I pozvani smo da prihvatimo i nastojimo živjeti sve što nam u tome pomaže, da bi se ta sličnost zaista i dogodila. Post i molitva nemaju značenja sami po sebi, nego samo u odnosu na postizanje cilja. Kršćanin koji želi postati sličan Kristu mora imati sasvim konkretne ciljeve koje mora postići.
Kad se govori o duhovnom zdravlju, onda se mora naglasiti da ono djeluje pozitivno na duševno i tjelesno, ali to nikako ne znači da je tjelesna bolest dokaz nedostatka duševnog i duhovnog zdravlja. Poznati su nam sveci koji su cijeli život bili bolesni, ali su u bolesti postigli savršeno duhovno zdravlje. Postoje i sigurna mjerila za duhovno zdravlje, a to su nutarnja sloboda, sposobnost ljubiti i praštati, darežljivost i zahvalnost te mir i zahvalnost, potpuno predanje u volju Božju i spremnost žrtvovati svoj život za druge. Drugim riječima, cilj kršćanskog života jest biti sposoban reći Bogu i drugim ljudima s kojima živi: «Ovo je moj život za tebe, moji su darovi tebi na službi.»
Bog na prvome mjestu
Čovjekovo je srce Bog stvorio za sebe i ono ne može biti sretno ako Bog nije na prvome mjestu. Dovoljno je da se svatko upita što utječe na njegove konkretne odluke i znat će na kojem je mjestu Bog u njegovu životu. Kad Bog postane mjerilo svih odluka, svih čina, onda se može govoriti o Bogu na prvom mjestu.Tako je bilo u Isusovu životu. On je sve činio i činio je samo ono što je bilo po volji Očevoj. On je potpuno u Ocu i Otac u njemu. Riječi koje je govorio nije govorio sam od sebe, nego ih je čuo od Oca. Kad se za vrijeme posta u pustinji morao boriti s napasnikom, sve je činio da se Otac proslavi, da se njemu klanja, da se živi od njegove riječi i nije dopustio iskušavati Oca. I kad jeproživljavao smrtnu borbu u Getsemanskom vrtu, potpuno se predao Očevoj volji, a na križu je predao svoj duh u Očeve ruke.
Bogu pripada prvo mjesto u čovjekovu srcu u svakom trenutku života.Ako čovjek ostane samo na molitvi, može se lako uvući sebičnost i oholost u molitveni duh i molitvene nakane. Iako se govori: «Oče, budi volja tvoja», očekuje se ipak da bude kako mi hoćemo. Zato se čovjeku koji moli lako dogodi da Božju ljubav, milosrđe i dobrotu mjeri prema onome što je dobio ili nije dobio od onoga za što je molio. Tako cijeli molitveni život može ostati samo borba između čovjekove volje i Božje volje.Stoga nije pretjerano reći da naša molitva može biti i bezbožna, tj. da ne tražimo Boga, ni njegovu volju, ni njegovu ljubav, ni njegovo kraljevstvo, nego da ga tražimo utoliko ukoliko nam može nešto dati. Zato nas Isus upozorava da najprije tražimo kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, a da će nam se ostalo nadodati (usp. Mt 6,26-34). Ako ne poslušamo Isusa, molit ćemo nadahnuti svojim potrebama, i ako nam Bog ne dadne, odvratit ćemo se od njega razočarani, jer nam nije dao ono što smo tražili.
Rast u slobodi - mjerilo za post i molitvu
Tko međutim prihvati poziv i počne moliti i živjeti s kruhom/postiti (što praktično znači: koji za vrijeme života s kruhom ostavlja dva dana sve druge stvari) taj ulazi u proces oslobađanja svoga srca od sebičnosti i oholosti, od nalijepljenosti na svoje želje i prohtjeve, od nezdrave ovisnosti o materijalnim stvarima; oslobađa se od nezdrave ovisnosti o sebi i drugima i tako se Bogu otvara prostor da zauzme prvo mjesto u čovjekovu srcu. Bog ne zauzima srce da ga zarobi, nego da ga oslobodi, da mu bude svjetlo, put, istina, život, mir, ljubav, da mu bude sve.
Postom i molitvom čovjek se oslobađa i postaje sposoban živjeti život dostojan čovjeka. Treba svakako paziti i nikada ne zaboraviti da upravo ovaj rast u slobodi i jest mjerilo za post i molitvu. Treba uvijek biti toga svjestan, ispitivati se i ne zadovoljiti se lako brojem dana kad smo postili, niti mnoštvom molitava koje smo izrekli. Isusov život i suobličavanje s njime ostaje glavno i jedino mjerilo. U slobodi koja raste postom i molitvom, i po postu i molitvi koji dobivaju svoj smisao u slobodi srca, čovjek postaje osjetljiviji za svoj odnos prema sebi, prema drugima i prema materijalnim stvarima.Lako ćemo osjetiti ako nam se post i molitva vrte u začaranom krugu neslobode, jer će nam tada post postati samo neugodno odricanje od ugodnih stvari, a molitva odricanje od slobodnog vremena, i budit će se osjećaj kao da moleći gubimo vrijeme.
Uvjeren sam da se čovjek nije sposoban odricati, nego je sposoban zamjenjivati. Postom i molitvom se otkriva ono što je bolje i lako se ostavlja ono što nije dobro ili manje dobro. Zato životna iskustva svetih i mistika uopće nikada ne smijemo promatrati sa stajališta odricanja, nego zamjene. Neugodno zvuči za nas «normalne» kršćane da se netko odrekao obitelji, posjeda, svega, ako ne vidimo da se dogodila zamjena za bolje. Upravo zato je sve manje kršćana spremno radikalno slijediti Isusa: oni ne vide zamjenu za ono čega se odriču, a o čemu je Isus sam govorio (usp. Mk 10,28).
Kad se u svećeničkom i redovničkom životu živi odricanje, a ne dogodi se ono «stostruko» što je obećano, tada se gubi smisao za život i rad, ostaje se u gorčini i nervozi, život ostaje prazan i sve se više događaju prave tragedije kod onih koji su poslani naviještati Radosnu vijest! Zato svaki kršćanin, a pogotovo svećenik i redovnik, mora postiti i moliti jer, prakticirajući post i molitvu, ulazi u tajnu Božjega kraljevstva i Božje ljubavi i postaje čovjek suobličen Kristu, sposoban darivati svoj život za druge!
