Isus činio dok je bio na zemlji. On je spašavao ljude, mijenjao ih, a onda ih i liječio, jer ih je volio i imao sućuti prema njihovim patnjama. Zamoliš li Isusa da dotakne neku tvoju bolest on će to i učiniti. Pođeš li s njime u teška razdoblja svoje prošlosti sve tamo do djetinjstva ili do prenatalnog razdoblja, tad ćeš moći Isusu pokazati što te nekoć povrijedilo i što treba izliječiti.
Osjetit ćeš također da više nisi sam u svojoj traumi iz prošlosti, da nisi odbačeno nego voljeno i željeno biće, te će ti se vratiti životni optimizam, radosti mir. Odlaženje u rane prošlosti nije sjećanje nego stvarno dolaženje do ondašnjih rana, jer duh nije ograničen prostorom i vremenom. Idući s Isusom u svom duhu ti si stvarno tamo i možeš ispraviti bolesti,tjeskobe i grijehe prošlosti. Tako ti život postaje rasterećen, osnažen, vedari zdrav. Isusu možeš reći što te tišti, a Isus te može iscijeliti ili ti pokazati prave uzroke tvoje muke, jer on vidi i ono tebi nevidljivo. Tako molitva liječi duhovne rane, ali i uzroke psihičkih trauma te također i fizičke bolesti ako su uzrokovane duhovnim ranjavanjem. Nikakvo čudo ako upravo čudesno ozdraviš. Uostalom počni tako odmah moliti.
